Dragan Radulović: “Trag pod lijevom miškom”

(Ksenija Popović: “Dječak iz vode”; Narodna knjiga, Vijesti; Beograd, Podgorica 2004.)

Horhe de Borgos, nezaboravni lik iz Ekovog romana “Ime ruže”, čovjek je koji prepoznaje subverzivne potencijale smijeha, shodno čemu ga u dijeliću svijeta kojim upravlja definitivno zabranjuje. Smijeh narušava čistotu opatove vizije o savršenstvu, kojoj se svi ljudi bez izuzetka moraju pokoravati, i koju niko ne smije dovoditi u pitanje, jer u savršenstvo se ne sumnja. On vlada čvrsto i neumoljivo, čovjek je visokih moralnih principa, bez obzira što je ubica i zločinac. Jedino što suštinski daje smisao njegovom postojanju, jeste potpuna dominacija nad ljudima koji su mu na bilo koji način podređeni. Iako su njegova usta puna fraza o ljubavi prema ljudima i bogu, to je laž, opat je nesposoban da voli: ljude, boga, najzad i samoga sebe, jer njegov svijet je pustinja izvan vizije o savršenstvu, koja je, na kraju se ispostavlja samo drugo ime za sirovu i nekontrolisanu moć. A prokletstvo takve moći, jeste što mora neprekidno da se ispoljava u sve bestijalnijim oblicima. Eko je vjerovatno pomoću lika Horhe de Borgosa, saopštio nekoliko opservacija o tiranima dvadesetog vijeka, čije su se vizije o savršenstvu po pravilu dovršavale u koncentracionim logorima. Međutim, užas postaje delikatniji, a jeza doseže neopisive razmjere, kada zamislimo Horhea, ili nekog tipa sličnog njemu, u porodičnoj atmosferi, dok vaspitava svoju djecu, a u stvari ih kinji, zlostavlja i muči, na različite načine obezvređuje i ponižava… Svoj bogati repertoar sadističkih iživljavanja, opravdava brigom o budućnosti djeteta, i snažnom željom da ga izvede na pravi put i načini od njega čovjeka, pa što košta da košta, jer on se ne obazire na cijenu. Sadista uvijek muči svoju žrtvu iz ljubavi, a ako žrtva nekako preživi, na kraju će ipak od te ljubavi umrijeti, iznutra. Kada tirani muče narod kojim vladaju, narod snosi znatan dio odgovornosti za taj perverzni seksualno-politički odnos, ako ništa drugo onda zbog legitimiteta koji mu pruža. Međutim, kada kućni tiranin muči svoje dijete, nikakve odgovornosti na djetetu nema, naprotiv, iako poslije izvjesnog vremena ono postaje ubijeđeno da je mučenje samo drugo ime za roditeljsku ljubav, ali to je već tuga druge vrste.

Radnja romana “Dječak iz vode” smještena je u bolnici, koja se nalazi u jednom neimenovanom crnogorskom gradu, a vremenski je određena godinama od 1988. do ’98. Izbor mjesta i godina nije nimalo slučajan za tumačenje simboličke ravni djela. Autorica u svom romanu tematizuje mehanizme represije, i prirodno je bilo da izabere jednu od društvenih institucija koje počivaju na principima hijerarhije i subordinacije. Mogla je odabrati zatvor, vojsku, policiju, državu, sve su to na ovim prostorima jasno prepoznatljiva oličenja represije, međutim ona je odabrala da to bude bolnica. I dobro je uradila. Najzad, jedino u bolnici ograničenje pacijentovih želja ima nekoga smisla, jer uostalom na njih svojevoljno pristaje očekujući spas od bolesti, a ljekarski autoritet je zasnovan na povjerenju u drugo ljudsko biće kojemu pristupamo sigurni da nam ne želi zlo. Kao što smo i za svoje roditelje bili sigurni da nam ne žele zlo, zar ne? Preplitanje ta dva poetička toposa, bolnice i porodice, u ovom romanu postaju izvorište onoga što se u tumačenju obično naziva “stvarnost umjetničkog djela”. A ona je pogubna do kraja. Jer bolnica, kao i porodica uostalom, u romanu nijesu ništa drugo do privatno mučilište, mali koncentracioni logori, mikro-gubilišta u kojima se žrtvi ne daruje privilegija smrti, već neprekidna agonija. Jer ne zaboravimo, žrtva nipošto ne smije umrijeti, zbog toga što banalnom činjenicom smrti uskraćuje zadovoljstvo dželatu. Bolnica je dakle privatno mučilište, a vrijeme u kojemu se sve to zbiva je ono isto vrijeme koje je od jedne zajednice načinilo “najljepši zatvor na svijetu”, ako se neko još uvijek sjeća te budalaste fraze jednog od lokalnih apologeta zločina i krvi. Međutim, autorica ne eksplicira ideološke investicije i političke dimenzije svog teksta, ona samo postavlja jasan okvir unutar kojega je moguće čitaocu da razumije priču i na takav način. Ali to ne znači da autorica izbjegava refleksije upisanih političkih značenja, naprotiv u njenom tekstu je politika prisutna, ali isključivo u sferi narativne dekonstrukcije koja počiva na iznenadnim, i veoma efektnim bljeskovima, koji tek malčice osvjetljavaju priču, ali sasvim dovoljno da upute čitaoca na jedan od mogućih smjerova tumačenja. Kao ilustracija može poslužiti kraj romana, posljednja rečenica koja glasi: “Ups. Mora da je bila greška”, a odnosi se na dva ljudska mladunčeta koji su stradali u nekom od posljednjih bombardovanja NATO avijacije. U tako, samo na prvi pogled nezainteresovano postavljenim odnosima, osjetljiviji će čitalac lako prepoznati izvjesnu zavodljivost narativne strategeme prepoznatljive kao “žensko pismo”. U svojoj blažoj varijanti naravno, jer u književnosti koju pišu žene, postoji znatan broj spisateljica čiji je rukopis najsličniji političkom djelovanju Margarete Tačer, najpoznatijoj od svih nosilaca skrotuma u suknji. Žensko pismo, kako ga u tekstu ostvaruje autorica, izazovno je na jedan sasvim drugačiji način, i potpuno je različito od onoga na što je crnogorska književnost navikla.

