Dosada

Kako god da pokušam da okrenem stvari, ne mogu da nađem vremena za sebe. Ja sam ipak navikla na samoću sve ove godine. Sada, odjednom, 24h odnekud dopire neki zvuk, makar to bio zvuk disanja tokom spavanja. Jutros sam ustala u šest i po da bih imala sat i po za sebe, dok se momci probude, ali oni su se probudili isto kad i ja. Dežurni porodični diplomata radi svaki dan, a ovaj koji se okrenuo majčinstvu dežura kod kuće i počinje da joj nedostaje Crna Gora.

Možda nijesam pomenula da mi poslednjih godina Crna Gora više ne nedostaje kao nekad. Naprotiv, stvorila sam ogromni otpor prema njoj, i to baš u isto vrijeme u koje sam se odrekla statusa samca. Ljubav i pažnja koju imam tamo su postale opterećenje, ne podnosim miješanja, sugestije, slobode koje ljudi sebi dopuštaju prema drugima. Ne podnosim kad se 20 članova porodice i porodičnih prijatelja bavi mojom kilažom i ispituje me što sam danas jela. Ne podnosim zamjerke na moj zapadnjački način vaspitavanja djeteta i savjete koji se kose sa svime u što vjerujem. Ne podnosim komentare o svačijem izgledu, frizuri, prepričavanje tuđih nezgodnih situacija i malicioznost koje ima za svakoga po malo. Nije to samo crnogorski fenomen, da se razumijemo, ali ja ovdje nemam od koga da slušam takve stvari, ne poznajem nikog! A u Crnoj Gori svi poznajemo mnogo koga, pa komentarima nikad kraja.

Ali danas mi Crna Gora nedostaje. Htjela bih da mi neko pričuva Filipa na makar dva sata, a da me ta dva sata ne koštaju dvadeset eura. Ili da pođem do bioskopa i odgledam film, sama, sa porcijom kokica i extra-large ledenim čajem, a da me to zadovoljstvo ne košta dodatnih dvadeset eura. Ili da odemo negdje za vikend, porodično, a da to ne košta petsto eura. Htjela bih da mi neko drugi skuva ručak. Htjela bih kod drugarice, da se s njom ispričam bez smetnji na Skype konekciji. Htjela bih da mi je more na sat vožnje, planina takođe, jezero još bliže. Htjela bih da je i ovdje počelo proljeće, kao u Crnoj Gori.

Umjesto toga, trenutno je 7:36 i sunce još uvijek nije svanulo. Pišem blog i prekidam bar jednom u dva minuta, jer Filip nešto traži. Napolju je zubato, a park je problematičan jer Filipa ne mogu da popnem na tobogan, što je jedina igra koja ga zanima. Išla bih do grada, ali mi je problem da spustim kolica niz stepenice koje me čekaju nakon lifta, a još veći da ih u povratku popnem. A i dosadilo mi je da šetam sama po centru, stalno istim ulicama, istim radnjama, sve isto. Kod nas se ljudi stalno žale na dosadu, a od svih zemalja koje sam proputovala, naša je najdruštvenija i ljudi najmanje vremena provode sami. Svi maštaju o inostranstvu, a kukaju od samoće kad dođu u inostranstvo na duže od dva dana. Od svega što sam proputovala, tvrdim da je Crna Gora zemlja u kojoj je zapravo najmanje dosade, jer su ljudi konstantno okrenuti jedni drugima. Previše za moj ukus. Ali danas bih i na to rado pristala.