Adrijana Husić


Kad me je pitala da li bih gostovala na blogu, bez mnogo razmišljanja sam rekla: da. Štaviše, bila sam nevjerovatno srećna jer se već neko vrijeme kanim da aktiviram moj nekadašnji. Ali, naravno, to ostaje na tome. Što zbog toga što šifru ne mogu da povratim (šifre gubim kao i fleshke), što zbog neke čudne crte ljenosti koja ide u talasima. To se desilo i sa pisanjem ovoga bloga koji je obećan prije hmmm… 2? 3? Više nedjelja? Pojma nemam.

Čitam Ivanov blog, i pored neodoljive potrebe da mu kontriram na par mjesta (što je očekivano, je li) meni se zapravo nešto drugo mota po glavi.

Dok sam sjedjela kod kume prije neko veče na TV-u je išao prilog o blogu, blogovanju, blogerima… Sa nekim čudnim tonom kao da je to tek sad nastalo, kao da su ljudi blogovanje otkrili prije par mjeseci. Nijesu…
To me podsjetilo na naše blogovanje. Kad kažem ”naše” mislim na jednu ekipu koja se smjenjivala svakodnevno pišući o najrazličitijim stvarima, a bez ikakvih pretencioznih potreba. To što bi tad nerijetko i novine to objavile nije bilo bitno koliko dobra zabava koja se izrodila iz tog blogovanja i tih pisanija … i ukrašavanja. I okupljanja. Još fascinantnije mi je to da su ti ljudi otkrivali jedni druge po prvi put ili u drugom svjetlu. Nekako smo svi u isto vrijeme nestali sa te scene. Biće da smo porasli J i ne umijemo više da se tako ”igramo”. I komentari su tada imali drugu težinu – stvarna potreba da se razmjeni mišljenja i pokoji zaludnik, ali tek poneki.

Sad se svi igraju, po nekim meni čudnim ”pravilima”: postalo je moderno, čisti pop ili main stream kako god pisati i imati stav. Nabij ga kritikom ili kriticizmom i to je to, to se broji. Udariš kontru, budeš što vulgarniji ili banalniji i postaješ hit. A onda upadaš u sopstvenu zamku da postaješ neko ili nešto iz svojih prvih pisanija. Ili čak i gore od toga. Neko bi rekao da je bitno da se čuje glas, kakav god, da smo pasivna nacija koju samo lični interes zanima… Meni nije. Kad bismo manje suludih glasova slušali, čini mi se da bi barem petina naših problema nestala. Ili bismo lakše krenuli sa rješavanjem istih. Ovako, svi pišemo, svi imamo stav, i svi smo hrabri da slijemo naše frustracije u tastaturu koja to stojički istrpi i eto – određeni vid društvenog aktivizma se rodio. Srećom, nađe se uvijek neki kvalitetan duhovit umnik, i neko koga rado otvorite da pročitate uz kafu, pred grad… 

A onda me zaprepasti čime se zapravo ljudi zaluđuju. Ili ne zaluđuju. Što im je bitno. Na što troše svoje vrijeme, energiju… Al’ biće da je to do mene – ja igram drugu igru. I srećna sam.

Oni moji blogeri su još tu, i bloguju u nekoj drugoj dimenziji, a ja i dalje učim od njih, kao i lijepih i ružnih dana 2003-će… 2004-te… 2005-te… (Uključujući i ovoga kome i danas, poslije silnih godina imam potrebu da udarim kontru – al imam obzira; Cetinjanin koji je oženio Podgoričanku i odlučio da živi u Danilovgradu – zaslužuje moj duboki naklon, i ovu ”sitnu” provokaciju J)

www.blogovanje.com i desetine sjajnih blogova, koji još stoje. Neke smo ipak obrisali, ili arhivirali.