Il bel far niente

Autor: Adrijana Husić

Za razliku od većine drugih situacija i okolnosti, kad su putovanja u pitanju – nijesam zahtjevna. Bitno je sunce, sunce, sunce i sunce. Da, i sunce. Šalu na stranu, što se mene tiče snijeg je dovoljno da pada na filmu. To što sam rođena na evropskom kopnu me čini nekako posebno ponosnom, uvijek. A miris Mediterana nešto je zaista posebno. I tako nekako smo došli do izbora zvanog Sicilija – predviđeno sunčano i toplo vrijeme; Italija koja za mene uvijek znači hedonizam.


Od povratka do danas odgovor na pitanje ”kako je bilo?” je ”uuuuuhhhhh”. Obično nemam problem sa riječima (čudo J), ali kad su putovanja u pitanju nastaje omanji haos. Vrlo teško pretačem svoje oduševljenje u riječi, izgovorene ili ispisane. Svaki put mi se učini da opisivanjem ta destinacija gubi na čaroliji, naročito onome ko nije bio. Ili pak zvuči smiješno ili čudno jer…

Kako recimo opisati pijacu u sred centra grada na kojoj nalazite sve: od malizia dezodoransa do živih ili mrtvih jegulja. Doslovce je u centru grada, ulicu ili dvije sa strane, između zgrada i radnji. Iz svega toga izlazimo sa ogromnim osmjehom i nastavljamo dalju šetnju kroz Catania-u. Grad koji potpuno mijenja svoje lice tokom noći. Tad sve ulice i zgrade dobijaju sasvim drugačije boje i oblike. Preko dana, kao da postoje neka tri dijela: centar (mješavina novog i starog), urbani (ali mirni dio) i luka i more. Količina zelenila i parkova je nevjerovatna, i vrlo jednostavna i svedena uređenost istih. I dalje su netaknuti. Višesatna šetnja se ne čini toliko dugom i sigurna sam da je do sunca. Susret sa knjižarom na 2 sprata i stotinama metara kvadratnih sa omanjim kafeom koji odvajaju ogromna stakla od ulice jednako je dobar ukusu jutarnje kafe nakon šetnje u malom modernom kafeu gdje vas svojom nonšalantnošću zasmijava konobar u sakou i farmericama. Za razliku od njega, konobar koji vam kaže da kuhinja ne radi od 4 i nije baš šarmantan. Šetali, ručali ili samo sjedjeli na nekoj klupi čini se da je vrijeme na neki sasvim čudan način stalo, da za sve ima vremena i da … da prosto nema potrebe da završite ni rečenicu.

Odlazak na Etnu je dobio puni smisao tek nakon povratka. Da, tek kad je proradila. Tek onda mi se posložilo u glavi kuda smo zapravo hodali i što je bilo pod nama. Moguće da je zakašnjela reakcija vezana i za bisere vodiča koji su tu zaista doživjeli svoju erupciju. Potpunu. Svejedno, tad sam još jednom potvrdila da je odlazak u sopstvenoj režiji sa kakvom knjižicom o mjestu koje posjećujete definitivno najbolji izbor. Etnu pokrivenu snijegom (snijeg na vulkanu – kao slovenska antiteza!) zamijenila je kasnije Taormina. Predivno malo mjesto u brdu koje vapi za turistima, makar glavna ulica. One manje, bočne, kriju fenomenalne radnje i mjesta za odmor – jelo i piće. Vinarijica sa svega nekolika stola, balkoni čiji su jedini ukras limunovi i fenomenalan pogled na beskonačno plavetnilo dovoljni su da pomislite da od ovoga nema bolje.

Međutim – Sirakuza. Ah!!! Sirakuza. Ako postoji mjesto gdje bi se sada mogao snimiti film o nekom grčkom bogu, to je to. Sa najmanje dodavanja, oduzimanja, montiranja… Dok su se talasi lomili o stijene po sred mora, čekala sam da se zaista pojavi neki grčki bijesni bog sa sve trozupcem da zaište malo mira… Ili možda ovdje rođeni Arhimed? Grad koji je Ciceron nazvao ”od svih, najvećim i najljepšim grčkim gradom” moj je sinonim nirvane. Opet – sunce, sunce, sunce… i miris mora. Turisti i lokalci koji grad čine živim, baš po mjeri. Uticaj Grčke se itekako osjeća. Ostrvce Ortigia na kome se nalazi ono najljepše je upravo to čemu ne nalazim adekvatne riječi za opisati. To disanje punim plućima i upijanje zvuka talasa koji se odbijaju o stijene i šetalište. Uh, i sad zavidim onim ljudima koji su sve to posmatrali sa balkona svojih stanova tik uz šetalište. Ako postoji mjesto gdje bih se teleportovala bez razmišljanja, onda je to Sirakuza.

Palermo smo, mi neki, ostavili za drugi put. A drugi put će biti kolima – radi potpunog uživanja u svim onim usputnim malim mjestima koje kriju ogromne količine stabala limuna, mandardina, narandži… I nastavak Il bel far niente. Izgubljeno nađeno u Sirakuzi, tj. ja.

Fotografije sa putovanja možete da pogledate ovdje. I ovog puta, lakše mi je bilo fotkati očima nego aparatom. Srećom, jedan drugi fotograf nije bio nimalo lijen.

p.s. Da, 27-ma definitivno mijenja sve. Promijenila je i praznike.