Biua jednom Maja u Pauizu

Prvo da objasnim naslov. Gostovala je jednom na Zimskoj sceni Barskog ljetopisa predstava “Kako misliš mene nema”, zagrebačkog Exit teatra. U njoj Filip Juričić i Amar Bukvić igraju po nekoliko uloga, i ne pamtim da sam čula barsku publiku da se toliko smije, niti da sam sebe čula da se toliko smijem, a u jednom trenutku i plačem. To je priča o dva nesrećnika koji žive negdje na periferiji Zagreba i vode svoje male živote koji su potpuno beznačajni, čak nepostojeći u očima društva, a koji njih i te kako bole. Trude se da opstanu, a sreća im baš nije naklonjena, a ni priroda. Najveći san im je da nekad vide more, svašta se tu izdešava, a u jednom trenutku se jedan od njih zapošljava kao dostavljač pekare “Pčelica Maja” i zadatak mu je da nauči pjesmicu koju će ispjevati pri svakoj dostavi. A pošto ima govornu manu, on je pjeva ovako:

Biua jednom jedna Pčeua Maja
Kvuh je ona svima uvek daua
Biua jednom Maja u Pauizu
Videua je tamo Mona Uizu

E pa sve ovo što sam do sad ispričala nema nikakve veze sa mojom današnjom pričom osim što mi je, zađavola, taj šašavi pjesmuljak bio u glavi dok sam čekala red u Luvru da vidim najpoznatije umjetničko djelo na svijetu.

Ta se ekskurzija dogodila na zahtjev naše osmogodišnje kćerke koja od kad zna za sebe, zna i što hoće, i što neće, pa tako od svoje četvrte godine, recimo, zna da hoće da trenira karate i svira flautu – i tu suludu kombinaciju trenutno i sprovodi. Ja sam Luvr izbjegavala, što zbog nenormalnih redova koji se donekle mogu izbjeći kupovinom muzejske propusnice ili karte unaprijed (svejedno se mora stajati u velikom redu za bezbjedonosnu kontrolu), a što zato što se prema svemu što je “obavezno”, u meni budi Crmničanka koja “e baš za inat neće” to što svi kažu da se mora. A Mona Liza se, jelte, mora vidjeti uživo, jer fotografije i reprodukcije ne mogu da dočaraju taj njen enigmatični osmijeh koji se mijenja u zavisnosti od ugla posmatranja.

Mi smo kupili karte unaprijed i u zakazano vrijeme se pojavili na ulazu. “Odčekali” smo u redu za kontrolu, ušli u enormni muzej, da bi se ispostavilo da nas put ka slikarskim radovima vodi pravo u drugi ogromni red za Mona Lizu. Ako postoji drugi pristup, mi ga nismo umjeli naći, a pošto je Mona Liza svakako bila primarni razlog dolaska kako za nas, tako i za hiljade drugih ljudi, mi smo se naravno tom redu priključili. Sproveli su nas tako oko stepeništa, uz stepenište, jedan sprat, drugi i stalno nas požurivali, kao da možemo preletjeti sve one ljude ispred nas. U redu smo čekali u jednoj sali, pa drugoj, i ja sam sebe motivisala razmišljanjem kako, vidiš, ima nade za ljudski rod, jer u moru površnosti hiljade i hiljade ljudi svakodnevno čekaju da uđu u muzej i vide umjetničko djelo.

Nekih pola sata kasnije, ušli smo u salu u kojoj se trenutno nalazi slika, jer je njena uobičajena lokacija u fazi renoviranja. U toj sali dominiraju enormni prizori krunidbe i drugih okolnosti iz života Marije de Medići (naravno da je pravilno Ć, a ne Č!), pa ipak, njihova veličina ne uspijeva da umanji dominaciju Leonardove slike koja, iako mala, stoji sama u stalku od neprobojnog stakla ispred jednog od zidova i centar je pažnje svih prisutnih.

Već odatle se čuje vika stražara, ali mi smo prezauzeti virenjem u pravcu Mona Lize, makar koliko možemo kroz one redove ljudi koji su posloženi između konopaca, poput onih kada se čeka red na aerodromima. Ima neke magije u njoj i tako sa daljine, ili je možda po srijedi samo autosugestija, jer smo svjesni da prilazimo nečemu tako posebnom i važnom. Problem je što smo brzo uvidjeli da će nam ta magija biti uskraćena, jer stražari ne omogućavaju pristup jednoj po jednoj osobi, već turama od pedesetak ljudi.

Kada je došao red na našu grupu, nastupio je stampedo prema konopcu koji se nalazi na nekih pet metara daljine, i ona nada za ljudski rod je pošla dođavola jer su svi osim nas četvoro izvadili telefone i fotoaparate i fotografisali nešto što su bezbroj puta u životu vidjeli na mnogo kvalitetnijim fotografijama od onih koje oni mogu da naprave. Pozirali su za selfije, slikali jedni druge, i u našoj grupi bukvalno ni jedan jedini posjetilac, osim nas četvoro, nije ni pokušao da posmatra sliku. A mi smo, zaista pokušali. Samo što, dok smo se probili do tog konopca, stražari su počeli da viču na nas da idemo dalje da bi prišla sljedeća grupa, a na sljedeću grupu da priđe. I to je bilo to. Dva sata čekanja za deset sekundi Mona Lize, i to sa pozamašne razdaljine.

Tako da je zaključak ovakav:

– Je li drugačija nego na fotografijama?
– Ne znam, nisam uspjela da joj dovoljno priđem, ni da je gledam duže od deset sekundi.

– Je li taj osmijeh stvarno drugačiji kad je gledaš iz različitih uglova?
– Ne znam, nisam uspjela da joj dovoljno priđem, ni da je gledam duže od deset sekundi.

– Vrijedi li je vidjeti?
– Ne znam, nisam uspjela da joj dovoljno priđem, ni da je gledam duže od deset sekundi.

