Jedno opšte pitanje

Jutros sam na plaži prisustvovala jednoj ružnoj situaciji (tuđa je, pa neću detaljisati), koja me je navela da vas pitam: vjerujete li u priču da ljudi u afektu kažu ono što ne misle?

Ja u to nikad nijesam vjerovala. Naprotiv, čini mi se da je afekat pravi trenutak da se otkrije što neko zaista misli. Eto, mogu prihvatiti da čovjek nije ni svjestan svojih stavova dok se dobro ne naljuti i prvi put ih izgovori, ali ne prihvatam da bi ih izgovorio da ih ne nosi u sebi. A kamoli ponavljao!

Dokaz za to mi je osoba koju poznajem već dugo, dugo godina i koja je u stanju da se naljuti za sitnicu, a onda zbog sitnice da izgovori strašne sudove o ljudima. Ti sudovi budu toliko užasni, da kad poslije kaže da ništa od toga uopšte ne misli, moram da smatram da laže. Ako ne laže, kako je onda moguće da, kad god se naljuti, u afektu izgovori identične stvari? I ta osoba mi je ostala upozorenje za sve one koji su u moj život kasnije naišli, a pokazivali slične tendencije u ponašanju – prema meni ili drugima.

Ne znam kako je to za vas, ali znam da kad sam ja ljuta, mogu izgovoriti ono oko čega bih inače taktizirala, ali sigurno ne mogu još i da se bavim laganjem. Izbjegavam taj čuveni afekat cijeloga života, jer mrzim da povrjeđujem ljude, a impulsivna sam, pa mi ponekad nije dovoljno da izbrojim do deset, već moram da guram do četvorocifrenih brojeva. Pa ipak, trudim se. Mnogo se trudim jer se niko od nas nije rodio savršen, niti savršenstvo dostigao, pa je lako ljudima istresati u lice nečije mane kad god se za to nađe dobar izgovor. A afekat baš i nije neki izgovor, ako ćemo pravo. Koristiti svaku grešku, ma koliko glupu, da nekome pokazujete prezir je samo liječenje kompleksa, ili prosto iskazivanje netrpeljivosti koja je tu i mimo tog trenutka ljutnje, a svakako izvrstan način da nekome sistematski uništavate samopouzdanje.

I onda nije problem u onome koga povrjeđujete, već u vama, zar ne?