Cetinjski blog

Autor: Ivan Ivanišević

Citajuci izuzetan tekst o stanju u Bosni i sjecanju na period koji je obiljezio Ante Markovic koji sam prenio i na mom FB profilu, na momente sam se poistovjetio sa piscem, znajuci da bi svako od nas, ko je kao licnost sazrijevao u prvoj polovini devedesetih godina proslog vijeka, mogao da napise po jedno slicno svjedocenje.

I mi se sjecamo restrikcija vode i struje, sjecamo se redova za mlijeko, brasno i secer, a ja se sjecam i mog druga Dj. C. kako golim rukama pomijera u stranu blijedo zutu “Zastavu 101”, da bi nekim starijim ljudima otvorio prolaz do Trgoprometove hladnjace, dje se dijelila pomoc u suhomesnatim proizvodima. I svima dostupnih video rikordera “Hitachi” i “Funai”, koji su se uzimali iz poslovnice “Intours-a”. Upravo mi pade na pamet, kako je samo bio srecan jedan komsija iz zgrade kad je donio cetiri filma kuci (iznajmis tri, cetvrti dobijes dzabe) iz Novakove videoteke.


Sjecanje na ta interesantna vremena, obavezno odvuku covjeka na razne strane. Preko onih svakodnevnih dogadjaja u porodici, druzenja i setnji po Lovcenu, skolskih dana u staroj cetinjskoj Gimnaziji pa do sportskih i vansportskih desavanja, avantura i prica. Sigurno nijesam jedini koji zali za cinjenicom sto Felini, Kjubrik ili neki slican genije nije mogao da svrati u Cetinje tog doba i snimi situaciju. Ubijedjen sam – napravio bi film za pamcenje. A da mu olaksa posao, potrudila bi se citava plejada najraznovrsnijih likova, cije karakterne crte ne bi mogle doci do izrazaja u ambijentu drugacijem od onog u kojem sam i ja imao privilegiju da odrastam. Znam da se mnogo vas nece sloziti sa ovom ocjenom, ali je ja prosto tako dozivljavam iz sveg srca.

Gornji “Obod” i “Kosuta”, jedna gomila metalnih zgrada prekoputa bucnih postrojenja za preradu koze. Iz jednog hangara izlaze najnoviji modeli izdrzljivih tzv. “hopa-cupa” ves masina i druge bijele tehnike, a prekoputa cipele kojma ce se zoriti sve buduce musterije jeftinih radnji. Kupci cetinjskih proizvoda klece se da nikad nesto bolje nije izaslo iz tih fabrika.

Krenes onda, pored zgrade Gimnazije, put Pjace, kako se kod nas zove centar grada, a na nekom od okolnih zidnih ograda ili prekoputa Centralne biblioteke mimoidjes se sa grupom momaka, za koje je vazilo uvjerenje da su “blesavi”, a koji se bucnoscu i ponasanjem nijesu uopste trudili da ospore takve ocjene. Prekoputa moje kuce na starim predratnim zgradama lokalnih i drzavnih funkcionera ispisane (i dobro se drze) poruke sa nekih od komunistickih izbora, a kojima se iskazuje podrska drugu Titu i partiji. Ispred zgrade uporni komsija koji dovijeka popravlja svog “Ficu”, racunajuci da ce je “spremit” za Lovcen iduce godine i konacno pokazati da niko bolje od njega ne poznaje taj brdski put.

Prekoputa, na trafikama koje prodaju novine i duvan, nit novina nit duvana. Samo “Politika” i “Pobjeda” i neke stare zvakace gume. Na uglu ulice semafori koji nikad (do skoro) radili nijesu i sestougaona zardinjera koju smo zvali “pepeljara” i oko nje uvjek ista ekipa, spremna da prozove svakog prolaznika kojeg prepozna – po dobru ili losem, nebitno. Stotinjak metara nize kafana u kojoj se “krijuci” igrao mali remi u pare, a ciji su klijenti bili i lokalni besposlicari, ali i ugledniji starci koji bi brzo ulazili da ih sto manje prolaznika primijeti. Pa dalje do Tujove i Djinine mesare i beskrajnog reda kafana, otvorenih zbog opsteg uvjerenja radnika (donjeg) “Oboda” da nigdje kao u tim zadimljenim prostorijicama ne moze doci do izrazaja njihova kreativnost. Negativan efekat na produktivnost je pravdan povecanjem kvaliteta, u prvoj narednoj seriji proizvoda (koju poneko jos ceka). Medju kafanicama u tom kraju, posebno moram da izdvojim “357”, dje su samo pristalice nezavisnosti imale pristupa, a lovci pokazivali svoje trofeje, jer nema tog suda koji bi – u suprotnom – mogao potvrditi postojanje njihovog ulova. Zamalo da zaboravim “Zeleno”, dje je na ulazu dobar broj godina bio vidno istaknut tekst iste ogranicavajuce sadrzine kao na jednom od albuma “Nirvane”.