Nas koji se bavimo kulturom stalno boli to što na programima nema dovoljno ljudi, pa vodimo rat sa zabavnijim i pitkijim sadržajima da privučemo što brojniju publiku. Kad nam to uspije, hvalimo se brojkama, jer se nažalost ne podrazumijevaju i ja uvijek govorim kako je dobro da ljudi dođu, pa makar iz najpogrešnijih razloga, jer će im nešto uvijek ostati. Za Mona Lizu ne mislim tako. Njoj zaista ne treba truda da bi privukla posjetioce, ali ako je ona njima samo još jedna atrakcija za još jedan post na Instagramu, žao mi je nje, žao mi je Leonarda, a najžalije mi je one kojima je, zbog ovih prvih, uskraćeno pravo na čudo po koje su došli. Umjetničko djelo zahtijeva kontemplaciju, pa makar trajala samo jedan mizerni minut, a iskustvo u radu u kulturi mi kaže da bi je s više zdravog čuđenja i divljenja posmatrala ona dva nesrećnika iz predstave, nego što je to učinio bilo ko toga dana, pa čak i mi koji smo pokušali.

A što se njih dvojice tiče, imam i video!

Pariz

Da je Pariz prelijep, to znaju svi, i ja sam uvijek voljela da raspravljam sa pobornicima teze da je najljepši na svijetu, govoreći da na nju ima pravo samo onaj ko je vidio i Veneciju, pa tek onda odlučio da mu se Pariz više sviđa. Ja tu ne umijem da odaberem: Pariz je pompezno, maestralno, fascinantno lijep, a Venecija je bajka na vodi kojoj, po mom mišljenju, nije ravna ni jedna koju su u međuvremenu osmislili ilustratori, filmadžije i autori raznih saga iz žanra fantastike. Često čujem zamjerku da se u njoj ne može živjeti i da kanali smrde – istina, ne može se živjeti i stajaća morska voda mora ponekad zasmrdjeti, dešava se to i Kotoru – ali to i nije njena poenta! Poenta je u toj vizuelnoj bajci, kojoj ne smiju i neće dopustiti da potone i postane nova Atlantida, iako je more tako naumilo, zbog koje će Venecija za mene uvijek biti posebna i makar rame uz rame sa Parizom, ako ne i ispred njega.

No, da se vratim na Pariz, jer nije namjera moje ljubavi prema Veneciji da na bilo koji način umanji utisak o njemu. Dočekao nas je poluprazan, jer su Parižani još uvijek uživali u avgustovskim odmorima i grad prepustili neumornim turistima koje ni vrućina ne obeshrabruje da čekaju u beskrajnim redovima da bi obišli neki od spomenika i atrakcija. Doputovali smo u društvu koje je ovdje prvi put, pa smo odmah krenuli u turistički život, obilazeći Trokadero, Monmartr, Jelisejska polja i nezaobilazni Diznilend (za moje nimalo pozitivne utiske o Diznilendu, kliknite ovdje).

Vjerujem da je bespredmetno da ja bilo što govorim o Ajfelovom tornju ili Jelisejskim poljima, jer ste ih toliko puta vidjeli na fotografijama i snimcima i toliko toga pročitali o njima. Ono što je tih dana ostavilo najveći utisak na mene bio je nešto drugačiji obilazak Monmartra, koji je opovrgnuo moje ubjeđenje da sam taj kvart već vidjela prilikom moje prve posjete gradu prije 12 godina. Ovoga puta, držeći se starog dobrog interneta, izguglala sam organizaciju koja se zove “Discover Walks“, koja angažuje Parižane da vas vode kroz grad i pokažu vam ga onako kako ga oni doživljavaju. Obilasci se ne plaćaju po fiksnoj tarifi, već na kraju vodič otvara crnu vreću u koju stavljate onoliko novca koliko vi mislite da je zaslužio. Prosječni “bakšiš” je 12 eura, a vodič ne vidi koliko ste mu dali, čime se izbjegava neprijatnost onome ko nema mogućnost da bude velikodušan. Za obilazak Monmartra, okupljanje sa vodičem je kod metro stanice pored Mulen Ruža u dva različita termina, a vodiča prepoznajete po roze prsluku.

Pogled sa crkve Sacre Coeur

Pigal, na kojem se nalazi Mulen Ruž, zadužen je za prodaju seksa. Osim niza kabarea u kojima igraju golišave ljepotice, tu je impozantan broj seks šopova. Nisu seks šopovi ništa novo, niti šokantno za bilo koga ko je obilazio velike gradove, ali moram da priznam da seks robnu kuću na nekoliko spratova nisam opazila ni u Njujorku, ni Amsterdamu, koje doživljavam kao vrlo liberalne. Djeca su se kikotala kad sam im prevodila neke od manje škakljivih priča iz Mulen Ruža, pogotovo za izvjesnog Žozefa Pujola, čija je specijalnost bila profesionalna flatulencija – da, i to postoji, i bilo je vrlo popularno u ovom kabareu, ali moram priznati da mi je bilo milo kad smo napustili Pigal i zaputili se uzbrdo prema crkvi Svetog srca, da im pričam o istoriji Monmartra, opaticama, mlinovima i Sezanovim slikama i da im pričam o kultnom filmu Ameli, koji je sniman u kafeu koji smo obišli.

Vinograd na Monmartru

Monmartr je nekad bio sirotinjski kvart, dok sada, prema tvrdnjama vodiča, tamo žive hipici debelog novčanika. To potvrđuje potpuno odsustvo samoposluga, jer oni vole – a mogu da priušte – male radnje sa proizvodima biološke poljoprivrede, i tamo se gotovo jedna do druge nalaze dvije dobitnice prestižnih titula najboljih zanatskih proizvoda u Francuskoj, jedna zbog sladoleda koji variraju od tradicionalnih, do ukusa “ruža sa krovova Pariza”, druga zbog bageta koji je, kažu, bez premca u cijelom svijetu. Obje se radnje nalaze u ulici Opatica, odnosno Rue des Abbesses.

Čarobne su uličice Monmartra, uske i prepune cvijeća. Neobična je kuća pjevačice Dalide, čiji je život bio melodrama u kojoj su se nizali vjerenici i ljubavnici koji su izvršavali samoubistvo, sve dok ga na kraju nije izvršila i ona. Nevjerovatno je vidjeti vinograd u sred urbanog Pariza, a posebnu čar ima veličanstvena crkva u čijem se podnožju prostire čitav grad. Kada se spustite niz ogromno stepenište, zalazite u gustu gužvu gdje valja dobro čuvati novčanik, da ne “odleprša”, ali i nalazite niz zanimljivih lokala i prodavnica gdje se može kupiti i po koji nestandardni suvenir.

