Govor, izgovor

Autor: Ksenija Popović

Uvijek sam se divila onima koji provedu dvadeset godina daleko od kuće, okruženi ljudima koji govore drugačije od njih, pa ipak zadrže svoj način govora i naglasak (iako bi ponekad bilo bolje da promijene). Ja sam u tome besprizorna: sjednem li pola sata s nekim, pokupim sve što valja i ne valja. Tim prije ako mi je taj neko simpatičan. Nikad ne prelazim sa ijekavice na ekavicu, niti mi se ikada desilo da kajkam, ali ponekad pokupim tuđe izraze, a obavezno intonacije – nažalost ne i kad pjevam, tu sam uvijek pogubno svoja!

U “poslovnom” domenu, kod mene preovladava nikšićki naglasak, za koji tvrde da je najpravilniji crnogorski govor (zašto ovi Podgoričanu kažu sirena umjesto svirena, kad ne sira nego svira?!). Tokom mog kratkog rada na IN televiziji morala sam da se, kao novinar, prilagodim tom standardnom izgovoru, pa sada imam sklonost da, onog momenta kad se uključi kamera, krenem da oteeežem i uviiijam. Kad mi dođu moji Beranci, ja krenem da otežem samoglasnike onako kako to oni rade (dobro, ne govorim posAo, eksEri i pečUrke i nijesam poprimila legendarno “ene”); u Beogradu se nagrdim kombinujući njihovu intonaciju sa podgoričkom, ostajući pri ijekavici, a najluđe je kad krenem da govorim kao drugarica iz Slovenije kojoj naški ne ide baš najbolje. Kao što sam već rekla – besprizorno!

Znam, nijesam maločas napisala kako drugarica ne zna crnogorski, nego naški. To je zato što više ne znam kako da ga zovem. Mnogo sam se radovala da se naš jezik i zvanično zove “crnogorski”, čisto iz principa, pošto je lingvistički nerazumno da se jedan jezik zove sa četiri imena (iako sam više puta u inostranstvu doživjela da čujem Hrvata kako tvrdi da jedva razumije jezik ovih ostalih sa bivšeg srpsko-hrvatskog područja). Ali sada kada je usvojen ovaj novi pravopis i abeceda, nalazim se u situaciji da to što se zove “crnogorski” više ne prepoznajem kao svoje. Odnosno, prepoznajem – ono uličarsko izražavanje koje su roditelji i učiteljice nastojali da iskorijene iz nas. Je li tipično crnogorski reći pred$ednik, $edi, viđi, itd? Jeste, složićemo se. Ali kako bi zvučao jedan “pred$ednik” koji tako govori, ili novinar, ili profesor? Meni lično bi zvučao vulgarno, nepismeno i uličarski. Prije dvadeset godina smo se sprdali Hrvatima kako na silu hoće da izdiferenciraju jezik od srpskog, pa smo im pripisivali nakaradne neologizme poput “okolokućnog travopasila”, a sada smo mi uradili isto: da bi bili drugačiji, standardizovali smo vulgarnost. Najiskrenije se nadam da jednog dana moj sin neće učiti u školi kako je pravilno govoriti “$edi tu čoče” i sigurno znam da se u mojim knjigama takav crnogorski može pojaviti samo u direktnom dijalogu, i to nižeg staleža. Ako me to čini manjim patriotom, podnijeću teret svoje izdaje.

Ono što me više brine je ta tupava sklonost da kupim tuđe akcente gdje god da pođem. To mi nekako dođe kao manjak karaktera. Naravno, poslednjih godina se taj fenomen najviše manifestuje kroz grajanje pri izgovoru samoglasnika, kako to rade naše drage kompatriote iz prijestonice. Prilagodila sam se i načinu izražavanja, pa mi je paradajz postao “pamidora”, šargarepa je “mrkva”, escajg je “pašada”, a tanjir “pjat”. Pas je, doduše, još uvijek pas, a ne “bidzin”, ali sam prevršila svaku mjeru kad sam negdje rekla: “a nemoj, da ti je!”

Zato sam riješila da se pripazim od ovog mog asimilatora kući, koji voli da je sve cetinjsko. Mora da se zna: viljuška je viljuška, tanjir je tanjir, a pas je pas i tačka! Ene, je l’ baš?