Informer

Da vas odmah upozorim da ću danas govoriti samo o uspomenama. Nema filozofiranja, nema pouka, nema univerzalnih tema i debata, samo uspomene. Jer danas moram pomenuti moju drugaricu iz djetinjstva, Elenu Bocolu. Tek je danas vidjela moj drugi blog – onaj o muzici u kojem sam pominjala njen poster Alena Islamovića i Mili Vanili – i njen komentar mi je dao motivaciju da još jednom iskočim iz ovog sadašnjeg vremena i da zalutam koju godinu unazad.
Ne znam za vas, ali kad sam ja bila mala, smatrala sam da sam strašna faca zato što ljeti provodim mjesec dana u Baru, pa mjesec u Danilovgradu. Bar je imao manu manjka društva (baka je bila mnogo stroga za te stvari), ali mi je kod bake i dede bilo super, a i obožavala sam more. A što se Danilovgrada tiče, moja će priča imati više asocijacija za one koji su čitali “Dječaka”, malo manje za one koji nijesu, ali scena izgleda manje-više ovako: tri kuće, jedna do druge, mala između dvije velike koje su najljepše u kraju. S tim što u ovoj lijevo ne žive Petrovići i Mina, već ljetuju Pešići i njihova unuka Ksenija Popović. U ovoj srednjoj stanuju Nada i Nino Eraković umjesto Andreja i njegovog oca, a desno su Bocole umjesto Vukčevića.
Nažalost, naše kuće ne gledaju direktno na rijeku Zetu, ali to ne znači da svakog ljeta Elena i ja nijesmo išle (krišom od mojih) da se kupamo sa društvom. Zaista je – kao i u knjizi – zelena, uokvirena prekrasnim drvećem nalik na tunel. Zaista je tiha i da nije cvijeća i lišća koje putuje njenom površinom, činilo bi se da je nepomična. Tada joj je jedina mana bila to što je toliko hladna da vam noga utrne onog trenutka kada je ugazite. Danas je uništena zahvaljujući Nikšiću i njegovim fabrikama i ja se stalno bunim kako gospoda iz nevladinih organizacija dižu frku jedino oko KAP-a, jer im je medijski zanimljiviji od moje voljene rijeke koja je stradala neuporedivo gore od Skadarskog jezera.
Uglavnom… Kad sam bila mala, najviše vremena sam provodila sa Nadom i Ninom. Elena i ja se tada nijesmo dobro slagale, bile smo dvije primadone i nijesmo trpjele konkurenciju. Kasnije tokom godina su, međutim, Nada i Nino provodili dosta vremena na selu kod dede, a moja glavna drugarica je postala Elena. Uz nju je počelo skupljanje salveta (još pamtim jednu sa štrumfom), pa zajedničko sviranje klavira (ona ozbiljno svira, ja natucam), naravno priča o simpatijama, ali smo uz sve to imale još jedan hobi: svaka je imala po rokovnik u kojem je pisala tekstove pjesama koje voli. Onda bi se uzeo rokovnik u ruke i pjesme bi se redom pjevale (opet, ona ozbiljno pjeva, ja stavim prst u uvo i derem se bez reda i načina, ali s najboljom namjerom!)
Tako nam je, jednog ljeta, naš hobi sa pjesmama zadao veliku muku. Možda ćete se sjetiti te pjesme, zvala se “Informer” i pjevao ju je neki tip koji se zvao Snow. Pjesma je postala veoma slavna zbog toga što je tip pjevao toliko brzo, da su na radiju govorili da je nemoguće shvatiti tekst. Za Elenu i mene je to bila neprihvatljiva teza. Zato smo sačekale da puste pjesmu, snimile je na kasetu i krenule da skidamo riječi. Pošto je pjevač zaista brbljao kao sumanut, ja sam došla na jednu od mojih briljantnih ideja: da stavimo stare baterije u walkman, kako bi pjesma išla sporo. Da bi stvar bila luđa, ideja je urodila plodom, pa smo te večeri kod česme ostavili sve zabezeknute našim performansom “Informera”, kojeg smo do tada već uveliko znale napamet.
(Ukoliko ste zbunjeni česmom, to je ona preko puta autobuske stanice u Grliću, gdje se okupljaju sva djeca iz sela.)
Nije rokovnik s pjesmama jedina uspomena koju nosim iz ljetovanja u Danilovgradu. Čuvena je, na primjer, scena kada su me komšijska djeca vidjela (kad sam bila mala!!!) kako u kolica za lutku stavljam kokošku i ljutim se što bježi čim krenem da je vozim. Ne mogu zaboraviti ni kako me je Nino Eraković stresao s jabuke, a bogami ni skakanje “s pinca” u Zetu. Ja nijesam skakala, podrazumijeva se, jer sam suviše velika kukavica za to. Elena mi je govorila da je ona skakala, ali je ja nijesam vidjela! Da vam pojasnim lokalizam, skakanje s pinca izgleda ovako: sa grane visi kanap, na kanapu je volan od bicikla – uhvatite se za volan, zaletite iznad Zete i skačete unutra. Inače je u Danilovgradu vjerovatnije da me neko nazove Eja, nego Ksenija, jer mi je to bio nadimak kad sam bila mala.
I tako se sjetim one dvije djevojčice koje su repovale “Informera” pored česme u Grliću i razmišljam kako bi one reagovale da im je neko rekao gdje će biti večeras, 10. februara u 22:37. Jedna je u Ohaju i ima četvoro djece, koja trenutno voze rolere dok se ona dopisuje sa mnom preko telefona. To što je pored četvoro djece završila i medicinu nema mnogo veze s mojom pričom, ali moram da pomenem jer mi imponuje, jer sam ponosna na nju.

A ova druga je u Strazburu, nedjelju dana pred svoj trideset treći rođendan, osluškuje svog Filipa za slučaj da se probudi ako je izgubio cuclu i prisjeća se vremena u kojem joj se činilo da je predaleko taj trideset i treći rođendan, kada će biti ozbiljna žena u ozbiljnim godinama. I ne znam je li vaš život sa trideset i tri ispao onakav kakvim ste ga zamišljali kada ste imali dvanaest. Ja sam se iznenadila kada sam shvatila da moj jeste, bar u glavnim stvarima. Sporedne su ispale drugačije, a i put kojim sam stigla do ovih glavnih. Moglo je biti lakše, istina, ali tu sam. I to čini da uzdahnem od olakšanja.
Ili da kažem: “Informer, ya no say dadda me I’ll go blame, a licky boom boom down”.
A da, nijesam pomenula – tekst pjesme jesmo skinule, ali ga dan danas nijesmo shvatile!
http://www.youtube.com/watch?v=D39Lm_HRfOs