Nakon odlaska gošći, u pokušaju da osjetimo Pariz po mjeri Parižana, uputili smo se na mjesto koje nam je postalo omiljeno u Parizu: Luksemburške vrtove. Park nije velik poput Bulonjske šume, ili Retira u Madridu, ali sadrži sve što treba. Tu su dva bloka teniskih terena, boćanje, velika fontana u kojoj djeca štapovima upravljaju malim jedrenjacima, nekoliko gazeba gdje se održavaju koncerti i drugi performansi, lutkarsko pozorište i dječije igralište. Prvi sam se put susrela sa igralištem za koje se plaća ulaz (3 eura po djetetu, 1 za svaku odraslu osobu), ali je zato igralište besprjekorno čisto, ima svoje toalete sa odvojenim odjeljcima za djecu i odrasle, kao i mogućnost kupovine vode, sokova i sladoleda.

Zanimljivo je i to što park ima vrlo malo klupa, i što se umjesto njih svuda nalaze stotine teških metalnih stolica koje ljudi pomjeraju kako im odgovara, tražeći hlad, ili se okupljajući oko nekog događaja. Tako je juče, na primjer, nastupao dječiji orkestar, pa su posjetioci parka privukli svoje stolice da bi ispratili koncert. Posebnu mi je pažnju privukao dedica koji je pored svoje odložio kesu prepunu knjiga, pa dugo birao koju će čitati u sjenci drveta, ali i baka koja je na koncertu tako čvrsto zaspala, da je nekoliko nas prilazilo da provjeri je li sve u redu.

Lutkarsko pozorište se nalazi odmah pored igrališta i priređuje predstave skoro svakog dana, a direktor pozorišta i glavni lutkar doziva djecu šetajući se i glasno zvoneći zvonom.

Tamo smo Lena i ja gledale “Tri praseta”. U pitanju je mali objekat u kojem se, pred početak predstave, spuste platnene roletne i gdje je prvih pet redova rezervisano za djecu. Sjedi se na tapaciranim klupama, a duž zidova su postavljene obične stolice do kojih sa prozora dolazi dovoljno svjetlosti da roditelji mogu da čitaju dok čekaju djecu, ne ometajući igranje. Predstavu, naravno, otvara najpoznatiji francuski lutak Ginjol, predstavnik francuske radničke klase, odnosno radnika iz nekadašnjih fabrika tekstila.

Od Luksemburških vrtova prema Notr Damu prolazi se pored Sorbone, i u tom se dijelu grada nalazi Latinska četvrt, moj omiljeni dio grada – uske uličice, nalik na one Monmartra, samo bez uzbrdica. Cvijeća je mnogo manje, ali sve vrvi od bašti lokala pristupačnijih cijena, prodavnica umjetnina, antikvarnica. U jednoj od radnji sam doživjela užasnu neprijatnost, ali sam sve to zaboravila pri čuvenoj hipi knjižari “Shakespeare and Company”, koncipiranoj po principima gostoljubivosti i ljubavi.

Napravljena po uzoru na nekadašnju istoimenu knjžaru u kojoj su boravili slavni pisci, i današnja će vas ugostiti ukoliko ste književnik u nevolji, ako im zauzvrat pomognete u poslu. Kreveti su zavučeni između polica na spratu, tu je i klavir koji slobodno možete da svirate, tako da se ljudi ovdje popnu na sprat, sjednu, razgovaraju i druže se, ili čitaju. Svi vas dočekuju osmijesima, a postoje samo dva pravila: nema fotografisanja unutra (stoga, fotografije sa Googla) i ne treba uznemiravati mačku Egi ukoliko spava. Natpis kaže da je čitala cijele noći, a svakako je pomalo namrgođena, opasno zgodna i prava gazdarica tog nevjerovatnog mjesta.

Muzeje još uvijek nisam obilazila, izuzev Ateljea svjetlosti, gdje preko 120 projektora prikazuje animacije poznatih umjetničkih djela i gdje je trenutno aktuelna izložba Van Goga. Za klasičniji turistički obilazak, gdje su standardno ogromni redovi, postoji nešto što se zove “Museum Pass”, kojim kupujete propusnicu dvodnevnog ili trodnevnog važenja po cijeni od 50 do 70 eura (vjerovanto postoje i skuplje za duže periode). Morate je koristiti dan za danom, a njome ste unaprijed platili pristup skoro svim muzejima, crkvama, pa i hop-on-hop-off autobusu. Osim što na taj način štedite ozbiljnu svotu novca, ne čekate u redovima, već odmah ulazite.

Naša će sljedeća sedmica biti upravo propraćena muzejskom propusnicom za mene (djeca ulaze besplatno), i odlascima u Luvr, Orsej i Pompidu. Uz nezaobilazno svraćanje u prodavnicu “Sennelier” preko puta Luvra, gdje porodica Senelije već generacijama prodaje najkvalitetniji slikarski materijal na svijetu, na čelu sa onim koji i sami proizvode.

Nema dileme da je Pariz jedinstveno, veličanstveno iskustvo i sreća je što se danas, zahvaljujući internetu, mogu naći mnoge opcije za obilazak koje turistima omogućavaju da uštede novac, a ne propuste ništa što ih zanima. U protivnom, rijetko je koji grad u Evropi tako skup. Ali i tako veličanstven. Osim Venecije, podrazumijeva se…

Diznilend u Parizu

Kada smo krenuli za Pariz sa djecom, bilo je neupitno da ćemo posjetiti Diznilend i da će se teško iščekati dan za odlazak. Da je ikako bilo moguće, odnosno smisleno uputiti se tamo pravo sa aerodroma, vjerujem da bi se i to očekivalo. A kako i ne bi? Od trenutka kada su stasali za crtane filmove, Ivan i ja smo ih bombardovali Diznijevim produkcijama, pomno vodeći računa da ni ne znaju (i ne znaju dan-danas) da postoje kanali kao što su Pink, Happy i njima slična družina sa najtoksičnijim sadržajem u istoriji medija. Oboma je prva ljubav bio Winnie the Pooh, dok je Filip kasnije gravitirao ka autićima iz crtanog “Cars”, a Lena prema spektakularnom serijalu filmova o Zvončici. Porodično smo slabi na “Mazu i Lunju”, “Mačke iz visokog društva”, “101 Dalmatinac” i “Knjigu o Džungli”, a nismo preskočili ni druge opšte-omiljene klasike.

