Crnogorska bračna agencija

Lijepo ja rekoh u jednom od prethodnih blogova: novine više nijesu za mene. Kako krenem da čitam, tako se zbog nečega iznerviram, a jutros u ranu zoru me je iznervirao Pobjedin tekst čiji je naslov “U Skadar za nevjestu”.

Nalazi se na strani 21 i priča zaista zanimljivu priču o tome kako sve češće Crnogorski momci traže nevjeste u Albaniji, pa su prošle godine sklopljena 23 takva braka. Dovde – ništa sporno, mada 23 i nije neka cifra, očekivala sam više.

Interesantno mi je i to da u Podgorici postoji bračna agencija preko koje su neki od tih Crnogoraca upoznali svoje buduće nevjeste, pa i način na koji su ugovorili brak, kao poslovnu transakciju. Nevjesta kaže da joj je važno da je on zdrav i normalan, njemu je vjerovatno bilo bitno to što će ona roditi desetoro, itd. To vam dođe nekako slično onoj ljetnjoj sedmici u Gusinju, kada mladoženje doputuju iz Amerike da biraju nevjeste, a Gusinjke se mjesecima pripremaju za tu sedmicu, biraju garderobu, posjećuju kozmetičke salone, itd. Dobra tema za nekog etnologa!

Moja ljutnja nastupa od trenutka kada Pobjeda citira vlasnika bračne agencije iz Podgorice, pa gospodin objašnjava “trendove” sa kojima se srijeće na poslu. Evo nekoliko njegovih izjava:

1. Jedino su Albanke spremne da žive na selu, jer se zbog tradicije moraju udati.
2. Neke mlade Crnogorke će prije biti konobarice u najgoroj kafani, nego pristati da muzu krave.
3. Prioritet djevojaka koje nam se javljaju iz Crne Gore je materijalno stanje i imovina potencijalnog bračnog druga, bez obzira na to kako on izgleda, kakve su mu navike, koje je nacionalnosti.
4. Sedam sklopljenih brakova za godinu dana postojanja agencije i nije tako loš učinak.

E, hajde sad redom!

1. Jedino su Albanke spremne da žive na selu, jer se zbog tradicije moraju udati.
Nijesam prečesti posjetilac crnogorskih sela, ali koliko čujem u njima ima i ženske i muške populacije i seoske djevojke se ne udaju samo za momke iz gradova. Moj je utisak da na selima ima sve manje mladih ljudi uopšte, a ne samo potencijalnih nevjesta, pa mi je spontani zaključak taj da momci koji su se obratili bračnoj agenciji prosto nijesu uspjeli da u svom okruženju nađu saputnicu, a ne da djevojaka nema.

2. Neke mlade Crnogorke će prije biti konobarice u najgoroj kafani, nego pristati da muzu krave.
Ova konstatacija mi je prosto odvratna! Kao prvo – pa šta? To je njeno pravo! Nekome je draže da služi rakiju pijanim molerima, nego da čisti kravlji izmet, a i dozvolićete da stočarstvo podrazumijeva teški fizički rad, za koji nije svaka žena sposobna, ili raspoložena! Opet, to je njeno pravo! U ostalom, ne znam koje su to konobarice oni “vrbovali” da se udaju za njihove mladoženje i, opet, ne smatram da to što je žena konobarica u najgoroj kafani znači da je do te mjere očajna da treba da se uda za bilo koga, čak i neznanca koji nije drugačije mogao da nađe ženu, samo da bi promijenila svoju situaciju! Niti smatram da iko treba da joj zbog toga sudi po novinama!

3. Prioritet djevojaka koje nam se javljaju iz Crne Gore je materijalno stanje i imovina potencijalnog bračnog druga, bez obzira na to kako on izgleda, kakve su mu navike, koje je nacionalnosti.
A kakve se to djevojke u Crnoj Gori prijavljuju u bračnu agenciju? Hej, govorimo o Crnoj Gori! I na Zapadu je veoma teško promijeniti opšti utisak da su ljudi koji se obraćaju bračnim agencijama očajnici koji su nesposobni da drugačije nađu bračnog druga, a ne u Crnoj Gori! Ja sam do sada gledala nekoliko holivudskih filmova na tu temu, i oni uvijek prikazuju neku slatku ljubavnu priču koja počne na taj način i srećno se završi, ali… ALI! U svakom od tih filmova se glavni akteri nijesu sami prijavili agencijama, već im je to iza leđa učinila mama, drugarica, brat, itd. Na primjer, u filmu “Mora voljeti pse” glume John Cusack i Diane Lane; nju upisuje drugarica, njega drug. I ona posredstvom agencije srijeće dvadesetak nesposobnih kretena – pravih stereotipa svega onoga što ljudi misle o korisnicima takvih agencija – sve dok ne nađe pravu ljubav u njemu koji se, takođe, nije svojevoljno prijavio agenciji.

4. Sedam sklopljenih brakova za godinu dana postojanja agencije i nije tako loš učinak.
I sve gore rečeno me dovodi do tačke i četiri i sledećeg zaključka: agencija koja se nalazi u tako specifičnoj sredini kakva je Crna Gora, i koja ima samo 150 članova, a od tih 150 je uspjela da, za sada, sklopi svega 7 brakova, od čega 5 crnogorsko-albanskih, gdje djevojke moraju da se udaju po tradiciji pa pristaju i na brakove sa neznancima, NEMA dovoljno iskustva i uspjeha da bi se usuđivala da definiše opšte crnogorske trendove.

I ovdje se moja zamjerka na priču agencije širi i na Pobjedu: ili su se novinar i uredništvo složili sa izjavama bračne agencije i mladoženja koje su intervjuisali, ili su nam mogli ponuditi i stručno mišljenje nekog od sociologa, psihologa, bračnih savjetnika, itd, ne ostavljajući nas sa zaključcima agencije “Lovestory”, Saše sa Zabjela i Slavka iz Bijelog Polja. Uz svo dužno poštovanje prema njihovim pričama i najljepše želje za njihov uspjeh.