Domaćica?

Kao prvo, veliko izvinjenje svima što juče nisam objavila ništa (a posebno Milanki iz Ljubljane i Marini Šoškić!). Filip je držao trosatni koncert u visokom C, i nakon svakih pola sata spavanja priređivao bis od barem sat, a uz to mi je sa trpezarijskog stola namigivala planina robe za peglanje i govorila: “Tri dvojćice, tri trojćice. Jav’se, ćekam te!”

Imate li i vi još uvijek onu donekle pogrdnu predstavu o domaćicama kao neškolovanim ženama koje nikad nijesu imale zaposlenje i koje je po automatizmu zapadala njega kuće, kuhinja, vešeraj i, naravno, odgoj djece? Ja sam porasla u veoma matrijarhalnoj porodici gdje smo učene da je najvažnije da budemo obrazovane i finansijski samostalne, kako se nikada ne bismo dovele u situaciju da budemo domaćice u tom smislu riječi. Koliko sam samo puta ponovila da ću se, ako treba, zaposliti part-time samo da bih obezbijedila kućnu pomoćnicu, jer nijesam ovoliko radila na sebi da bih besplatno obavljala njen posao! Pa ipak, pomoć imam jednom nedjeljno za ove krupne poslove, a ostalo radim sama. Trenutno pauziram s poslom, sama podižem dijete, sama se borim sa planinama robe, svaki dan čak i ručak skuvam, i da mi je ko pričao da ću raditi bilo šta od toga (izuzev dijela vezanog za dijete, jer sam uvijek znala da mi neće drugi podizati djecu), rekla bih mu je da lud! Ali nešto ne mogu da prelomim da treba da plaćamo debelih 10 eura na sat ženu koja će doći svaki dan da odradi te neke sitne stvari da bih se ja izležavala na trosjedu, posebno zato što uopšte ne osjećam prijetnju onog stereotipa domaćice o kojem sam maločas govorila. Naprotiv, mislim da se on ne bi mogao primijeniti na mene čak ni kad nikad više ne bih imala radno mjesto bilo gdje drugdje. Ne zato što sam pisac, nego zato što je ovaj način života moj slobodni izbor. Slobodan je zato što ga niko od mene ne očekuje, što se ne podrazumijeva, pa samim tim ne mora da mi budi inat ili vrijeđa sujetu. I slobodan je zato što ne bih mijenjala vrijeme nasamo sa mojim sinom za bilo koje kancelarijske sate, i zato što mi je lakše trpjeti robu za peglanje, nego iskompleksiranog šefa.

Ali to sam ja, ona koja misli da nam je feminizam nanio mnogo, mnogo zla. Naravno, ne smatram da superiornost ili inferiornost ljudskog bića određuje ni boja kože, ni ono što mu se krije ispod donjeg veša, ali feminizam je kroz decenije postao mnogo više od neophodne borbe za jednaka prava na radnom mjestu, u političkom životu i u bračnoj zajednici. Feminizam je postao takmičenje, dokazivanje da žena može sve što i muškarac i, što je najgore, dokazivanje da žena može bez muškarca. I? Može li? Odnosno, može li biti srećna u toj svojoj samoći? Šta smo zapravo dobile tim takmičenjem? Ja mislim da smo dobile situacije iz serije “Seks i grad”: muškarce koji su stravljeni od žena, koji ne umiju da protumače šta žene hoće, koji ne umiju da zadovolje žene, da priđu, da se postave. Stravljeni su od braka, veze, djece. A žene? Ne znaju šta hoće, bore se za jedno, a žude za drugim.

Čitala sam knjigu u kojoj daju nekoliko sjajnih savjeta ženama. Jedan od njih je: ako se postavljaš kao neko ko može sve, završićeš tako što ćeš raditi sve.
Moj je stav taj da je suština ženske slobode mogućnost da ona bira ulogu koju će pokrivati u određenim fazama svog života, ne robujući ni očekivanjima muškaraca, ni očekivanjima feministkinja, ni pravilima malograđanštine. Jer nema ništa gore od isfrustrirane žene, provodila ona dane sa usisivačem u ruci ili za direktorskim radnim stolom.

S tim što ova žena ne bi mogla obje te stvari odjednom! Onima koje to mogu, a to rade zato što žele, a ne zato što se to od njih očekuje – svaka čast.

Ali ključ sreće je, svakako, ne morati, već birati.