Ćorava si bila, sada više niiiiiisiiiiiiiiiii

Molim da mi se naslov pjeva po muzici Bijelog Dugmeta, pjesma “Ružica si bila, sada više nisi”!

Prije
Poslije

Dakle, operisah ja svoje oči čarne – oči krasne, i to u Meljinama. Pošto sam sigurna da ste, kao i ja, već milion puta slušali o čemu se radi, ja sam riješila da vam prepričam kako to ide iz ugla pacijenta. Samo za slučaj da i vi, kao ja od svoje četrnaeste godine, robujete naočarima i kontaktnim sočivima.

Za početak da vam ukratko objasnim da je moja dioptrija bila -3.25. Nije strašno kao -7.50 koje je imao jedan od pacijenata toga dana, ali sa -3.25 ne možete da vozite bez naočara, titlova na televiziji nema, a osobu ćete prepoznati tek kada vam priđe na oko metar i po daljine. Naravno, postoje mnogo ozbiljniji problemi u životu, ali je činjenica da je dioptrija jedna velika dusa (ili pegla, ukoliko nijeste upoznati sa crnogorskim lokalizmima)!

Poduhvat skidanja dioptrije se odvija u dvije faze: pregled i operacija. Pregled traje oko sat i po, zbog čekanja između raznih djelova.

Ja bez naočara nijesam
 mogla da pročitam
ovo gornje E!

Prvo vam izmjere dioptriju jednim aparatom: gledate u nešto što liči na mikroskop, buljite u neku sličicu i to vam je cijela filozofija. Onda sjednete na stolicu, nataknu vam one smiješne naočare za ručno mjerenje dioptrije i daju vam da čitate s table.

Nakon potvrđivanja dioptrije, uspu vam kapi za širenje zjenica (to baš ništa ne boli) i ponavljaju vam ova dva testa. Nakon toga vam mjere očno dno, što takođe ništa ne boli i kažu vam da li možete da se operišete. Ukoliko je rožnjača očuvana i očno dno zdravo, primljeni ste! Operacija se zakazuje, a vi idete doma i već na vratima otkrivate tri stvari:

1. Strašno ste se zeznuli ako nijeste ponijeli tamne naočare za sunce. Proširene zjenice ne podnose jaku svjetlost, pa svaki kontakt sa danom (makar bilo oblačno) djeluje kao da ste u pritvoru u Gvantanamu i neko se naoštrio da vas ispita gdje se krije tetka Osame Bin Ladena.

2. Strašno ste se zeznuli ako nijeste doveli nekoga da vas vozi, jer vam je vid prilično pobrkan narednih par sati.

3. Nema šanse da mami-babi-bratu-drugarici porukom javite kako ste prošli, a bogami ni da ih nađete u imeniku. Kad vam rašire zjenice, ćori ste na blizinu. Nešto s ekrana biste pročitali samo ukoliko bi vam ga neko držao na par metara od vas. Ali vi ne vidite na daljinu, tako da je bolje unaprijed odustati od cijeloga projekta.

Veče pred operaciju vam preporučuju da popijete nešto za spavanje, kako biste došli odmorni, pa i da to isto popijete ujutro pred operaciju. Pošto ja to nikad u životu nijesam popila, jer živim u nekom čudnom ubjeđenju da se od toga postaje strašno zavisni već nakon prve tablete, odlučila sam da budem veoma odgovorna i da tako “teške droge” ne uzimam bez recepta i doze koju preporuči moj izabrani ljekar. Tako sam dobila čudesnu tableticu zvanu Diazepam i noć pred operaciju spavala onako kako nijesam još od prije prve trudnoće (može i od prvog pijanstva). E sad, ne znam jesam li ja samo umislila dalji efekat (čovjek može sebe u svašta da ubijedi), ali kad sam popila još jednu pred odlazak u bolnicu, bila sam orna za sprdnju na svakom koraku. Zato možete zamisliti moje oduševljenje kad me je na prijavnici dočekala lista pacijenata i kad sam vidjela ko je moj sapatnik pod brojem dva:

Poštovanje, Gospodaru!

Dok je njegovo visočanstvo uveliko skidalo dioptriju, došao je red na moj pregled. Poveli su me da ponovo gledam u onu sličicu kao kroz mikroskop i to je bilo to. Vratila sam se u čekaonicu, gdje sam u sebi ponavljala ohrabrujuće iskustvo moje drugarice Tijane koja je dioptriju skidala u avgustu, a onda su me ponovo pozvali. Sjela sam u drugu čekaonicu, jedan kovrdžavi dečko mi je nekoliko puta kapao kapi u oči (anestetik, opet ništa ne boli) i nakon pet minuta me zvao da dođem. Mislila sam da me vodi na još neki pregled, kad ono – operacija!

Ulazite tako u nekakvu sobu, dočekuje vas krevet i iznad kreveta aparatura. Tu je čitava ekipa doktora i sestara, a mene je operisao doktor Gabrić. Čim se pojavio, pitala sam ga pamti li on štogod sa medicinskog fakulteta, ili zna samo da radi oko očiju, jer sam prilično ubijeđena da će da me strefi jedan malecki infarkt. Kad mi je obećao da zna što da radi u slučaju infarkta, i još mi unajmio onog kovrdžavog da me drži za ruku, mogli smo da počnemo.