Ima magije u boravku u Diznilendu. Umivene, šarene građevine po uzoru na američke gradiće iz XIX vijeka, susreti sa omiljenim likovima, zamak Uspavane ljepotice, atrakcije i bezbroj prodavnica i štandova učinili su da nam djeca provedu dan s osmijehom na licu. Ali ovdje ne možemo primijeniti floskulu da taj osmijeh nema cijenu, jer je i te kako ima, i to paprenu. A kad govorim o cijeni, ne mislim samo na novac. Usudiću se da kažem da je za nas kao roditelje Diznilend bio noćna mora i da smo se oboje zakleli da će nas teško iko natjerati da se tamo vratimo.

Za početak, da govorimo upravo o novcu. Imali smo sreću da dođemo u periodu kada su karte za odrasle na popustu, pa se prodaju po cijeni dječijih, što znači da smo samo za ulaz u jedan od dva zabavna parka (postoji i Diznilend Studio) izdvojili 340 eura. Tješili smo se time što dan u akva-parku u Budvi košta 22 eura, pa eto, u redu je da dan u Diznilendu košta 85. Za tih 85 eura dobijate pristup svim atrakcijama, kao i besplatan pristup njihovoj odličnoj wi-fi vezi. Sve ostalo, naravno, košta toliko da ne možete kupiti flašicu vode od pola litra ispod 5 eura, niti ručati na najjeftinijem mjestu ispod 80.

Ipak, računam (kao što i oni računaju) da je onaj ko se zaputi u Diznilend izdvojio neki novac za to, da je planirao visoke troškove, i to zaista ne bi bio razlog za ovako negativnu energiju ovog teksta, da je sami doživljaj bio podnošljiviji. Ali gužve u Diznilendu su nešto na što vas niko ne može dovoljno pripremiti. Sami ulaz u park izgleda ovako:

Ne postoji ni jedna jedina atrakcija za koju se ne čeka red od minimum pola sata, a sama vožnja traje maksimum 5 minuta i mnoge su zastrašujuće za djecu. Možete skinuti njihovu besplatnu mobilnu aplikaciju i pratiti koliki je red gdje, ali je činjenica da smo za 12 sati u zabavnom parku uspjeli da iskoristimo ukupno 6 vožnji, odnosno da na samim atrakcijama provedemo oko 30 minuta. Naravno, ako želite da manje čekate u redu, postoji Fastpass, uz koji se takođe čeka i odnosi se samo na određene vožnje, osim ako kupite Ultimate Fastpass, a ni to vas neće sačuvati od jednosatnog čekanja u redu za iole pristupačniji ručak. U svakom slučaju, to funkcioniše ovako:

Čekajući paradu

Najljepši dio dana je bila parada Diznijevih junaka kroz glavnu ulicu, za koju smo takođe morali da zauzmemo mjesta skoro sat ranije, i gdje su djeca ushićeno mahala svojim junacima i od njih dobijala pozdrave i poljupce. Divno je bilo i upoznavanje sa Winnie the Pooh, za koje smo stajali u redu 40-ak minuta. Djeca su silno željela da upoznaju Mikija, ali je taj red trajao sat i po, pa smo odustali. Iz istog smo razloga odustali od upoznavanja sa Diznijevim princezama, premda je tamo čekanje trajalo 2 sata.

Najljepša i najduža vožnja je, što se svih nas tiče, “It’s a Small World”. Tamo se na brodiću koji vas vozi ukrug po vodi putuje svijetom, a razne zemlje su predstavljene prekrasnim postavkama lutaka. Postavka se mijenja svake sezone, da bi ponudila nešto novo onima koji se vraćaju da ponovo posjete park, i ta vožnja traje skoro čitavih 10 minuta.

Teško je bilo koga savjetovati da ubijedi djecu da ne idu u Diznilend. Ipak je to magija uz koju odrastaju, ako niste od onih koji ih odgajaju uz “Farmu” i “Zvezde Granda”. Ali što se mene tiče, rolerkostera ima i u jeftinijim zabavnim parkovima bez ovakvih gužvi. A kad su u pitanju one “lijepe” i jedinstvene atrakcije, kao što je “It’s a Small World”, sve ih možete pogledati i na YouTube-u: https://youtu.be/OSHvH5vUMD8

Knjige koje (ne) ćute

Abu Dabi je, evo treći put zaredom, destinacija na kojoj provedem makar nedjelju dana godišnje, pa sam tako juče iz kišne Podgorice, u koju nikako da stigne pravo proljeće, ovdje sletjela u savršeno ljeto od tridesetak stepeni. Sletjela sam, još jednom, u potpuno drugačiji, neuporediv svijet sa onim našim, koji sam zavoljela već od prvog dolaska. Valjda je to i za očekivati od mjesta koje mi svaki put omogućava sve ono što nije svakodnevni život i gdje znam isključivo za šetnju, kupanje, fantastičnu hranu i kaleidoskop ljudi svih boja, vjera i nacija koji pokazuju da se mnogo toga može kad se hoće, pa čak i živjeti u skladu sa drugima – što mi je dobrodošli podsjetnik i utjeha nakon naših anti-košarkaških i anti-civilizacijskih dešavanja proteklih dana.

U Abu Dabiju sam tokom prošlih posjeta vidjela sve ono što može biti zanimljivo jednom turisti, pa me je oduševilo saznanje da sam ove godine “ubola” baš period kada se održava sajam knjiga. Prvo sam prijepodne posvetila njemu.

