Dobrodošli u Crnu Goru!

I tako, prije neki dan, Filip, Ivan i ja doputovasmo u Crnu Goru na dugo čekano ljetovanje. Bili smo na moru, pa smo pobjegli na Cetinje od vikend-kupača (otud internet), i sjutra ćemo se opet vratiti na more. Jedini zaključak dosadašnjeg boravka je da sam toliko razočarana i ogorčena, da ne znam odakle da počnem s pričom!

Vjerovatno od činjenice da smo u Crnu Goru doputovali kolima. Dvadeset sati dosadne, naporne vožnje sa malom bebom, podijeljenih na dvije ture sa noćenjem u Ljubljani, jer dva mjeseca nijesmo primili platu, pa smo izračunali da nam kolima treba 300 eura u oba pravca, a Montenegro Airlinesom 700. Ima i takvo putovanje dobre strane, jer nam je komotno da ne pozajmljujemo kola i imamo slobodu kretanja, ali ne pamtim da sam ikad bila toliko umorna koliko tokom i nakon putovanja.

Da naglasim da sam od onih koji su uvijek više voljeli da ljetuju na našem, nego na bilo kojem stranom primorju (izuzev tropskih mora) i koji su uvijek ubjeđivali strance da dolaze kod nas. Ove godine sam odlučila da ne nagovaram više nikog, jer je primorje uništavano malo po malo iz godine u godinu, i sada smo došli u takvu situaciju da se više ne može gledati.

Vozimo se od Debelog Brijega prema Budvi i gledam na šta liče te zgrade, prodavničice i trafike pored puta. Postane mi smiješna priča o elitnom turizmu, jer svaka stopa puta vrišti “paradajz turizam”. Budva se pretvorila u nakazu, Rafailovići takođe, da ne pričam o obali Svetog Stefana. Što je najgore, tom urbanističkom haosu više nema pomoći, osim da – ne daj Bože – neki zamljotres sruši taj gadluk i natjera nas od početka. Problem je što bismo i u tom slučaju, vjerujem, dopustili da se grade plave i žute i crvene zgrade tik uz plažu, po principu “što ružnije, to poželjnije”.

Iako se ne može mjeriti sa Kraljičinom i Kraljevom plažom, pa ni sa hotelskom plažom Svetog Stefana, kupanje na Pržnu prije avgusta obično predstavlja lijepo iskustvo. Međutim, već dvije godine se dešava da tokom dana neka jahta priđe Pržnu i isprazni svoj toalet toliko blizu, da sve dopliva pravo na plažu. U roku od pet minuta se nađete opkoljeni izmetom, ulošcima i prezervativima, pa počnete da bježite iz vode sa svojom bebom i psujete, jer vam ne preostaje ništa drugo. Jahta koja je to uradila ostane usidrena nekoliko sati odmah iza bova, i dvije-tri djevojke u toplesu i tanga gaćicama poziraju na njoj, a nama s plaže nema kupanja bar četiri-pet sati, dok more ne izbaci sve to. Možete zamisliti goste veoma skupog Maestrala, koji za svoj novac dobijaju takav ugođaj! Nejasno mi je i to da niko nije u stanju da naspe pijesak po prilazu moru, već se u vodu ulazi gazeći po veoma oštrom kamenju. Pri tom, ne znam koliko je vas upućeno da na lijevom kraju plaže, onom preko puta ostrvca sa kućom bez krova, direktno izbija seoska kanalizacija.

Dalje, već prvog dana smo pošli u moj omiljeni restoran na Pržnu. Neću mu reći ime, ali ću reći sledeće: ove godine jedna Coca-Cola, jedna riblja čorba, riba za dvoje (rmbač, ne brancin) i dvije salate su koštale 75 eura! Mislim da nema potrebe da komentarišem.

A takozvani šlag na torti uvijek predstavlja šetnja Budvom. Mi smo stigli prije sedam sati uveče, pa smo bez problema našli parking na ulici i platili 1 euro po satu, što smatram vrlo prihvatljivom cijenom. Ispred Starog Grada sam uživala u ambijentu i muzici, dobroj hrani, lijepoj usluzi. Volim i da prošetam Starim Gradom, mada bez Filipovih kolica, jer nije lako kroz gužvu u tako uskim ulicama.

Ali krenete li šetalištem, nailazite na autentični horor film!

Na svakoj strani tezge sa potpuno beskorisnim stvarima i smrad jeftinog roštilja. A onda dno dna (što bi rekli Podgoričani) od trenutka kada se dokopate prvog plažnog bara. Kafić do kafića, u svakom trešti različita muzika i jedna se s drugom miješa, i na pragu svakog, odmah preko puta roštilja, plešu cure koje su toliko vulgarne, da su prosto odvratne. Obučene tako da bi bilo bolje da su gole, namazane uljima da bi im se koža presijavala, trljaju se međusobno i uz šipke, a ispred njih šetalištem hodaju ljudi sa djecom i zastajkuju da gledaju. Hoću da umrem od smijeha kad preko puta tih kafića ugledam knjižaru, mada razumijem ideju o otvaranju knjižare na najprometnijem mjestu u najprometnijem primorskom gradu. Valjda u nju uđu ovi što prolaze, ako uspiju da skrenu pogled od seks industrije plažnih barova. Čak i moj 21-godišnji brat kaže da mu je odvratno da zalazi u taj dio Budve, pa me niko ne može optužiti za žensku ljubomoru.

U zaključku, rekla bih da se naš turizam pretvorio u jednu opštu kontradiktornost. Govorimo o elitnom turizmu, a gradimo stanove i turizam za njihove vlasnike i zakupce, i noćni život nalik na jedan poznati amsterdamski kvart. Držimo cijene elitnog balkanskog turizma i zauzvrat pružamo prljavu vodu (smatram da se anarhija vlasnika jahti može obuzdati) i opšti haos u svakom pogledu.

Mene je prošla volja za ljetovanjem u Crnoj Gori, a da ne pričam šta komentarišu Italijani ispred Maestrala. Jedan ću komentar, zapravo, prenijeti: “U ovoj je zemlji sve dozvoljeno”.