Fudbal, ekologija i muzika (ne baš tim redom)

Autor: Ivan Ivanišević

Nalazim se u avionu koji će za pola sata sletjeti u Brisel, gdje me čeka interesantna rasprava o saradnji EK i država kandidata na polju promocije i zaštite ljudskih prava. U stvari, više neophodna nego interesantna.

Čitajuci aktuelne novosti o novom zagrijavanju atmosfere između Rusije, EU i SAD oko već čuvenog raketnog štita (što, o tempora…, svi pravdaju borbom za ljudska prava), pogled mi pobježe na naslov kojim se ističe da se danas svijet – ne samo muzički – sjeća velikog Freddija Mercurija. Nešto manje od 30 sati nakon potresnog pisma britanskim medijima, u kojem je obavijestio da je zaražen virusom HIV-a, duh ovog ekscentričnog macho-mena sa tako upečatljivim brkovima preselio se u neku drugu dimenziju. Danas, na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, ne mogu da se sjetim niti jedne sportske manifestacije koja se ne okonča njegovom “We are the champions”, kao istinskom himnom svih pobjeda. A kakvu je samo revoluciju napravio video-klipom za “Bohemian Rhapsody”, koji je – ako niste znali – bio prvi takav video uradak u istoriji muzike!

Neminovno me je razmišljanje odvelo i do naših prostora, pa sam – u vremenu kad je popularno da se nude milioni ukoliko se dokaže istinitim proizvoljno blebetanje – odlučio da platim večeru i piće onome ko mi nabroji 5 tinejdžera iz svog okruženja koji će, bez premisljanja i pomoći, znati ko je bio pokojni Freddy. Pri čemu ne tražim da mi kažu kako je rodjen u Zanzibaru, koliko je miliona ploča/diskova prodao i koliko je najpoznatijih svjetskih pop i rock muzičara pjevalo njegove pjesme sa ostatkom Queen-a, na genijalnom omažu! :)))) Mislim da nema šanse da bih se uhvatio za novčanik tim povodom. Čak broj od pet omladinaca mogu da spustim i na tri! Btw, sjećate li se Axelove energije na onoj bini!!! I Bowija…. Mmh!! :))) A, kako je samo moćan duet sa Monserrat Caballe?! Pjesma snimljena da bude himna Olimpijskih igara u Barseloni ’92. koje frontmen Queen-a nije dočekao…

Barselona….Dobro pomenuh ime grada, uf!… Ok.

Svi koji me poznaju nevoljno trpe i moju strast prema crveno-crnim bojama starijeg milanskog fudbalskog kluba, tako da bi bili razočarani da se ne osvrnem i na duel dvije, kako navijači na San Siru sinoć rekoše, najveće fudbalske ekipe današnjice. Uradiću to iz jednog drugačijeg ugla, jer je fudbalsko umijeće najboljeg igrača svih vremena greota svoditi na rečenicnu konstrukciju ad-hoc bloggera. Neizmjerno srećan zbog mogucnosti da uživo, sa omiljenog stadiona, ispratim utakmicu koju je (po informacijama SKY Calcio) pratilo više od milijardu i po gledalaca u svijetu, oko 19:30h sam se obreo na tribinama, tražeći svoje mjesto nešto visočije i zaklonjenije nego što sam se nadao. I moralo je, baš ovom prilikom, biti ama tačno iznad proćelavog dvometraša širokih ramena u dresu blau-grane, čiji je cilj bio da ismije – po kladionicama – očekivani slom AC Milana. Sa provokacijama je počeo vec tokom zagrijavanja, da bi nakon prvog gola Guardioline mašinerije patuljaka ustao i namjestio lijevu ruku na uvo “da bolje čuje”, a desni kažiprst preko usana. Onako zadovoljan, okrenuo se i prema meni.

“Znaš, Darvin je imao pravo”, rekao sam mu na italijanskom, gledajući njegove iskolačene oči i samozadovoljni izraz lica. Vanja i Miloš, sa kojima sam gledao utakmicu, jedva su se suzdržali da ne prsnu u smijeh, dok mi je objekat sa kojim sam komunicirao uputio zbunjeni pogled odobravanja i podigao palac u znak razumijevanja. Čak se poslije golova Ibrahimovića i naročito Boatenga okretao prema nama i gestikulirao podršku i poštovanje.

Čudna je ta navijačka fela. Ja ne smatram da se neko može snažnije radovati od mene uspjesima klubova za koje navijam. Moze samo nasilnije izraziti svoje zadovoljstvo i tu počinje razlika izmedju nas.
Na koncu, ugođaj je bio pravi, iako je vjerovatno hladnoća krivac što navijanje nije bilo na očekivanom nivou.

Kad već pomenuh hladnoću, sjetih se da je ovo moje putovanje učinilo da Ksenija mora da ode u servis i zamijeni postojeće gume za zimske. Da, mi smo vam od onih koji od korice do korice pročitaju vodiče za perfect citizens i good parents: “Ajd’ da poslušam, iako znam da je to način da mi išćeraju još koju paru iz novčanika. Bezbjednije je…”

I dok se nadam kako će naše ljetnje gume biti obilježene kako treba i čuvane u nekom odgovarajućem hangaru, nešto mi pade na pamet da pitam: Kako se kod nas i gdje, uništavaju stotine hiljada starih guma koje nijesu za upotrebu?! Prvomajske vatre se rijetko đe više pale, a nisam čuo da postoji kompanija koja se bavi reciklažom, uništavanjem ili makar selekcijom ovog otpada. Znam da u većini evropskih država, uključujući Italiju, Francusku, Portugal, Tursku (kao one koje najmanje brinu o životnoj sredni) kad kupite gume, stare mora da preuzme proizvođač i da se postara za njihovo uništenje po ekološkim standardima. U Velikoj Britanji, Irskoj, Sloveniji, to je ostavljeno na brigu specijalizovanim kompanijama koje od toga žive, dok jedan broj država finansira uništenje/reciklažu kroz posebne takse koje vozači plaćaju prilikom registracije i osiguranja vozila.

Bez želje da nekome dam ideju da nam uvede još neki porez, samo me zanima da je ikad razmislio o broju guma za otpad koje jedan crnogorski grad (recimo, Cetinje – ne znam zašto mi pade ono na pamet :)) ) ima na godišnjem nivou? I dje sve to završava? Koliko utiče na vodu koju dobijamo iz Podgora, pastrmke i jegulje u Jezeru…. Ili je bolje da ne razmišljamo o tome dok imamo drugih problema koji nam opterećuju moždane ćelije?

Nakon turbulentnog sijetanja na briselski aerodrom i – kunem vam se – najduže šetnje od aviona do prtljaga na svijetu, otišao sam u hotel, okružen evropskim institucijama, gdje nema bežicnog interneta! Trenutno se, u taverni “La Brouette” na Grand Placu, od putovanja trijeznim gledajući sliku jednog dječaka koji kupuje “Smoki” i curice koja mi se plazi i smišljam program za melanholično briselsko veče. Liga Evrope u pabu na trgu Shuman ne zvuči loše, pa ako neko ko je na ovim geografskim dužinama nema boljeg posla, neka dođe na piće – pa ne mora tražit troje tinejdžera koji znaju za Freddija.