Crtica – Norveška

Autor: Boris Raonić

U Norvešku dolazim već 13 godina i svaki put bivam sve više fasciniran i iznenađen.

Jutros mi šalju prijatelji iz Crne Gore linkove za tekstove o tome kako u Norveškoj brinu o prevelikom ekonomskom rastu i njihovoj odluci da profit od nafte ne troše, već ostavljaju za naredne generacije. Ali, ne bih o tome. Održivi razvoj, društvo jednakih šansi, socijalna pravda, vladavina prava, su fraze koje su kod nas od prevelike upotrebe, devalvirale njihovo značenje, ali šta one zbilja znače, tek se ovdje prisjetim.
No, ne bih ni o tome. Ovih par redaka bih posvetio nečemu drugom. Ono što me već par dana okupira, je fudbalska utakmica djece od ne više od deset goduina, koju slučajno odgledah. Fasciniralo me da iako tako mali, svo vrijeme su držali pozicije i nijesu kao što uvijek kod nas biva svi trčali u buljuk ka lopti. U obje ekipe su bili po jedan dječak očigledno sa malo tamnijom puti. Oni su strčali talentom i sposobnošću da baratuju loptom, beskrajno su driblali… No, odluku su donijele akcije iz pozicione igre, koje su odiglari mali Skandinavci.

Kao fleševi su mi se vraćali stihovi „Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku…“, ali i slike iz našeg baraž meča sa Češkom, u kome smo imali mnogo ovih malih tamnoputih, majstora driblinga, ali ne i mudrosti, taktike… Da li se u ovakvom pristupi i u igri, krije odgovor zašto su kao nacija tako uspješna? Da li pažnja koju dobijaju od apsolutno svih, kada se povrijede, može da se vidi kod nas kada djeca igraju ili čak hoće i namjerno da udare?

Ovdje se već vide osnove za solidarnost koju će kansije kroz život svuda primjenjivati. Šta kod nas treba da se desi, da bi djeca počela ovako da razmišlju i da se ovako ponašaju?