Đed

Možda bih mogla da kažem da nam je došao u posjetu Filipov đed, ali to bi bilo neprecizno, u najmanju ruku tendenciozno. A ja ne volim da širim dezinformacije!
Filipov đed je došao Filipu u posjetu, a mi smo samo propratna pojava.
Stigao je sinoć, u koferu je jedan ćoškić ostavio za svoju robu, a ostalo za poklone unuku, i već jutros su njih dvojica bili u šetnji. Napolju sunce, ja sama i slobodna kući – ne može bolje!
I jutros, dok gledam Joca i Filipa, ja mislim na moje đedove i dođe mi neka tuga za svime što je nekada bilo. Mislim kako dva temperamenta ne bi mogla biti drugačija jedan od drugog nego što su njihovi bili, ali im je zajednička bila ta neograničena ljubav prema meni, koju nijesu umijeli da sakriju. Ni pokušavali, ako ćemo pravo! Jedna od prvih stvari koje pamtim je pentranje po đedu Batu. Popela bih mu se čak za vrat, a on bi se pomjerao lijevo-desno i namještao se tako da meni bude što udobnije. Koliko god da je znao da bude strog prema drugima, za mene je uvijek imao osmijeh. Sve sam smjela i mogla (osim da izgubim ključ, deda je malo nezgodan na tu temu). Tada mi nikako nije bilo jasno kako neko može da bude đed, a da istovremeno bude “bato”. Odrasla sam misleći da je svemoćan – on je bio taj koji mi je namještao lutke kad bi im otpala glava, ko je uspio da perfektno zalijepi babinu porcelansku vaznu koju sam razbila nekakvim nesrećnim balonom, taj koji je svaki dan pri povratku s posla donosio banane i čokoladu, a ljeti mi brao šljive i smokve kad god mi se prohtjelo. Nije bilo toga što deda nije mogao da dohvati, napravi, nauči, kaže. I teško mi je danas da vidim koliko je postao tih. Nedostaje mi ona njegova energija, onaj osjećaj da, ma šta se desi, deda je uvijek tu, deda je oslonac koji nikada ne može izostati. Boli me svijest da su mu godine mnogo velike, koliko god da se dobro drži. I onda drčno odagnavam pomisao o ljudskoj prolaznosti na ovoj zemlji i fokusiram se na danas, nadajući se da će biti tu što duže, kako bi ga moj Filip upamtio.
Drugoga djeda, nažalost, Filip neće ni upoznati. On je bio tih uvijek, takva mu je bila narav. Volio je da šeta, volio ujutro da ide u kupovinu, a moje je bilo da odlučim hoću li da mi donese krofnu ili burek. Zvao me je Mile i Milentije i imao je najblažu narav na svijetu. Znao je da popne naočare na čelo i da ih drži tu, sve dok mu ne padnu na vrh nosa; onda bih ih svojim dugačkim prstom vratio na mjesto i nasmiješio se. Otkad je umro, nikad više ništa nije bilo isto. Često se sjetim njegovog glasa, onog malo pogurenog hoda sa rukama iza leđa, i neobičnog smisla za humor. Ali ono čega se najčešće sjetim je bio naš rastanak, kada sam prvi put krenula u Italiju i kada me je moj deda odjednom povukao u zagrljaj, stisnuo što je jače mogao i zajecao.
I onda pomislim da nijesam u pravu što negodujem kad god je riječ o povratku u Crnu Goru koji nam predstoji u septembru. Jeste lijepo to što ovdje imamo svoju intimu, svoj prostor, svoje odluke u koje se niko ne miješa, ali s druge strane, Filip će u životu biti bogatiji tačno za onoliko koliko bude imao kontakta sa ovom starijom generacijom. Ima nečega u toj ljubavi između baba/đedova i unuka, što nema veze sa roditeljskom. Gledam moju majku, kada je bila kod nas – samo traži izgovor da bude sama sa Filipom. Sve nas tjera iz kuće, kao zapeta puška čeka nagovještaj nečega iz čega bi mogla izvući rečenicu “ajte vi, ja ću ostat s njim”. Vidim je kako sija dok ga gleda, dok joj se on smije, pa odjednom uhvatim sebe kako nju gledam potpuno novim očima.
Unučad zaista mijenjaju ljude i sada shvatam zašto su mi uvijek govorili kako su se moje babe i đedovi radikalno promijenili nakon mog rođenja i koliku sam sreću imala zbog toga. Čak štoviše, shvatam da su moje najljepše uspomene iz djetinjstva ipak vezane upravo za njih, i koliko sam ih zahvalna na tim uspomenama.