Francuska teoretičarka Lis Irigaraj, u svom tekstu “Spekulum, ogledalo žene” napisala je da su muškarci i žene dva ekstrateritorijalna carstva, koja se međusobno ne razumiju baš najbolje jer koriste dva po mnogo čemu suprotstavljena sistema označavanja stvarnosti, dva potpuno različita pogleda na svijet. Ono što je muškarcu prilično, ženi naravno nije, jer tačno se zna u falokratskoj civilizaciji: ko leži a ko je pak uspravan, i dostojanstven, ne zaboravimo to naglasiti. Bilo kako bilo, u crnogorskoj kulturi sve je toliko uspravno i dostojanstveno, da skoro po definiciji, muškarci već odavno ne primjećuju sopstveno valjanje u blatu. Ali i toj bolesti ima lijeka. U bolnici, naravno! Onoj, koju je u svom tekstu izgradila autorica.

Roman se čitaocu otvara kao klasična priča o zločinu, i žrtvi koja vapi za osvetom. Odmah saznajemo da je djevojka glavni lik, i opravdano pretpostavljamo da je riječ o ispravljanju računa iz prošlosti, kao što naslućujemo i prirodu počinjenog zločina. Međutim, ono što donekle remeti čitaočevu naviku prepoznavanja žanrovske matrice, saznanje je da glavna junakinja ne traži zastupnika koji će odraditi taj viteški zadatak umjesto nje, već da je riješena da na sebe preuzme odgovornost. Glavna junakinja se, dakle, čitaocu predstavlja kao Nemezis, boginja osvete.

Poslije pedesetak stranica romana kao da je sve bilo jasno: postoji žena, zločin, i zločinac naravno, postoji želja za osvetom, i način kojim će osveta biti ostvarena. Ali, postoji i čitalac koji uzima olovku i pažljivo registruje nedostatke teksta: višak patetike ili manjak ironije, ako već ne ukazuje da je korišćeni prosede psihološkog realizma uzeo svoj danak i na trenutke se pretvorio u bespotrebnu psihoanalizu. Čitalac je bio nemilosrdan, jer je smatrao da ga ništa više ne može iznenaditi. On je unaprijed prepoznao matricu romana, i bio je ne malo zbunjen kada je shvatio, da je u stvari pogrešno prepoznao, jer je autorica vješto manipulisala njegovim čitalačkim očekivanjima. A to je pored ostalog, jedna od karakteristika onoga što se zove “žensko pismo”: manipulacija očekivanjima i kompetencijama čitalaca, muških posebno. Jer tajna, koja je motivacioni lokus romana, uopšte se ne razrješava na očekivani način, kako je konstruisana od početka, kao klasična priča o zločinu i osveti.

U bolnici postoji misteriozni zatvorenik, On, o kojemu čitalac saznaje samo da je osoba za koju se glavna junakinja posebno interesuje: odmah po dolasku iz inostranstva raspituje se o njemu, da li je još u bolnici, najzad da li je uopšte živ? Sve je postavljeno tako da čitalac pretpostavi da je taj nepoznati On u stvari uzročnik zla, predmet osvete kojega na kraju glavna junakinja treba da likvidira. Ako je tako, a ništa ne upućuje na mogućnost drugačijeg rješenja, onda čitalac tužno konstatuje da je “Dječak iz vode” solidno napisan roman koji za svoju osnovu ima najbanalniji od svih stereotipa. Dobro vođena priča, i radoznalost da sazna kako će se autorica zanatski razabrati u postavljenom zamešateljstvu, upravljaju ga da nastavi čitanje. A onda, nastaje potpuni preokret: tajanstveni On napokon dobija svoje mjesto u priči, i čitalac saznaje da nije riječ o zločincu već o žrtvi, koja ispašta zbog nečega što nije počinila. Glavna junakinja se od anđela uništenja, pretvara u anđela izbavljenja, a osveta u spas. Čitalac je prinuđen da iznova rekonstruiše priču, uočava da je sve na svom mjestu i motivisano, logički koherentno i zanatski veoma precizno urađeno, pogotovo preobražaj jednog stereotipa u lokus semantičkog otkrovenja. Čitalac shvata da je neminovno da izabere nove interpretativne modele za razumijevanje uspostavljenih značenja: iz tame izranjaju Horhe de Borgos i “najljepši zatvor na svijetu”, a konstatacija koju je na kraju romana autorica postavila u čitaočevoj svijesti zadobija nova značenja.

“Dječak iz vode” je roman kojim se postavljaju nekoliko ključnih pitanja o nama, o našoj sebičnosti i tragičnom nedostatku odgovornosti. Najzad, to je roman kojim generacija koja je sazrijevala devedesetih godina traži odgovor na pitanje: ko je kanibalski pojeo deset godina njihovog života? Ako su to pak uradili njihovi roditelji, onda: “Ups. Mora da je bila greška.”