Ime

Napokon je okončano šestomjesečno dumanje u našoj kući oko odabira imena za djevojčicu, i to tako što smo se vratili na moj prvobitni predlog. Mnogi bi rekli da to obično tako i biva, a vrlo je moguće da smo mi i po tom pitanju komplikovaniji od većine naroda.

Ipak, smatramo da je ogromna odgovornost dati nekome ime koje će da nosi do kraja života. Ime nije samo naziv, samo riječ kojom se razlikuje jedna osoba od druge. Ono nosi svoje značenje, svoju težinu i svoj utisak. Kad pišete knjigu, vrlo dobro znate da vaš čitalac neće steći isti prvi utisak o djevojci koja se zove Marija, onoj koja se zove Aleksandra i onoj koja se zove Petunija. Ako se u romanu pojavljuje sporedni lik policajca, na primjer, nećete ga nazvati Arčibald, osim ukoliko želite da mu poslije date posebnu važnost u priči, ili da bar objasnite zašto je specifičan. Ako je u vašoj priči on samo sporedni policajac, ne mora ni da ima ime. A ako ga ima, mora se zvati što običnije.

Naš kriterijum je bio da ime bude kratko i jednostavno, ali ne i banalno, da bude internacionalno i da se jednako čita svuda u svijetu. Mi smo od onih koji ne razumiju roditelje koji djeci daju imena đedova i baba (ili prađedova i prababa) uprkos tome što su đed ili baba imali užasno ime, a još manje su nam jasni oni koji hoće da daju egzotično ime po svaku cijenu i ne mare što će dijete da trpi opaske dok je živo. I mi smo češljali po precima i zaključili da je najljepše ime imala moja baba Aleksandra, ali je već naporno moljakati ljude da Filipovo divno ime ne unakazuju nadimcima Fićo i Fićko, pa nam ne trebaju dodatne prepirke da Aleksandra nije ni Saška, ni Ranka, ni Sandra, već Aleksandra. Da smo htjeli da nam se dijete zove Fićo ili Saška, nazvali bi ih Fićo i Saška!

I Ivan je imao svojih bisera, u vječitoj želji da slavi cetinjske specifičnosti, pa je predlagao Anđe i Maše, ali je tu ostao univerzalno neshvaćen. Nakon deset predloga koje smo kasnije škartirali, počeli smo da se sprdamo kako ćemo djevojčicu zvati Ona, a onda smo saznali i za neki primjer iz Berana (iskreno se nadam da je u pitanju dezinformacija) gdje je žena nazvala sina Sin, a kćer Dete.

Znam, sad ću ispasti grozna jer na kraju ove priče neću napisati za koje smo se ime usaglasili, čisto za slučaj da Ivanišević danas dođe s posla i kaže “ipak ja ne bih”. Ali, koliko sam ja sinoć shvatila i jutros potvrdila, ne bi trebalo da bude tako. Naravno, ni ne pretendujemo da se ime bilo kome sviđa, jer je ime – kao i sve drugo – stvar ukusa, ali je svakako zadovoljilo kriterijume koje smo sebi postavili, uključujući onaj da ne bismo htjeli da nam naša kćer zamjera dok je živa. I onako će, i bez imena, imati hiljadu prigovora što nijesmo savršeni, pa da joj bar za ovaj ne dajemo povoda!