Dom u romanu

Autor: Ksenija Popović

Nakon jučarašnjeg gostovanja na IN televiziji, dobila sam divnu poruku podrške od jedne dame na Facebooku. Ali nešto što je rekla me je navelo da vam danas pišem, da pomislim da bi bilo dobro objasniti nekoliko stvari.

Naime, juče sam u emisiji rekla zašto korica mog novog romana izgleda kao dječija. To nije zato što je roman dječiji, naprotiv, već zato što su glavni likovi mladi ljudi koji su odrasli u domu za djecu bez roditeljskog staranja i što odrastaju u emotivnom mraku u kojem jedinu svjetlost i boju predstavlja pojam kuće, porodice.

Ne brinite, roman nije obrada Olivera Twista, niti su dom i domski sistem glavni zlikovci u romanu. Ali jeste odrastanje bez roditelja. Ono što se nadam da će čitaocima biti jasno je da se radnja ne odvija u Bijeloj. Ne zato što sam pogrdno pisala o domovima, jer nijesam. Samo je činjenica da se radnja ne odvija nigdje. Ni na Balkanu, možda čak ni u Evropi. Jedina naznaka je da je u pitanju multimilionski grad koji je osam mjeseci godišnje pod snijegom. Za mene je to ponekad bio Madrid (izuzev snijega), ponekad Milano, ponekad New York, ponekad velegradi sjevera Evrope koje poznajem samo iz filmova. Ni ime Vuk ne treba da zavara da neko pomisli da je po srijedi Balkan, jer je to jedino balkansko ime u romanu. Glavna junakinja se zove Klara (ime latinskog porijekla), a ostali su David (jevrejsko), Karim (arapsko), Hilda (germansko), prof. Nicolini (italijansko), Joe (engleska govorna područja).

Rečenica koja me je ponukala da danas govorim o ovome, glasila je da moj roman budi nadu da će Crnogorci kroz njegovu priču naći podsticaj da se više okrenu usvajanjima. Crnogorci hoće da usvajaju djecu i u svakom trenutku u Ministarstvu rada i socijalnog staranja imate oko pedeset bračnih parova koji čekaju svoj red. Problem počiva na sasvim drugom mjestu.

1. Crna Gora nema djece za usvajanje. Nešto što objašnjavam već na početku priče je da mnogi pogrešno koriste riječ “sirotište”, jer sirotišta pripadaju ratnim vremenima. U vrijeme mira, rijetko je ko u domu siroče, jer djeca kojima roditelji stradaju obično imaju rodbinu, kumove, porodične prijatelje – bar nekoga ko će voditi računa o njima. Tako da u domovima, u vrijeme mira, žive uglavnom napuštena djeca, a u Bijeloj njih dvije stotine. Većina njih zna čija je, u domu ima braće i sestara, ali i kontakt sa porodicom. Nažalost, za mnoge bi bilo bolje da nemaju, ali naše institucije su na tom polju izuzetno stidljive i neodlučne.

Stalno ponavljam istu frazu: ako čovjek ne želi da se bilo kome zamjera, ne treba da se bavi socijalnim radom, već ugostiteljstvom. A kad su u pitanju problematične porodice, nažalost u svakom slučaju se morate nekome zamjeriti. Zakon nalaže da ukoliko roditelj zlostavlja ili grubo zanemaruje svoje dijete, treba mu oduzeti roditeljska prava. Kod nas ni jedan sudija neće oduzeti roditeljska prava bez velike, velike muke. A trebalo bi da to bude jedna od lakših odluka. Ako ostavite vaše dijete i ne obiđete ga šest mjeseci (bez valjanog razloga, a jedini valjani razlog je da ležite teško bolesni u bolnici, pošto i iz zatvora dovode majke da obilaze djecu u domu), zakon daje mogućnost oduzimanja roditeljskih prava. To ne radi niko, a izgovor je da ne žele da ih sjutradan majke optužuju da su im oteli dijete!