Dakle, počinje se od desnog oka. Kažu vam da otvorite širom oči, vi to i uradite. Oni vam stave nešto malo, lagano i plastično ispod gornjeg i iznad donjeg kapka, što vas sprječava da trepnete, ali vas baš briga jer nemate onaj odvratni osjećaj da ne smijete da trepnete. Vi trepćete koliko vam je srcu drago, a njima ništa ne smetate zbog tog malog čuda koje vam stoji tu, a koje vi ne osjećate. Nakon toga se uključi neko zeleno svijetlo i vaš zadatak je da stalno gledate u njega. Mislim da bi pacijenti taj teški posao bolje odrađivali kad bi u ponudi bila slika Breda Pita za ženske, ili neke zgodne cice za Kralja Nikolu i druge muške pacijente, ali ‘ajde. Poslužiće i zeleno svjetlo.

Onda oni kreću da vam ispiraju oko. Pošto su vam ukapali anestetik, to vam izgleda kao da ste se baš približili nekom staklu, a s druge strane stakla neko sipa vodu, pa nešto čisti štapićem sa vatom, pa opet sipa neku vodu. Vi to gledate i razmišljate: “Gdje mi uteče ono zeleno svijetlo? Aha, evo ga!”. Nakon silnog i silnog ispiranja, dolazi trenutak kad vam kažu da ćete osjetiti blagi pritisak. E, taj pritisak jeste blag sekundu ili dvije, ali onda je odvratan narednih deset sekundi. Baš pritisnu! Tada, ako držite onog kovrdžavog za ruku, morate da sebe podsjetite da je on ipak hirurg, da će mu ruka trebati i da nije poželjno da mu je polomite. Srećom, sve to traje vrlo kratko i vrati vam se ono zeleno svijetlo, koje sada već pomalo psujete. Onda vam doktor kaže: “Je li se pojavilo crveno svijetlo?” Vi kažete: “Jeste”. On kaže: “Gledajte crveno svijetlo”. Vi gledate. To vam je zapravo laser. On kaže: “Sada ga gledajte 17 sekundi!”. Vi gledate. Tu su neka mala  crvena svijetla, pale se i gase, vi gledate, ne osjećate ništa i stalno čekate kad će nešto pametno da se desi. Ili da zaboli. Međutim, ne dešava se baš ništa. A onda se (za promjenu) opet vraća zeleno svijetlo, a doktor vam kaže: “Gospođo, nemate više dioptriju na desnom oku!”.

Nakon toga slijedi ljievo i cijela rabota traje, dakle, nekih desetak minuta, od kojih vam duže traje ono pranje i ispiranje koje gledate kao kroz staklo, nego sama operacija. Sama operacija je onaj glupi pritisak od 10 sekundi i laser od 17 (koji ne pritiska ništa). Za nekoga ko se prvi put porađao 26 sati, rekla bih da je stvar prilično podnošljiva!

Nakon operacije stavljate tamne naočare, a oni vam daju jedan Brufen, još jedan Dijazepam (iz boljeg u bolje!) i šalju vas kući s naređenjem da odmarate, žmurite i svakih dva sata kapate neke kapi. Pošto vam onako nadrogiranima sasvim odgovara da idete kući da odmarate, problema nema!

Samo vam moram reći da se nakon odmaranja probudite, odete među ljude, onako usput bacite pogled na televiziju, kad ono: čitate koji je kanal, čitate koliko je sati i koja je spoljašnja temperatura. To su vam ona sitna slovca ispod imena kanala. A titlovi? Titlovi su preveliki, pa mogli su ih i sitnije napraviti, zaboga!!!

Sledećeg dana idete na kontrolu, a usput gledate svijet novim očima. Sve je jasno, svaka se tabla čita, a vi razmišljate: “Ako sada vidim 90%, što li će biti za nedjelju dana kad vid bude 100%?!”. Da bi stvar bila bolja, prolazili smo pored najljepšeg mjesta u Crnoj Gori, a da sam mogla da biram što (od geografskih pojmova) želim prvo da vidim svojim novim očima, to bi sigurno bio Perast!

U bolnici, prilično smiješna slika: nas desetak sjedimo jedni do drugih, svi s naočarima za sunce. Ivan je kriv što se ustručavao da nas fotografiše, inače bih vam i taj prizor pokazala. Na pregledu vam opet daju da gledate u onu sličicu na mikroskopu (sličica je bor, za slučaj da vam nijesam to rekla), ali i da čitate s one table. Bez naočara. I pogodite što se dešava: čitate onaj najdonji red, i to kao od šale!

No, za kraj da vam ispričam kakva je tek golgota postoperativni period. Pa to je prosto da ne vjerujete:
1. Kapati jedne kapi četiri puta dnevno, druge deset puta dnevno. Pretećemo, ja mislim!
2. Zabranjeno šminkati oči tri sedmice. Nije problem u šminkanju, već u trljanju očiju prilikom skidanja šminke. Opet, mislim da će se preteći.
3. Zabranjeno trljati oči.
4. Zabranjeno dozvoljavati ikome da vas udari u oko. Dobro, to remeti moje planove da treniram boks.
5. Minimum deset dana je zabranjeno kuvati! Očima smeta para, luk i slične zafrkancije. Je li Bog dao!
6. Minimum deset dana je zabranjeno čistiti kuću! Zbog hemikalija, znate. I prašine. Što više razloga, to bolje.
7. Minimum deset dana se ne smije potezati ništa teže od 10kg zbog pritiska koji se stvara u glavi i očima.
8. Minimum deset dana nema aerobika. Konačno izgovor za moju lijenost.
9. Minimum deset dana prati kosu isključivo kod frizera.
10. Dozirati kompjuter i televiziju.

U zaključku (da i ja doziram kompjuter, mada ne gledam u ekran dok ovo kuckam, a i stavila sam naočare za sunce pa izgledam kao Rej Čarls bez sluha), nikad u životu nijesam napravila pametniju stvar. Samo se pitam gdje mi je pamet bila da to davno ne učinim!