Nalazi se u jednom od paviljona velikog sajmišta i zauzima površinu koja je nešto manja od beogradskog. Svako drugo poređenje sa bilo kojim balkanskim sajmom, pa i beogradskim, bilo bi nepravedno. Ja sam uvijek s negodovanjem reagovala na otpor naših ljudi prema činjenici da se podgorički odvija u garaži Delte, jer svi znamo da Podgorica nema sajamsku halu, a da je bitnije imati sajam, nego ga nemati u iščekivanju da se hala izgradi, ili ga održavati u Distributivnom centru koji prokišnjava i nema toalete. Baš kao što odijelo ne čini gospodina, ni raskošna hala ne čini knjigu, i ostajem pri tvrdnji da je bolje išta – nego ništa. Pa opet, šetnja kroz sajam u Abu Dabiju mi potvrđuje da je zaista vrijeme da Glavni grad dobije dostojanstveno mjesto za ovakve manifestacija. Knjizi ne treba raskoš da bi bila vrijedna, ali joj ambijent poput ovoga zaista daje dodatno dostojanstvo i ljepotu i mami publiku da tu boravi i da se vraća dan za danom.

Osamdeset posto knjiga je na arapskom jeziku i postoji ogroman sektor posvećen isključivo hiljadama različitih izdanja Kurana. Izdavači na arapskom jeziku imaju najbogatije i najljepše štandove i samostalne sale za promocije, koji često liče na raskošne salone iz palata, ili na prava mala arhitektonska i dizajenerska čuda:

Mnogi štandovi imaju svoje sale za promocije, a glavna je mjesto koje odiše toplinom i dostojanstvom:

Na jednom od štandova ministarstva obrazovanja se odvijaju radionice u kojima aktivno učestvuju djeca i mladi:

Sajamski popusti se kreću od 10 do 40% na sva izdanja. Sektor na engleskom jeziku ima bogat izbor knjiga u svim žanrovima i stručne literature. Ja moram sebe da podsjećam da postoji limit za težinu kofera koji mogu da predam kada se budem vraćala, pa se teška srca opredjeljujem za samo tri naslova (plus jedan koji sam juče kupila na aerodromu), ali ono što mi slama srce je činjenica da na sajmu pronalazim čistu magiju, a da ta magija nije na prodaju, već samo izložbena.

U pitanju je štand knjiga “koje ćute”, još jedno malo dizajnersko čudo koje u sebi sadrži svu ljepotu i plemenitost umjetnosti. U pitanju su knjige bez teksta, koje su nastale 2012. godine kao projekat Biblioteke u Lampeduzi, grada koji već godinama na stalnom udaru migracija iz Afrike i Bliskog istoka. U sklopu projekta je stvorena kolekcija knjiga čiji je cilj da prevaziđe jezičke barijere, a obraćaju se upravo migrantima i izbjeglicama. One se služe složenim i upečatljivim ilustracijama da ispričaju i jednostavne priče za djecu, i vrlo duboke i bogate priče za odrasle, a tako lišene teksta pomjeraju granice umjetničkog izražavanja i izgledaju čarobno. Susret sa njima je za mene bila još jedna kapitalna lekcija o inkluziji za koju se nadam da će biti inspiracija našim institucijama.

Za kraj, evo nekoliko fotografija “knjige koja ćuti”, a koja je na mene ostavila najveći utisak: australijske “The Arrival”:

Sarajevo (ljubavi moja)

Juče sam doputovala u Sarajevo. Većina se iznenadi kad kažem da nikad nisam bila – ne samo u Sarajevu, već ni u Zagrebu, Skoplju, a ni Ljubljani do nedavno. Otišla sam iz Jugoslavije kao dijete, kasnije su neka druga dešavanja vladala ovim prostorima, i prosto se namjestilo da ovih godina ne iskoristim priliku da pođem u obilazak bivše domovine koju i dalje negdje osjećam svojom.

Drugačije sam zamišljala Sarajevo, iako ne bih umjela da preciziram kako. Možda kao veću Podgoricu, uz dodatak Baš čaršije koju sam gledala na fotografijama. Svakako sam ga zamišljala manjim, i nisam imala dojam da će arhitektura toliko podsjećati na beogradsku, premda je protkana nekim sasvim drugačijim duhom. Neuporediv je sa svime što sam vidjela usput, od sramotno nesređene granice Šćepan polje i dijela puta nakon nje, pa sve do gradića i mjesta pored kojih smo prošli do samog ulaza u grad. Svakako je u meni dominiralo, makar u prvom trenutku, to poređenje sa Beogradom, što zbog izgleda ulica i građevina, a što zbog nekog duha bivše Jugoslavije koji mi je do juče bio najupadljiviji u glavnom gradu te federacije, a za koji mi sada primat preuzima Sarajevo, nekadašnji centar bratstva i jedinstva.

Ima se ovdje što obići i u čemu uživati. Svaki restoran se diči begovom čorbom i ćevapima i sve mi miriše na domaće i toplo. Poslastičarnice me mame da preispitujem odlučnost da ne jedem slatko, a zanatlije na Baš čaršiji podsjećaju na neka stara vremena koja su kod nas iščezla u fascinaciji mobilnim telefonima i društvenim mrežama. Ulazim u skoro svaku zanatsku radnju, i kod jednog mrgodnog brka pronalazim filigranski privjezak za kakvim tragam godinama, i kupujem ga po tri puta manjoj cijeni od naših – u najturističkijoj četvrti! U Kamernom teatru je prije nekoliko dana održana premijera predstave “Sjećaš li se Doli Bel”, po Sidranovom tekstu, u režiji Kokana Mladenovića, i ja žalim što su igranja rasprodata i što novih nema dok sam ja tu. U radnjama su popusti, svi zaposleni su ljubazni, i gdje god da se okrenem, s kim god da prozborim, osjetim se dobrodošlo i kao kod kuće.

A onda se pitam: imam li pravo da se tako osjećam?

