Držanje dijete

Svi kažu da su Francuzi drčan i čudan narod. Ne bih znala, ne kontaktiram previše s njima. Otkad sam odselila iz Milana, gdje god sam živjela najmanje sam kontakta imala sa domicilnim stanovništvom: u Madridu sam se družila sa strancima-diplomatama, u Rimu sam se družila s ekipom iz Ambasade i sa Ivanom koji je više slobodnih dana provodio u Rimu, nego u Strazburu, a ovdje se najviše družim s Filipom. Zato, kad mi neko traži da uporedim španski, italijanski i francuski život, ja se uhvatim teme zvane “zadnji trap”, odnosno hrane. I sada, kada držim poslijeporođajnu dijetu i nastojim da uđem u nekadašnju garderobu, prisjećam se svojih omiljenih restorana i jela koja me vezuju za njih.
1. Madrid, “Posada de la Villa” – omiljena uspomena je ručak sa Igorom i Sandrom. Naručuje se čuvena španska pršuta “jamon iberico” (ljudi se često zeznu pa naruče “serrano”, koji služi samo za sendviče), i to Pata Negra, koji se pravi od posebne vrste prasića čija je dlaka skroz crna i koji se hrane isključivo žirovima. Zatim malo sira iz oblasti La Mancha (Don Quijote de la Mancha), pa malo krvavice (chorizo). Slijedi rep od bika (rabo de toro) i jagnjeće pečenje. Naravno, tu je i drob na madridski način, ja se kao nešto gadim i odbijam da naručim, ali uskače Sandra i kaže: “Molim? Reče li ti to ‘drob’? Naručuj!!!” Igor uživa u jagnjetini i nikako da se nakani da proba rep od bika (ne inspiriše ga, znam), ali se kasnije kaje što nije ostavio više mjesta za njega. I na kraju svega toga ide dezert zvani “prženo mlijeko”, koji sam i naučila da pravim, čisto da me mine nostalgija.
2. Opet Madrid, “Zalacain”. Najbolji madridski restoran, bez premca. Upoznajem ga zahvaljujući nekoj delegaciji i još uvijek se s čežnjom prisjećam hladne čorbe od tikve i tartar brancina. Uh!
3. Opet Madrid, naravno. Sada smo kod ulice Serrano u restoranu koji se zove “Teatriz”. Tamo ručamo Tijana i ja, jedemo neki čudni miks španske i istočne kuhinje.
4. U Rimu se riba jela u “Porto Maltese”, koji je u međuvremenu zatvoren. Dočekivao je Radenko, sjajni domaćin, a za svakim drugim stolom su sjedjeli Crnogorci.
5. Rim, “Osteria Margutta”. Strogi centar, mala zavučena ulica “za poznavaoce” i nevjerovatni tortelloni sa orasima i ricotta sirom. Ivanov i moj kutak, čista romantika!
6. Strazbur, “Gurtlerhoft” – izgovori ga, majčin sine! Tu se jede tarte flambee, koji je Borisu Ristoviću bio odvratan zbog luka, i strašna piletina u bijelom vinu.
7. Strazbur, “Au Crocodile”. Nešto poput onog madridskog “Zalacaina”, ali na jelovniku su guščja pašteta i razne francuske kombinacije koje ne bih umjela da prepričam, dok se u kuhinji vrzma jedan od najslavnijih svjetskih kuvara.
O Crnoj Gori, tek, ne smijem ni da mislim. Kod babe bih na priganice, kod tetke na rusku salatu, kod Ivanove majke na polpete (znaju one još ponešto). Odatle na more u Langust, ili na Rijeku Crnojevića (kad pokupe vodu iz restorana) na riblju čorbu i jegulju, pa malo u Kolašin u “Savardak”.

I onda kako da se ne zapitam: što će meni dijeta?! Crijeva krče, čokolada miriše i tamo gdje je nema (moć sugestije), i ja počinjem da mislim o sebi kao o nekom isposniku na kojeg se sručila sva nepravda ovoga svijeta. Vrtim kroz glavu sve police u kuhinji na kojima bi se mogla naći kakva poslastica i mislim – ah, ta čokolada.
Lijepo je rekao jedan moj poznanik: sve ono što valja u životu je ili nelegalno, ili nemoralno, ili goji. Za ovo nelegalno ne znam. Za ostalo – šmrc šmrc!