Knjige: “Godina prođe, dan nikad”, Žarka Lauševića

Autor: Ksenija Popović

Obično izbjegavam knjige oko kojih se svi grabe, ili bar sačekam da prođe bura, pa da ih onda na miru čitam. Na samom početku sam iz istog inata odbijala da kupim ovu, ali kad je više nije bilo na kioscima, pokajala sam se što sam dopustila da mi promakne. Onda je izašlo drugo izdanje i istog jutra je jedna kopija bila na našem stolu. Znate kako, Žarko Laušević je ipak bio ličnost koju je većina nas obožavala; ubistva koje je počinio su nas sve ostavila zbunjene, njegovo dugogodišnje ćutanje i povlačenje u Ameriku je tu zbunjenost još više pothranjivalo. Knjiga koju je napisao nije remek-djelo (nije ni moja, pa što!?), ali je dobra, snažna knjiga koja nam je konačno dala šansu da zavirimo u njegovu stranu priče, a kroz njega i u mnogo toga iz prošlosti svih nas što smo željeli da zaboravimo, ili da uljepšavamo pretvarajući se da nije bilo baš tako strašno.

Nije ovo knjiga koju vam mogu pokvariti ako vam ispričam o čemu se radi – toliko znamo svi. U pitanju je dnevnik zatočeništva, očigledno kasnije redigovan, koji počinje ubistvima jedne kobne podgoričke noći, a zatim priča o boravcima u spuškom zatvoru, u beogradskom CZ-u radi dva psihijatrijska vještačenja, suđenju i presudi. Kroz priču su protkane uspomene iz Žarkovog života na slobodi, kao i razmišljanja o sociološko-kulturnim fenomenima Crne Gore i Jugoslavije Devedesetih godina.

Čitajući ovih četiri stotine stranica, jedna mi se emocija stalno vraćala, a to je zahvalnost na privilegiji da Devedesete godine provedem negdje drugo. Sjećam ih se i te kako, dolazila sam više puta godišnje. Sjećam se do koje je mjere išla kulturna i moralna dekadencija. Glavna fraza je bila: “Da učim godinama da bih završio kao moji, koji za ‘leb nemaju?!”, glavni muzički hitovi su u jednom trenutku bili “Rodićeš mu sina kralja kokaina” i “Vrati mi vrati bundu”, a narod je bio histerično opsjednut Versace garderobom, Paciotti cipelama i Air Max patikama. Srednjoškolci su izlazili u grad sa očevim pištoljima, a ukoliko nijeste imali isti, prvi mangup u pokušaju vam je patike izuvao i otimao, tjerajući vas da se kući vratite kao bose kukavice. A kad biste uveče izašli u grad, upozoravali bi vas na nekoliko momaka koji su slavni u Podgorici po tome što, ako se napiju i umisle da si ih mrko pogledao (ili pogledala), u stanju su da te pretuku, pa možda i ubiju. Ispostavilo se da to nije bila prazna priča, jer nekoliko najslavnijih među njima već odavno boravi u tom istom Spužu, služeći višedecenijske kazne za teška ubistva. A što reći na to sem da mi je, eto, drago što u periodu pubertetskog bunta nijesam svoju nezrelost iskazala gledajući poprijeko nekog od njih!

Znate, nijesam ja poznavala ni momke koje je Laušević ubio, ni njegovog brata, a ni njega. Ja sam od onih koju su Žarka kao glumca obožavali, ali sam, kad bi ljudi žalili što mu se dogodilo, govorila “oprosti, on je dvostruki ubica!”. Nakon čitanja, međutim, ostala sam zbunjena. I zabrinuta ukoliko je tačno makar pola onoga što piše.