Da, ovo će biti jedan od “tih” tekstova. Mora biti. Jer sjedim jutros ispred ogromnih prozora hotelske sobe na visokom spratu, posmatram suncem okupane krovove Sarajeva, i ne mogu da ne primijetim sve one rupe po fasadama i da se ne zapitam kako su dospjele tu. Ima i Podgorica sijaset dotrajalih fasada, pa ne izgledaju tako. Onda gledam ona okolna brda i ne znam jesu li kuće po brdima nove ili stare, ali znam da to moraju biti baš ta brda sa kojih su pucali na grad, i da one rupe moraju biti baš te rupe. I nameće mi se pitanje: kako danas spavaju svi ti ljudi koji su četiri godine, u smjenama, nišanili na najveći simbol Jugoslavije u koju su se kleli do prethodnog dana? Što to mora da pukne u nečijoj svijesti, da bi relativizovao činjenicu da je sa bezbijedne razdaljine ciljao na živi grad i opalio i jednom, a kamoli bezbroj puta? Je li mu bilo lakše nakon tog prvog metka, je li probio led i opustio se, pa zaboravio da puca na nečiju majku, brata, dedu, na nečiju djecu, da puca na život i dostojanstvo i sve one iluzije koje su nam trpali niz grlo dok smo bili mali i u koje smo s radošću vjerovali? I je li mu, zapravo, ikad uopšte bilo teško što to radi, pa makar samo prilikom tog prvog pucnja?

Sarajevo budi ljubav u meni. Ljubav i sramotu. Bila sam dijete kad su ga napadali i nikad ni jedna ćelija u mom biću nije pomislila da su u pravu, pa ipak, sramota me je što sam savremenik toga doba i što ne mogu da otvorim društvene mreže, medije, ili da uključim televiziju, a da u svakom trenutku na makar jednom kanalu ne pronađem budalu koja će dolivati vrelu vodu u balkanski kotao, i da u svakom trenutku neće biti makar hiljadu budala koje čeznu da se on opet prelije, da bi pošle u rat. Pomrle su vođe koje su zavele narode da ubiju našu bivšu domovinu, ali su mnogi od izvršitelja i dalje živi i među nama. Zavode nas i dalje njihovim otrovnim nacionalizmima, silovanjima istorije, i mnogi se prepuštaju tom zavođenju iz pakla – ako ne nacionalizmima, onda podozrivosti prema drugoj vjeri, ili makar mržnji protkanoj nasilničkim porivima prema političkim neistomišljenicima. Mrzjeti je još uvijek toliko na glasu, da smo ljubav pretvorili u privatnu porodičnu stvar izvan koje volimo samo u floskulama. Nekad se pucalo sa bezbijedne razdaljine u grad, skriveni iza uniforme i iza anonimnosti. Danas se porivi za uništenjem iskaljuju kroz noćne huliganske napade na vjerske objekte, potajno ispisane parole po zidovima i anonimno povraćanje po ljudima u komentarima na portalima.

Neki kažu da je riječ ubojitija od metka – ako nije po srijedi ona što dovodi do metka, pozivam svakoga ko to misli da prošeta ovim gradom i pogleda fasade zgrada. Zla riječ prosipa džigericu. Metak prosipa život. I to ipak, za mene, ne može biti isto.

Gori u Sarajevu i dalje ona vječna vatra palim herojima iz drugog svjetskog rata. Vječna vatra pokojne Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Niko nije sa natpisa iznad vatre izbrisao riječi Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Niko nije promijenio ime ulice Maršala Tita. Dočekuju nas ti ljudi, sa našim naglascima, tablicama, i svi su prema nama ljubazni. Možda bi mi bilo lakše da nisu. Jer, ono što je napravljeno Sarajevu je velika mrlja nad ovim našim zajedničkim nebom. Naravno, sramota je mnogo, ali to što su ovi na ovom mjestu uradili ovo, a oni na onom mjestu uradili ono, ne može biti opravdanje ni za jedan metak koji je ispaljen na ovaj grad. Jedna sramota ne potire drugu. A mene trenutno boli ova sarajevska.

Brodvej

Gužva na Tajms skveru

Najkomičniji dio mog planiranja boravka u Njujorku je bila odlučnost da se ni u kom slučaju neću približavati Tajms skveru, jer takva ludnica je mamac za teroriste. A svi znaju da je hijerarhija mojih neracionalnih strahova: bubašvabe, pa pet praznih mjesta, pa teroristički napadi, pa deset praznih mjesta, pa smrt, bolesti i slične koještarije. A pošto je tokom njujorškog boravka po planu pošlo samo ono za što sam unaprijed kupila karte, naravno da sam, za osam dana boravka, na Tajms Skveru bila čak šest puta – od čega četiri puta namjerno, dva slučajno.

Nećemo elaborirati ova slučajna svraćanja, s obzirom na to da niko s više od dvije moždane ćelije ne može da se izgubi u njujorškom Midtaunu (sve je podijeljeno na savršene pravougaonike i ulice i avenije su numerisane po rednim brojevima). Mnogo je ljepše govoriti o razlozima zašto sam tamo išla namjerno, a to su uglavnom predstave na Brodveju. Ja sam posjetila tri, i to dva mjuzikla i jednu dramsku, a o njima ću pričati obrnutim redosljedom, odnosno počevši od posljednje.

“Knjiga Mormona” (The Book of Mormon) je mjuzikl koji su pisali autori South Parka i koji je postavljen u Americi, Engleskoj i Australiji. Sve tri produkcije su dobitnice brojnih nagrada, a Američka je dobila čak osam Tonijevih i još toliko drugih prestižnih nagrada. U pitanju je urnebesna komedija koja govori o dvojici mladih Mormona koji putuju u Ugandu da preobraze njihove stanovnike. Jedan je vrlo entuzijastičan, drugi smotan i potpuno nespreman, pa se podrazumijeva da će hiljadu stvari poći naopako, ali da će na kraju junaci naći pravi put (koji nema nikakve sličnosti sa onim što su prvobitno naumili) i izvući važne pouke o sebi i drugima, služenju bogu i ljudima, prijateljstvu i ljubavi.

