Disciplina

Danas je jedan od onih dana u kojima sam primorana da polažem račune svom najvećem i najnemilosrdnijem kritičaru: sebi! Da je situacija kako treba, ne bih ih ni polagala, tako da sam danas u strašnoj svađi sa samom sobom i najbolje je ne čačkati me na bilo koju od tema koje ću sada pomenuti.
Dakle, pitam se sledeće: kako je moguće da ljudi toliko rade protiv sebe iako raspolažu svim informacijama o posledicama svojih postupaka, a i alternativama za to što rade?!
Evo koje sam račune (ili relativno skupo plaćene prekršaje) jutros nabrojala:
– nijesam htjela da nosim protezu kad sam bila mala
– otišla sam da živim u Ameriku
– sve gori i gori način ishrane
– odbijanje da se bavim sportom nakon što sam prestala s atletikom
– ostanak u Rimu naknadnih 9 mjeseci nakon vjenčanja
– i najnoviji, najgluplji, najgori koji sam mogla da napravim – nijesam vježbala tokom trudnoće.
Ovaj poslednji me je i natjerao da danas budem ljuta: u kući imam dva najbolja svjetska priručnika za trudnoću (Mayo Clinic i Biblija trudnoće), pročitala sam bezbroj članaka i časopisa o trudnoći i znala sam da ne samo da ne smijem da slušam bapske priče po kojima je trudnica kao bolesnik i treba da odmara, već moram i te kako da se pokrenem i ozbiljno treniram po režimu za trudnice. Mene je to, naravno, mrzjelo i sada kada sam rodila, shvatam šta sam napravila: četiri mjeseca kasnije nema mišića koji me ne boli, noge mi otiču, teško se krećem, a prvi put kad sam čučnula nešto da uzmem sa bebom u naručju, otišao mi je meniskus. Sad treba da razmišljam o operaciji i gipsu, i to u situaciji u kojoj sam sama kući, što znači će neko morati da ostavi sve svoje obaveze i da dođe da se bavi nama. Sve to, naravno, kad prestanem da dojim, a do tada bih morala tobože da mirujem. Kako da mirujem s bebom od četiri mjeseca?! I nije li bilo bolje posvetiti dvadeset minuta dnevno vježbama i ne zavaravati se da je polusatna šetnja odgovor za sve moje probleme?!
I sada sam ljuta. Ne samo zbog koljena, već zbog svega u čemu sam bila glupa ili slabić, najviše zato što znam da se moje glupiranje nije završilo jutros. Opet ću biti i glupa i slabić, samo je pitanje za šta. Vjerovatno za hranu, kao i obično. A nijesam ljuta samo na sebe, već na sve koje poznajem i koji su takvi. Danas kada su nam na raspolaganju i informacije i alternative našem ponašanju, zašto radimo toliko autodestruktivnog? Hajde da donekle shvatim alkohol, ljudi piju dok im emocije ne utrnu i tako bježe od problema ili traže zabavu. Ali šta je s ovim drugim porocima? Kako je, na primjer, moguće da iko više na ovom svijetu puši kada i ptice znaju da više ljudi strada od toga nego od vožnje, alkohola, bilo čega? Na stranu ogavni zadah, smrad kose, robe, kože – ako znaju da je u pitanju prvi uzrok smrti na svijetu, zašto ljudi to uporno rade i nadaju se da će baš oni biti izuzeci, pa se (ne bi li se opravdali pred sobom) pozivaju na babe ili đedove pušače koji su dogurali do devedesetih?
I kako je moguće da nas je ovoliko suviše lijenih da podignemo zadnjice sa stolica, isključimo kompjutere i televizore – na kojima inače ne gledamo ništa pametno – i MRDNEMO?! Šta nas je učinilo ovako sporima, tromima, lijenima?! Kakav je to fazon da se pojede jedna čokoladica, pa druga, pa treća, pa peta, pa se onda kaže “e kad sam ovoliko, onda mogu i cijelu kutiju?” Kako smo postali takvi slabići, ljenčuge i autodestruktivne budale?! I stvarno svaka čast ljudima koji žive onim pravim zdravim životom, koji vode računa o tome što unose u svoj organizam i njeguju svoje tijelo na pravi način. To je pravo bogatstvo.
Možda je bolje da ja za danas završim ovo moje pisanje i odem da se mirim sa sobom i pravim spiskove obećanja koja ću, kao, ovoga puta ispuniti. Eto, biće spisak kraći za stavku “vježbanje”, pošto sada ne smijem zbog koljena. Ili bi možda bilo bolje da sve stavke sklonim sa spiska i stavim samo jednu, novu: naučiti se autodisciplini. Čujem da ima odličnih knjiga na tu temu.