A onda “Obod”. Za Cetinje, mastodontski objekat u koji je obicni svijet ulazio na “kamionsku kapiju”, a samo direktori na glavna vrata. Beskrajni problemi, restrukturiranja, protesti, strani i domaci partneri, pa alanfordovska galerija direktora, njihovih pomocnika i sindikalaca. Rezultat svima poznat.

Na Bajovu necu ici. Uostalom, malo se sto tamo desavalo sem u kafani “Berkut”, kod spomenika “Vila”, a prekoputa Vlaske crkve i njene cuvene ograde od puscanih cijevi, mahom ostecenih i pokradenih.

Zgrada “Trgoprometa”, kao istinski dokaz posvecenosti ocuvanja tipicne arhitekture gradskog jezgra, izdizala se iznad, za mene najljepseg trga u gradu – Balsica pazara, na kojem sam napravio svoje prve korake, nacrtao prve kuce i cica-glise, otvorio prvu privatnu turisticku agenciju za sprovod stranaca do Dvora (po cijeni od dvije kugle sladoleda), a gdje sam i gledao kako dva metra visok medicinski brat tankim glasom pjevajuci “Ne klepeci nanulama”, sa vrha zgrade skace u narucje vatrogascima, koji su ga docekali sa rasirenim cebadima i strunjacama. Dobrovoljac za vjezbu.

Sa gornje strane Balsica pazara – Milusina pecina, Micova galerija i Ma$ini bureci. Ne mogu da se ne sjetim anegdote iz Galerije: prolazi jedna drcna Cetinjanka, podigla nos, sva skockana i na stiklama, ali “ravna kao daska” (da oproste o$etljiviji). Izlazi iz kafane zubar M.B. i pred svima joj dovikuje “Malaaa, imas li sise?”, a ona onako ljuto odbrusi “Imam, a sto?”. “Pa sto ih ne nosis?”, jos danas je ostalo da se po gradu cuje za neku slicnu situaciju. Sa druge strane trga, “Lokanda”, dje se proglasavala cetrdesetodnevna zalost poslije onog referenduma ’92. godine, a dje je jedna poznata rukometasica morala da otkopca kosulju kako bi dokazala da nije “momak” i da eto i zenski pol moze svu noc besprekidno da pije viski, dje se ne pamti kad je od tada usla zenska noga, a odakle je “sve u vezi sa nezavisnoscu pocelo”.

Njegoseva je uvjek bila centar desavanja. Moje interesovanje tih godina, a i danas, je pobudjivao samo onaj donji dio ulice. Prema hotelu “Grand”. Dva “Yellow Moon”-a, u kratkom periodu presjecena Zekovom i Manovom gostionicarskom avanturom u starom “Tursom” i odlicnom atmosferom u “Gaeti” (mada je to vec skoriji period u odnosu na ostatak price). U kafice trivijalnih imena rijetko sam kad zalazio, izmedju ostalog i sto se tamo nijesu skupljali ljudi sa kojima sam dijelio iste vrijednosti (osim politickih, donekle). Naprotiv, iako se poneko moze naci uvrijedjenim, za mene je to bio grad u ogledalu, sasvim suprotan svim meni poznatim i prihvatljivim smjerovima.

Sa vremenske distance, koja mi je osim vidljivih bora smijalica donijela sijaset preranih i teskih oprostaja, a koja je – opet s druge strane – svoj veliki kreshendo imala dolaskom na svijet dva fenomenalna mala stvorenja, mislim da vrijeme u kojem sam odrastao ne mogu da opisem bolje nego sto to cini moj prijatelj V.S. Kinjo, pricom onima sa dalekog Zapada, kad postave pitanje kako je bilo odrasti u Crnoj Gori nakon WWII. Tom cu digresijom i zavrsit ovo sjecanje:

Svi smo mi, u Cetinju, na odredjeni nacin Metuzalemi. Ne znam ni jedan drugi grad koji covjeku, na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vijek, nudi prezivljavanje dvomilenijumskog iskustva ljudske istorije. Rodjen sam u stali, pokraj trosne kamene kuce, koja je imala jednu prostoriju. Nije nista neuobicajeno bilo da vidim covjeka i zenu, koja u narucju nosi bebu, kako na magarcu prenose sve sto imaju. Za vodu sam isao na izvor i muzao koze, pravio vino, pa isao pjeske u skolu. Tada je poceo rat i dosli okupatori, nije bilo osnovnih namirnica, pa je doslo oslobodjenje, a namirnice su se dobijale po zaslugama iz rata. Pa sam poceo u gimnaziju, srusili smo poljski nuznik, cak kupili prvi automobil i vidio gradsku rasvjetu. Nedugo zatim dobili smo veliki crveni telefon da mogu da zovem ujaka, a zatim i posao u gradskom vodovodu. Sezdesetih sam prvi put sjeo na voz i vidio Rim, prozivio Pariz i prospartao Bec….

I tako dalje sve do Skype-a i mobilnih telefona i Ipad-a, koji smije da se ukljuci tokom dvosatnog leta kuci.