Dvije babe

Evo mene opet s ruralnim peripetijama, ali danas se u našoj kući desio jedan neobični incident.

U dvorištu su sjedjeli Ivan i Filip, a tuda su se vrzmali i neki naši prijatelji. Onda su, u jednom trenutku, u dvorište ušle dvije babe. Nikoga nijesu pozdravile, niti su ikoga od prisutnih udostojile pogleda, već su mrtve-‘ladne prošle pored svih i krenule da beru voće.  Zapanjeni Ivan im je rekao “Izvolite?”, a glavna među njima je vrlo nadmeno rekla da su došle po voće, kao što čine redovno još od početka ljeta. Nakon što je to rekla, ova druga je svoju cigaretu bacila u travu, a onda prionula na posao – valjalo je pobrati smokve. Svoj gadni opušak je morala da podigne, ali je ni to nije pokolebalo da krene da bere i iglice, jer će neko od toga da pravi nekakvi lijek!

Prežaliti ne mogu što sam propustila raspravu koja je uslijedila. Kad je Ivan rekao da bi bio red da su makar rekle “dobar dan” prije nego što su u tuđem dvorištu krenule da beru voće, ova glavna se smrtno uvrijedila i zapanjeno je rekla da neće Ivan nju učiti vaspitanju i da ona u našem dvorištu može da se ponaša kako je njoj milo, jer bi je moji đed i baba pustili da to radi. Problem je što se, kad smo pozvali babu, ispostavilo da pomenutu gospođu niko ne poznaje, a ni njenu drugaricu, iako ova tvrdi da je odrastala u ovoj kući. Čudo kako je to odrastala, a da je niko od nas nije primijetio!

Na kraju je drskost dostigla vrhunac kada su bijesne napustile naše imanje i usput rekle da je sreća što “crni Bato (moj đed) nije živ da ovo vidi”.

Koliko god cijela anegdota bila smiješna, istovremeno mi se čini jako tužnom. Takav stepen nevaspitanja i bezobrazluka zaslužuje da se nad njime čovjek bar malo ražalosti. Strašno mi je krivo što ja nijesam bila tu, jer je Ivan ponekad previše uviđajan, a svakako nije osjetljiv kao ja na pominjanje moga đeda. Da su se te dvije “dame” lijepo pozdravile i predstavile, pustili bismo ih da uberu što god žele, ali one su se ponašale kao da im sve naše pripada, što su u stvari i rekle. Nijesu se čak libile da pomenu mog đeda kako bi opravdale sopstvenu drskost, kao da njegova spremnost da svima pomogne znači da bi dopustio da se neko tako ponaša prema njemu, ili prema nama! Sad samo zamišljam te dvije ženetine kako idu od kuće do kuće da oplakuju đeda na čijem imanju sada žive tako nedostojni nasljednici i, koliko god da mi je i to smiješno i tupavo, istovremeno mi je strašno odvratno.

Stvarno od našeg naroda čovjek može da dočeka ono što ne bi nigdje drugo na svijetu!