Hajde da i to nekako pokušamo da opravdamo (mada, zašto bismo?), ali što ćemo sa roditeljskim pravima onih koji zlostavljaju svoju djecu? Da budemo plastični, znam za jednu bjelopoljsku porodicu, ili su barem u domu tvrdili da su iz Bijelog Polja, a ljudima iz doma sam mnogo sklonija da vjerujem, jer prema njima gajim ogromno poštovanje. Otac je alkoholičar, majka psihotična, djecu su toliko teško zlostavljali da ih je centar za socijalni rad oduzeo i poslao u dom. Bilo ih je dvoje. Kako i zašto su ih nakon toga vratili roditeljima, nikad mi neće biti jasno. Ja sam djecu upoznala nakon što su ih oduzeli drugi put, i sjećam se bebe od godinu dana sa otvorenim ranama na glavi. Gasili su joj cigarete po glavi, znate, to je bio neki napad inspiracije koji samo oni mogu da razumiju! Samo što ih toga puta nijesu oduzeli dvoje, već troje, pošto se stoka u međuvremenu još jednom razmnožila. Boravili su svo troje u domu i bilo mi je drago što sam vidjela da je maleckoj porasla kosa, a beskrajno tužno kad mi njen stariji brat pokazuje igračku autobusa i objašnjava kako on vozi, ja sjedim do njega, njegova sestra i brat iza i idemo kod njegovog tate. Zašto vam ovo pričam? Zato što su ih, nakon godinu dana, svo troje vratili roditeljima. Da, opet! Kad sam pokušala da se raspitam zašto, rečeno mi je: “provjerili smo to, sigurno je to bila dobra odluka”. Kako je onda, kad je jedna NVO kasnije pokušala da se raspita, ispalo je da porodica uopšte nije iz Bijelog Polja i da sam ja sve pogrešno shvatila, pa se sad više ne zna ni gdje su ti ljudi, ni jesu li ta djeca u jednom komadu?! Možda će biti da sam ih ja sanjala, da uopšte ne postoje!

U zaključku, ima parova koji hoće da usvoje. Nema djece, nažalost. Jer u našoj zemlji se ne stavljaju na prvo mjesto njihova prava, već njihovih nedostojnih roditelja.

2. Drugi suštinski problem je što kod nas nema hraniteljskih porodica, pa ne-usvojiva djeca nemaju kud, sem u dom. Država je pokušala da sprovede nekoliko kampanja da ohrabri ljude da u svoju kuću dovedu dijete iz doma, ali premalo njih se prijavilo. Svugdje u svijetu se nastoji da se domovi zatvore, jer je odrastanje u instituciji najgora i posljednja varijanta za djecu koja su sama, ali kod nas je to nemoguće jer ljudi jednostavno neće. Inače, hraniteljstvo je vid brige u kojem dijete boravi kod vas, vi primate (vjerovatno sitnu) novčanu nadoknadu za to, a nemate nikakve dugoročne obaveze. Dijete ne može raspolagati vašom imovinom, niti je nasljeđivati, niti se na bilo koji način izjednačavati s biološkom ili usvojenom djecom. Vaša kuća je njegovo prebivalište, a ono dobija priliku da boravi u porodičnom ambijentu i uči pravilnu socijalizaciju.

3. A treći problem je: gdje i što nakon doma?

“Uspavanka za Vuka Ničijeg” ove probleme samo provlači između redova, nagovještavajući kakva je psihološka struktura mladih ljudi koji odrastaju u instituciji, bez ikakve privatnosti, ikakve mogućnosti za normalnu socijalizaciju i normalno vezivanje za druge. Ako će ona navesti bilo koga da odluči da pomogne takvoj djeci, ja ću biti najsrećnija na svijetu. Ali ću biti mnogo srećnija ako se nadležni probude, jer je žmurenje na ovakve slučajeve zaista degutantno. Oprostite što ne nalazim blažu riječ!