Crtica: pokoljenja koja dolaze

Autor: Boris Raonić

Sticajem okolnosti bio sam ovih dana u kvartovima u kojima sam proveo djetinjstvo. Slike koje sam vidio i koje pamtim, naprosto se ne poklapaju. Na livadi gdje, od danonoćnog fudbala, nije bilo travke, sada je sve u korovu. U drugom kvartu, tamo gdje smo se igrali, sada se parkiraju auta… Mogao bih sada opisivati niz promjena, ali kada Host (da ne kažem domaćica) ovog bloga neće da opiše izgled likova u njenom romanu, neću ni ja opisivati kako izgledaju sada mjesta mog djetinjstva. Host ima dobro objašnjenje, a moje je jedino – tužno izgledaju, pa je bolje ne opisivati. Još bi bilo tužnije da odem malo sjevernije, pa počnem opisivati smetlišta na mjestima kuda sam trčao bos po livadama Mojkovca ili Žabaljaka… Srećan sam što na vrijeme odrastoh, tužan što tamo ne mogu voditi Teodoru.


Djece na tim mjestima nema. Ne znam ni gdje su. Nije valjda da su se preselila u virtuelni svijet, pa umjesto da makar pišu grafite po zidovima, kao mi nekad (što baš nije za hvalisanje), sada farbaju Wall-ove na FB profilima svojih virtuelnih drugara (ovdje moram da priznam, da sam mom nevirtuelnom drugu, mladom diplomati,obojio Wall u plavo-crveno, zajedno sa par drugara, umjesto njegovih omiljenih crno-crvenih nijansi). Primjećujem da su zidovi u ulazima mog djetinjstva uredniji, no cijena baš nije niska.

Koliko su se stvari promijenile, shvatam u samo pola sata: na dnevniku slušam da su se djeca ispred neke Osnovne škole obračunala noževima. Tea mi priča da djeca uglavnom ne znaju kako se ore. Ispred Škole gledam kako se djeca voze taksijem… Dok smo bili djeca, sve je ovo bilo nepojmljivo.