Cipele

Autor: Ivan Ivanišević

Shoe
n.
A durable covering for the human foot, made of leather or similar material with a rigid sole and heel, usually extending no higher than the ankle.

Otkad je čovjek otkrio koliko je lakše gaziti životne staze obuvenih nogu, vodi se debata o izgledu,  udobnosti, boji i svrsi cipela. U modernim vremenima, nezamisliva je tzv. “ženska” serija u kojoj bar jedna od glavnih junakinja nije opsjednuta količinom cipela koje posjeduje.

Za mene je svaka priča o obući beskorisna, ako se ne pomenu Olimpijske igre u Tokiju 1960. godine. Obilježio ih je čudesni Abebe Bikila. Afrikanac je ostavio svijet bez teksta kad je na startnu liniju došao bos. Cio svijet se nasmijao, a svi su u sebi pomislili da nema od njega ništa, da će stati na neki kamen, uganuti nogu. Uskoro se pokazalo da nijesu bili u pravu.

No, Kad sam već započeo ovaj tekst definicijom na engleskom jeziku, nastaviću istim ritmom:



Where the shoe pinches (gdje cipela ujeda): idiom je koji se obično koristi da bi se slikovito približila srž problema. 

Nakon što sam od prijatelja dobio sliku na kojoj se vidjelo da je princ Nikola Petrović otvorio izložbu crteža Salvadora Dalija u prslim cipelama, istu sam postavio na svoj FB profil kako bih skrenuo pažnju na neprihvatljivost jednog takvog čina koji, po mojem uvjerenju, u sebi nosi nekoliko poruka. Prva je ona o nepoštovanju protokola. Kao neko čiji je svakodnevni posao pupčanom vrpcom povezan sa protokolarnim pravilima ponašanja i oblačenja, ne mogu da prihvatim činjenicu da se neko ko se diči titulom crnogorskog princa, na otvaranju kulturnog događaja godine u državi (na kojem je i glavni govornik) pojavi u prslim cipelama. Prosto, takav potez u ovoj prilici smatram nedostojnim nasljednika jedne kraljevske kuće i dinastije. Uz to, odnedavno on nije samo to, već i zvanični državni predstavnik i predsjednik fondacije čiji je cilj, između ostalog, da promoviše kulturu u zemlji. Poriv da objavim fotografiju bila je i priča koju su prije neku godinu objavili gotovo svi mediji svijeta, kako bi ismijali činjenicu da predsjednik Svjetske banke – koji nosi skupocjena odijela i pomaže siromašnima – nosi prsle čarape. Imajući u vidu iznos mjesečne apanaže našeg princa, sredstva na raspolaganju Fondacije, kao i njen izražen protokolarni položaj (što su potvrdili ostali organizatori i dres-kodom i držanjem), njegovo pojavljivanje u prslim cipelama smatram u najmanju ruku nepristojnim!


To fill someone’s shoes – zauzeti mjesto ili preuzeti obaveze druge osobe. Staviti se na nečije mjesto.

Kad bi me neko pitao što je bitnije – ono što ljudi poruče sa nekog skupa na kojem imaju priliku da u određenoj mjeri utiču na društvena dešavanja, ili njihov javni nastup – naravno da bih podržao ovo prvo. Međutim, bezbroj je studija o vještini javnog nastupa, kao nezaobilaznog dijela “scenarija” koji se u krajnjem svodi na upućivanje određene poruke. Dokazano je da se kredibilitet gradi i na taj način.

Ipak, da je potomak crnogorske vladarske porodice specifičan tip koji nije baš upoznat sa onim što obično ide uz titulu nasljednika krune, vidjelo se i prilikom njegovih prvih protokolarnih susreta sa Crnogorcima. U tadašnji “Jugoslovenski kulturni centar” dolazio je u farmerkama i havajskoj košulji; na sahranu đeda i babe u ljubičastom odijelu. Što ga, da se razumijemo, ne čini ni manjim intelektualcem, ni lošijim čovjekom, ali ukazuje na nešto što ja tumačim kao čisti nemar, lijenost. Koji ni po čemu ne zaslužuju pohvalu.



Wait for the other shoe to drop (čekati da padne druga cipela) – Obustaviti akciju ili odluku dok drugo pitanje ne bude okončano ili razjašnjeno

Među prijateljima koji su osudili objavljivanje stava o prinčevim cipelama (“Car je go!”, sjetih se opaske iz bajke…) najviše me su me pogodile sledeće stvari: da osuda nemara predstavlja nipodaštavanje Nikolinog prava na sopstvenu ležernost i kao takav još jedno odricanje od onoga što on predstavlja u crnogorskom društvu.