Što se samog jezivog, užasnog događaja tiče, svi koji komentarišu knjigu skoro sa šapatom govore da su momci koje je ubio bili izuzetno problematični, kao da se to ne smije izgovoriti naglas. Ja ih nijesam poznavala, a ako je imalo istinit način na koji Žarko prepričava incident, očito je da su potpadali pod onu matricu žestokih momaka Devedesetih: on ulazi da kupi hamburger, pita konobaricu kakva je to galama i odatle kreće haos. Ja nijesam ni pravnik, ni sudija, ni psihijatrijski vještak da bih ovdje sudila braći Laušević, a kamoli pokojnicima. Ali ako je istinito to što Žarko priča, zabrinutost koju sam maločas pomenula počiva upravo u tim institucijama: ako Žarko ne laže, onda me sačuvaj bože ralja našeg sudskog sitema, na čelu sa sudijom, koji se na nečije “dobar dan” nerado odaziva i koji dozvoljava da u njegovoj sudnici zastrašuju svjedoke, psuju rodbinu i prijatelje optuženih, čak ih i pljuju i žene nazivaju kurvama. Opet, da se razumijemo: ja bih svoju djecu branila i kad bi ubila, a kamoli kad bi bila ubijena. Ne pretendujem da uopšte mogu da dokučim bol ljudi koji su ostali bez sinova i braće, njihovi mi porivi nijesu sporni – ponašanje, naravno jeste. Ono što je sporno je potpuni manjak autoriteta (ili nezainteresovanost) sudije koji dozvoljava da mu sudnica liči na cirkus. Možda sam ja gledala previše američkih filmova u kojima će vas sudija opomenuti jednom i to će biti dovoljno, ovdje očito možete pričati što hoćete, i to bez posljedica. Takođe, sporna mi je sudijina nedosljednost. Evo sitnog primjera: nakon što je istraga okončana, u jednom danu prvo stiže odluka sudije da braća mogu da budu u istoj sobi, a zatim odluka da ne smiju da budu ni u kakvom kontaktu i da im se posjete ograničavaju na najužu rodbinu. Laušević tvrdi da su mu na subvještačenju u Beogradu tražili novac, pa ga vještačili nepovoljno nakon što je odbio da plati; to na sudu nije pomenuo, jer nije mogao ni dokazati, ali je bilo dokazano da je vještački odbor bio nelegitimno sastavljen i da su birokratske procedure grubo zanemarene. Takođe tvrdi da su rekonstrukciju događaja radili u prisustvu očeva ubijenih momaka, što je  potpuno neprofesionalno! Navodno su ignorisani ključni dokazi, pa na kraju čitalac ne može da se otme utisku da su u našoj zemlji suđenja i vještačenja najobičnije farse, jer je sve već unaprijed odlučeno. Opet, ukoliko Žarko nije pretjerao u svom kazivanju. A ako nije – teško nama!

Stil kojim je knjiga pisana ukazuje da je po srijedi jedan inteligentni, obrazovani čovjek koji izuzetno trezveno, pa možda i surovo objektivno gleda na sve, počev od samog sebe. Njegove uspomene na Cetinje i na glumačke dane su zaista zanimljive, komentari Crne Gore i Jugoslavije na trenutke fantastični. Moja najveća zamjerka je što se vidi da je tokom “uređivanja” dnevnika za objavljivanje eliminisao more ličnih stvari, te da je više volio da ostavi tipično crnogorsku iluziju o bratskoj i porodičnoj idili, bezuslovnoj ljubavi i podršci. Jedini kome dozvoljava da ostane ljudski nesavršen u toj priči – pa samim tim i jedini koji će vas istinski zaboljeti, kojeg ćete žaliti i voljeti – je otac, jer mu treba vremena da proguta to što se desilo, i zato što je kroz svaku uspomenu prikazan kao slojevita, iskonska ličnost. Pri kraju imamo i jednu i po lijepu stranicu o sinu, kćerke skoro ni nema. Razvod braka je stao u dvije kratke rečenice, nova supruga u tri ili četiri, ali zato imamo detaljne opise bubašvaba, miševa, ruža, prđenja drugih zatvorenika i njihovih dogodovština.

I neka imamo, ovo je dnevnik robije čiji je (s uspjehom ostvareni) cilj da nam u potpunosti prikaže tu duboku promjenu realnosti, taj život koji se za samo jedan tren okrenuo naglavačke. Samo bih voljela da nijesu baš tako radikalno eliminisana pisanja o privatnijim stvarima, koja su morala postojati u dnevniku – ne da bi se čaršija bavila intimom porodice Laušević, već zato što smatram da, kad već odlučuješ da svoju prošlost ponudiš ljudima na čitanje, treba da u njoj budeš do kraja iskren. Pusti nas da te kao čitaoci upoznamo do srži, ne prećutkuj nam ništa. Nemoj da budeš brutalno iskren za jedno, a potpuno uzdržan za drugo. Jer ipak si ličnost koju je mnogo nas voljelo i vjeruj da želimo, ali baš želimo, da te razumijemo do srži. Ma što to značilo.