Meni se lično ova predstava najmanje dopala. Generalno se ne dopada vjernicima, a pogotovo Mormonima čija su vjerovanja izvrgnuta ruglu, s tim što ja ne spadam u te dvije kategorije, već u treću – one što ne vole urnebesne komedije. Sigurna sam da je do mene, a ne do predstave, jer sam jedina u gledalištu kojoj nisu išle suze od smijeha, i bio mi je vrlo simpatičan čovjek koji je sjedio iza mene i koji se toliko smijao, da smo se svi okretali prema njemu, a njegova supruga nam se izvinjavala. Ali nezavisno od činjenice da lično ne volim takozvani “jeftini humor”, nivo talenta ljudi koji su nastupali je nešto što nikad nisam doživjela. Sve se dešava uživo: muziciranje, pjevanje, ples i gluma, a glumu s razlogom stavljam na posljednje mjesto, jer je u takvoj postavci komada najmanje bitna, iako nije izostala. Najviše me je fascinirao dirigent, jer mi je mjesto bilo takvo da sam ga jasno vidjela: stajao je u prostoru između pozornice i gledališta, pratio besprjekorni ritam glumaca i prema njima upravljao orkestrom, a pošto mu je to valjda bilo malo, istovremeno je svirao klavijaturu, pa pošto mu je i to malo, istovremeno je i pjevao! Inače me je zapanjio nivo preciznosti svih izvođača, jer tu niko nije zakasnio ni sekundu, a kamoli pogriješio tekst, i čitava predstava je savršeno uvježbana mašinerija koja funkcioniše bez greške. Još nešto što me je oduševilo je jasnoća s kojom, pjevajući, izgovaraju svaki slog, čineći da tekst bude sasvim razumljiv publici.

Pošto je strogo zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografisanje predstave, da bih vam dočarala kako to izgleda, evo njihove uvodne numere, izvedene na otvaranju Tonijevih nagrada 2012. godine i adaptirane za tu priliku:

Drugo brodvejsko veče provela sam u čuvenom Studiju 54, koji je 70-ih godina prošlog vijeka bio možda najslavnija diskoteka na svijetu, gdje su se redovno okupljali Endi Vorhol, Lajza Mineli, Liz Tejlor, Mik Džeger, Majkl Džekson, Elton Džon, Tina Tarner i mnogi drugi. Sada je klub pretvoren u teatar, gdje se trenutno prikazuje predstava “Životni vijek činjenice” (The Lifespan of a Fact), u kojoj glume Danijel Redklif (poznatiji kao Heri Poter), Bobi Kanavale i Čeri Džons. Moram da priznam da me je zanimalo da vidim Denijela Redklifa uživo, a pogotovo u tako delikatnoj situaciji kakva je pozorišna uloga, gdje glumac pred publikom ogoli sav svoj talenat, ili nedostatak istog, bez velikih mogućnosti za laž i prevaru.

Redklif i Kanavale, ja slikala!

I ovo je komedija, u kojoj urednica časopisa dobija tekst o samoubistvu dječaka u Las Vegasu. Autor teksta je pisac beletristike, pa je samim tim sklon određenoj dozi umjetničke slobode koja ne bi bila primjerena ovakvoj vrsti proze, te stoga urednica angažuje mladog pripravnika (Danijela Redklifa) da provjeri njegovu vjerodostojnost. Danijelov lik prebukvalno shvata ovaj zadatak pa, u želji da se dokaže šefici, tekstu od dvije i po strane nalazi bukvalno hiljade mana (desetine već u prvoj rečenici), čime ulazi u sukob s piscem i otvara raspravu o temi koja je u eri Donalda Trampa i njegovih fake news i te kako aktuelna: da li činjenice ikada mogu biti relativne i sklone tumačenjima, i što se dešava našem društvu ako počnemo da prihvatamo njihovu relativnost.

Čeri Džons me nije oduševila, ali sam odgledala veoma dobru predstavu, sa izvrsnim Danijelom Redklifom i genijalnim (ali genijalnim!) Bobijem Kanavaleom.  Ono što me je iznenadilo je što sam 27. septembra gledala sedmo izvođenje predstave čija je premijera zakazana za 18. oktobar. Izgleda da je na Brodveju praksa da se predstava svakodnevno igra u formi “pretpremijere” mjesec dana prije zvaničnog otvaranja, a ovoj životni vijek neće biti predug, jer se igra samo do januara, pa je valjalo ugrabiti.

Koliko god da mi je bilo lijepo na prethodna dva događaja, ono što za mene predstavlja vrhunac boravka u Njujorku je mjuzikl “Hamilton”, koji se smatra najvećim brodvejskim hitom posljednjih decenija. Autor je Lin-Manuel Miranda, koji je donedavno i tumačio naslovnu ulogu, i koji je osmislio genijalan način da novim generacijama ispriča istorijsku temu, odnosno život jednog od osnivača Amerike i moje omiljene istorijske ličnosti: Aleksandra Hamiltona. Umjesto dosadne istorijske priče sa velikim poukama prenesenim kroz uzvišene monologe naglašeno dramatičnih tonova, Miranda je spojio hip-hop, pop, R&B i soul muziku i kroz te žanrove ispričao priču koja je na trenutke komična, na trenutke teška i mučna, i koja je zaludjela publiku širom svijeta (“Hamilton” se sada, osim Brodveja, igra i u Čikagu, Londonu, a postoje i dva ansambla koja ga igraju i na turnejama). Mjuzikl je, osim Tonijevih i ostalih nagrada koje je teško prebrojati, zasluženo  osvojio i Pulicerovu nagradu.

Voljeli hip-hop ili ne – on dominira kao žanr i meni lično nije blizak – nemoguće je prisustvovati tom dvoipočasnovnom pozorišnom spektaklu i ne prepoznati da ste sebi priuštili privilegiju. Jako je simpatično to što sve osnivače Sjedinjenih Američkih Država igraju crnci, jer pokazuje Ameriku koja je u potpunosti suprotstavljena principima dominantno bjelačke države koje sve otvorenije potenciraju Trampovi sljedbenici, i uči nas da je budućnost svijeta u raznolikosti stanovništva i prihvatanju različitosti – što je lekcija koja je nama na Balkanu prijeko potrebna. Osim nevjerovatnog stepena umijeća svih na sceni (i ispod nje, jer se i ovdje sviralo uživo), mene je nanovo osvojila priča o nevjerovatnom Aleksandru Hamiltonu, koji se u to vrijeme vrijednim radom izdigao iz pepela vanbračnog djeteta, siročeta i migranta, do jednog od osnivača najmoćnije zemlje na svijetu. Borio se u ratu za nezavisnost Amerike, bio – u to doba! – ljuti protivnik ropstva, napisao 51 od 85 tumačenja Ustava (koja se i danas koriste) i kao prvi američki ministar finansija je – ni manje, ni više – postavio kompletan finansijski sistem te zemlje! Imao je ljudsku širinu da podrži Tomasa Džefersona kao predsjedničkog kandidata, iako je Džeferson prije toga spletkario protiv njega i natjerao ga na ostavku; Hamilton je prevazištao sopstvenu sujetu i podržao ga iz prostog razloga što je smatrao da je tako bolje za državu. Da je i sam mogao da se kandiduje za predsjednika (nije bio rođen u SAD, što je jedan od preduslova za kandidaturu), vjerujem da bi bio najbolji kojeg je Amerika ikada imala, rame uz rame sa Linkolnom.