Želim da odmah jasno kažem da to apsolutno nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti, već za mene predstavlja samo pokušaj da se jedan vrlo ličan i vrlo utemeljen stav dovede u širi kontekst na način što će se brojne društvene anomalije kritikovati kroz činjenicu da se neko užasava dolaska na protokolarni skup u bušnim cipelama, koje nijesu dovedene u takvo stanje namjernim činjenjem. I sam bezbroj puta prigovorim Crnogorcima za broj slučajeva u kojima su se odrekli one istorijske vertikale koju predstavlja dinastički rod Petrovića. Ovom prilikom zanemarujem sva njihova unutašnja (ne)činjenja i kontroverze koje su, uz svesrdnu podršku izvanjaca, na početku dvadesetog vijeka našu državu koštale nezavisnosti. Upravo zbog takve svijetle slike predaka, mislim da se i njihov potomak u protokolarnim prilikama mora držati na razini jednog princa. Koliko god gorčine i jeda nosio prema sunarodnicima i njihovom višedecenijskom nipodaštavanju. U ostalom, da sam kojim slučajem bio na njegovom mjestu, pa možda ovim činom želio da sa tog, itekako medijski propraćenog događaja, uputim poruku vlastima da odnos prema sebi smatram neprimjerenim, došao bih bos i efektuirao konkretnim skrećanjem pažnje na tu činjenicu. Abebe Bikila je, odgovarajući na pitanje zašto je trčao bos odgovorio: “Želio sam da svijet zna da moja zemlja, Etiopija, pobjeđuje sa odlučnošću i heroizmom.”

Optužen sam čak i za snobizam jer sam se, eto, drznuo da nakon čitavog događaja govorim o prslim cipelama. Čak mi je, posprdno, poručeno da ću prilikom organizacije narednih dešavanja biti konsultovan za stajling, kako se ovakvi propusti ne bi dešavali. Čini mi se da ponekad ljudi, ubijeđeni u supremaciju sopstvenog činjenja i bitisanja, kritiku propratne pojave sopstvenog djela dožive isuviše lično i dozvole sebi da pređu mjeru, možda i zloupotrebljavajući prijateljsku blagonaklonost. Ako je neko neopterećen firmom i pojavnim oblikom – ja sam. Imam li u svom posjedu nekoliko skupih predmeta – imam. Čini li me to snobom? Nisam baš siguran. Ipak mi se čini da pokondirenost mnogo češće biva rezultat želje da se u inat svima istraje na sopstvenim ubjeđenjima, bez sagledavanja realnih posljedica i socijalnog efekta takvog činjenja.

The shoe is on the other foot (cipela je na drugoj nozi) – okolnosti su se promijenile, zamjena mjesta je nastupila.

Nikola Petrović danas nije više samo ekscentrični arhitekta iz Grada svjetlosti, kojem je nakon predugo vremena priznat nasljednički status, a on iz udobnosti svog kreativizma ušetao u uštogljeni svijet protokola i procedura. On više ne predstavlja samo sebe. I dok njegov entuzijazam i ljubav prema motorima itekako podržavam prilikom motociklističkih akcija, ili ono kad njegovu ljubav prema arhitekturi iskazuje prikazivanjem modernih tokova u toj nauci izazivajući nerazumijevanje i negodovanje domaće struke jer slična saznanja nijesu još pristigla na ove prostore, ne mogu da ne izrazim protest prema nepodnošljivom zapostavljanju onoga što u određenom društvu on jeste.

Jer ovdje nije riječ o kraljeviću koji je, u namjeri da opipa način života svojih sljedbenika, nadjenuo prosjačke krpe i saznao da se u njegovo ime vodi politika koju ne podržava. Ne! Nije ni „zinula“ cipela njegov dodir sa Dalijevim nadrealizmom, jer bi isto predstavljalo uvredu Majstorovog djela. Ipak bi zasluživao makar kravatu sa brkovima ili šešir u obliku sata koji se otapa.

Ubijeđen da je riječ o klasičnom nepoštovanju prilike, organizatora i publike izražena kroz ubjeđenje da ni takva okolnost ne zaslužuje pristojne cipele, završavam ovaj svoj poprilično dugi esej.

Inače, nasuprot svim očekivanjima, Abebe Bikila je tokom trke nametnuo tempo, vukao trku i pobijedio u rekordnom vremenu ostavljajući prvog pratioca čitavih dvadeset i pet sekundi za sobom. Nikola je ovim potezom, za mene, pokazao da je još uvijek daleko od titule.