Barselona, prvi dan

Pakovanje i putovanje s bebom promijenilo je sve što sam do sada praktikovala tokom mojih brojnih putašestvija. Nikad do sada nijesam stigla na dvonedjeljno putovanje bez velikog kofera punog “varijanti”. Ovoga outa je Filip zauzeo jedan kofer, Ivan i ja podijelili drugi. 14 bodija kratkih rukava (7 iz kolekcije H&M gdje na svakom piše ime dana, pa kad ne znaš koji je danas dan, proviriš Filipu ispod majice), 4-5 dugih rukava (za slučaj da udari kakva zimoća), pa 14 majica (neizostavna ona gdje piše MUM + DAD = ME, opet iz H&M, ali i druga svijetlo plava na kojoj je naprijed zakačen znak poput onih etiketa na robi na kojima piše sastav i način održavanja, a ovom znaku simboli kažu: prati na 37 stepeni, ne peglati, ne centrifugirati – 50% mama, 50% tata, proizvedeno s ljubavlju). Tu je i pet-šest pantalona, pa čarapice, pa kape, pa deblja jakna, pa tanja jakna, pa dukserica, pa portikle, pa flašice, pa grijač za flašice, pa kolica, pa cerada za kolica za slučaj kiše, pa četka za pranje flašica, pa kašike! Hotel smo birali tako da bude najbliži nekoj samoposluzi, pa smo juče kupovali deterdžent za suđe (jer kako drugačije prati flašice), pa voćne i povrćne kašice, itd. Auh! Zaboravili smo da mu kupimo kupku!
A ovamo ja: jedne patike na meni, jedne cipele u koferu, dvoje farmerica, jedna suknja i dosta majica. Veš, čarape, šminka – eto pakovanja! Nikad brže, nikad prostije! Čak je Ivan spakovao više od mene!
Inače smo na aerodrom krenuli danas u 5 sati ujutro, što znači da smo budni od 3 i po. Filip kod mene u nosiljci, Ivan barata prtljagom i kolicima, nosi ručni prtljag, Filip plače od gladi baš na ulazu u avion, jedemo pred polijetanje, kasnije malo drijemamo, onda držimo koncert putnicima (ono skičanje iz prethodnog bloga). U Barsu smo stigli oko 10, vrijeme promjenljivo, mi mrtvi umorni.
Ali.
U 1 idemo na rezervisani ručak u čuveni restoran Els Quatre Gats (na katalanskom “četiri mačke”), koji se nalazi u Gotskoj četvrti, u jednoj uličici u koju ne biste ni pomislili da skrenete kad je vidite sa calle Portal del Angel. Nalazi se odmah s lijeve strane, u zgradi sa gotskim lukom, a kad uđete zateknete nešto što će vas natjerati da kažete “Pa dobro, u čemu je ovdje štos?!”. Evo štosa: samo nekoliko koraka dalje nalazi se restoranski dio, taj za koji je najbolje zakazati dan unaprijed, i gdje su svoje ručkove i večere jeli Pikaso, Dali, Miro. Možda i Gaudi, ko zna! Restoran je s kraja XIX vijeka, a mladi Pikaso je ilustrovao jelovnike i reklame (o izgledu tih crteža bismo mogli dosta diskutovati, neki ljudi voze bicikla i čini mi se – ako sam dobro vidjela – da na njima nema ni jedne, a kamoli četiri mačke). Naručuje se, naravno, mješavina tipičnih španskih predjela: malo pršute (nikako Serrano, to je pršuta lošeg kvaliteta koja se koristi samo za sendviče, već Iberico, najbolja pršuta na svijetu), malo hobotnice na galicijski način, pa iste takve mušlje, pa malo njihovih tipičnih kroketa. Poslije smo pojeli paelju, koju oni spremaju samo jednom nedjeljno i koja nije imala veze sa paeljom koju ćemo jesti u Port Olimpiku sjutra, več je više ličila na obični rižoto s morskim plodovima i mesom. Čak ću se usuditi da kažem da mi je ljepša paelja koju ja spremam kući. Ali i taj rižoto je bio jako ukusan, i da nije bilo Filipovog novog koncerta, ko zna do kada bismo ostali da uživamo u tom fenomenalnom, nezaobilaznom restoranu, koji je učinio da zaboravimo na umor!
Nakon ručka smo skitali kroz Barri Gotic, obišli katedralu i njeno slavno dvorište sa guskama, prošetali do Placa Reial (Kraljevski trg) i odatle izbili na Ramblu, čuvenu ulicu duž koje se prodaje milion beskorisnih suvenira (kalendari, posteri, itd.), gdje se nižu ljudske statue. Prolazimo tako pored ukočene flamenko igračice, pa ukočenog čovjeka u zlatnom, i čini nam se da smo sve to već odavno vidjeli u svakom gradu, kad… Čovjek pozira tako što sjedi na wc šolji i čita novine! Pri povratku stavljam fotografiju!
Niz Ramblu smo bili skroz do mora, gdje ogromni Kolumbo (ovdje se zove Kristobal Kolon) pokazuje prema Americi, onda smo popili piće, prošetali još malo, vratili se u hotel i popadali od umora. Nijesam znala da noge imaju sve ove mišiće koji me sada bole! Što ne znači da sjutra tempo neće biti još jači. Što se šetnje tiče. Srećom, sjutra nema pakovanja i aviona.