Dijelim nostalgiju, ali…

Autor: Ksenija Popović


Prenosim moj tekst koji je izašao na portalu provod.me. Pošto je tema (kako i samo ime sajta govori) provod u Crnoj Gori, ponovila sam neke stavove koje sam već pominjala na blogu, preciznije u tekstu o knjizi Žarka Lauševića komentarišući 90-e godine.

Mislim da trenutno u Crnoj Gori nema neprikladnije mlade osobe za priču o provodu – kad rodite dvoje djece za godinu i po dana, nekako ispadne da vam najveća ambicija u životu bude da prespavate noć. U našoj kući je ta ambicija još uvijek neostvarena, a moji se provodi sada svode na igraonice i prerijetki odlazak u bioskop sa jednom od četiri probrane drugarice.

Nekad je, naravno, bilo puno drugačije. Nekad sam i ja bila noćna ptica i voljela da se hvalim ogromnim društvom, a omiljeni izlasci su mi bili upravo u Crnoj Gori.
Nije mi bilo daleko da u jednom danu odem od Podgorice do Ade na ručak, pa se vratim radi večernjeg izlaska, a kamoli da odem na sjever da se družim s kumovima i Marinom. Od Berana me nijesu odvraćali ni zatvoreni putevi zimi, a – mala digresija – jednom su mi na putu prema gore pukle sve četiri gume, jedna po jedna iz četiri puta, što mi nikad neće biti jasno. No… O sjeveru sam ovo htjela reći: naučio me je da je provod tamo gdje je dobro društvo. Kafić k’o kafić, ma gdje se nalazio,a ponekad je provod bolji s prijateljima u trenerci, na klupi ispred zgrade, nego u najboljem svjetskom klubu.

Često čitam nostalgične priče mojih (manje-više) vršnjaka, koji tvrde da je provod bio bolji u naše vrijeme. Dijelim nostalgiju, ali ne i taj stav, jer je naše vrijeme bilo najmračnije po mnogo čemu, pa i po provodu. Nikad neću zaboraviti srednjoškolce kako izlaze u grad s očevim pištoljima i kolektivnu histeriju za markom Versace u doba kad se s platom nije moglo kupiti ni jaje. Sjećam se onog horora kad sjedite u nekom društvu, i uvijek se nađe muškarac koji će drugog muškarca pitati koliko je težak lanac koji nosi, na što će ga ovaj skinuti i staviti mu u ruku da osjeti dok mu izgovara tačnu gramažu. Sjećam se ljudi koji su se na plažama pojavljivali s lancima čiji je “plet” (još uvijek se sjećam tog horor-izraza) bio u obliku žileta, sa Versacevom meduzom istetoviranom na bicepsu. To su bili frajeri. Oni su išli u kazino, uvijek ih je čekao separe u najboljim lokalima, a kako još uvijek nijesmo imali ponudu koju imamo danas, ili smo izlazili među takve, ili smo sjedjeli kući. Ukoliko smo birali da izađemo, nadali smo se da se neko od njih ne napije i umisli da smo ga poprijeko pogledali. Muzika kojom su nas psihološki i kulturološki zlostavljali se dičila stihovima poput “rodićeš mu sina, kralja kokaina”, “brate, prijatelju, ispuni mi jednu želju, dovedi je noćas meni u postelju belu” i “vrati mi vrati bundu” i smatram da niko od nas nije uspio da bude potpuno pošteđen te užasne dekadencije. Ona nas je presrijetala i kući, na televiziji.

Tako da ću se složiti da djeca nikad nijesu bila slobodnija i nevaspitanija nego danas i da, ako smo mi bili generacija kojoj je falilo samopouzdanja, danas imamo generaciju koja je prepuna lažnog samopouzdanja, ali… ALI… Uprkos tome, provod je danas urednija stvar. I uređenija. Izgled kafea i restorana je doveden do savršenstva, a sadržaja ima toliko, da svako može da pronađe nešto za sebe. Samo smislite što vas interesuje. Volite džez? Imate džez klub. Hoćete diskoteku? Birajte je u zavisnosti od muzike koju slušate. Želite li kafić, pub ili caffe? Želite li hamuberger od 1 euro, ili sofisticirana jela u prestižnim restoranima? Etno hranu? Sushi? Vinariju? Pivaru? Živu muziku? Narodnjake? Rock? Pop? Ako vas zanima zdrav život, birajte što biste da trenirate, od boksa do joge! Hoćete li na kuglanje? U igraonicu? U shopping centar? Hoćete li u bioskop? U pozorište? U dječije pozorište? Na izložbu? Na koncert? Na soft pornografiju uz miris ćevapa (ovo, doduše, samo ljeti). Vi recite, Crna Gora nudi, za svaki ukus i za svaki džep, nikad bolje i ljepše. Možda i u inat onima koji crkoše da je prikažu kao oazu svega što ne valja.