Evo priče o njegovim počecima, ispričane na savremen način riječima Lina-Manuela Mirande u prvoj numeri mjuzikla, sa engleskim titlovima:

Vjerujem da genijalnost i aktuelnost ovog mjuzikla počiva upravo u činjenici da je Miranda našao način da Hamiltona pretvori u opšte poznatu ličnost i među mlađima, koji su pokazali oduševljenje prema ovakvoj vrsti učenja. Mislim da bi naši umjetnički direktori pozorišta mogli da razmotre ovaj primjer, pa da i našoj djeci priušte nešto slično, jer je i naša istorija bogata lijepim pričama, a naše pozorište talentovanim umjetnicima. Ono što je posebno čarobno u “Hamiltonu” je što nema specijalnih efekata i “letećih vjeverica”, već sve počiva na umijeću. A umijeće je za mene osnova i prvi preduslov umjetnosti i zato, dokle god budu postojali ovakvi umjetnici, nikad neću prihvatiti da se gledanja s magarcima i fekalije u konzervama svrstavaju u istu kategoriju, jer im tu nije mjesto.

Mjuzikl “Hamilton” je izašao 2015. i prve dvije godine je bilo nemoguće doći do karte ukoliko je niste kupili barem godinu unaprijed. Cijene karata su bile i ostale nevjerovatno visoke, ali, ukoliko ne pretendujete na prve redove, postoje načini da se dođe do povoljnijih mjesta, što ne važi samo za ovu, već i za sve druge njujorške predstave.

Prije svega, karte treba kupovati kod oficijelnih prodavaca, koji su uvijek naznačeni na zvaničnoj stranici pojedinačne predstave. Obično je to ili Ticketmaster, ili Telecharge. Postoje, naravno, i preprodavci, ali ja nisam našla nijednog sa povoljnijim cijenama, niti ijednog kod kojeg bih se usudila da platim tako skupu kartu i rizikujem da nije autentična (a ima puno falsifikata u prodaji). Važno je znati da se predstave u Americi igraju svakodnevno (osim ponedjeljkom), a srijedom i subotom dva puta, i da su karte jeftinije sredinom nedjelje, a skuplje vikendom. Najjeftiniji su obično utorak veče i matine srijedom, premda i to varira – meni se desilo da za “Knjigu Mormona” nađem jeftiniju kartu za petak, nego za utorak. Za “Životni vijek činjenice” su svakog dana bile iste cijene, jer je nova predstava (ali su varirale u zavisnosti od mjesta), a za “Hamilton” je najpovoljnija bila upravo srijeda popodne.

Ukoliko kupujete karte nekoliko mjeseci unaprijed, imaćete veliki izbor mjesta i cijena. Ja sam se u sva tri slučaja poslužila činjenicom da na predstavu idem sama, pa sam vrebala “usamljeno” mjesto, jer sam znala da će biti jeftinije od bilo kojeg mjesta koje se prodaje “u paru”, jer je pojedinačno teže prodati. Tako sam za “Hamilton” uspjela da nađem mjesto u sredini partera po cijeni druge galerije, za “Knjigu Mormona” u desnom ćošku drugog reda, a za “Životni vijek činjenice” u samoj sredini prvog reda (s tim što te cijene nisu uporedive sa cijenama mjuzikala, pa sam mogla da se “ispružim” malo više).

Ukoliko se pojavite pred sami početak predstave, u pozorištu možete kupiti jeftinije karte od onih koje se nude unaprijed, s tim što za “Hamilton” rizikujete rasprodato gledalište, dok kod ostalih predstava se uvijek nešto nađe.

Žao mi je što se u ovom trenutku ne daje ni jedna predstava po tekstovima Tenesija Vilijamsa, Judžina O’Nila, Dejvida Mameta, ili bilo kojeg drugog američkog dramskog pisca koje volim, a pogotovo što se više ne daje “O miševima i ljudima” sa Džejmsom Frankom i Krisom O’Daudom. Ali sam mnogo srećna zbog onih koje jesam vidjela, posebno zbog “Hamiltona”. Iako se ne bih opet zaletjela da gledam neki od mjuzikala, jer to prosto nije žanr koji mi je blizak, vjerujem da sam sebi priuštila užitak po svojoj mjeri, i najviše ću zbog toga ovo putovanje uvijek svrstavati u nezaboravne.

Za kraj, evo “trejlera” Hamiltona, da biste barem malo vidjeli kako to izgleda, a zatim i moje omiljene numere, gdje kaže: “I’m just like my country, I’m young, scrappy and hungry, and I’m not throwing away my shot” (Ja sam baš kao moja zemlja, mlad, nesređen i gladan, i neću uludo potrošiti svoju priliku):

MoMA

Pravi osjećaj gdje sam došla sam stekla tek kad sam ušla u čuveni njujorški Muzej moderne umjetnosti, poznatiji pod nadimkom MoMa. Da nisam kupila kartu na internetu još u Podgorici, odložila bih odlazak za drugi dan, jer je ponedjeljak bio sunčan, a utorak takav da mi je odjednom u metrou telefon počeo da ispušta zvuk koji nikad prije nisam čula, a to je bio alarm koji me je upozoravao da se nalazim u zoni podložnoj poplavama. Svi su pričali o poplavama, ja ih nisam vidjela, ali bi svakako bilo ljepše da sam taj dan provela u muzeju, a špartala po suvom.

Alberto Sánchez Pérez: Maternidad

Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Vinsent Van Gog: Zvjezdana noć

Pablo Pikaso: Gospođice iz Avinjona

Pablo Pikaso: Tri muzičara

Gustav Klimt: Park

Umberto Boćoni: Stanja uma I: Opraštanje

Umberto Boćoni: Stanja uma II: Oni koji odlaze

Umberto Boćoni: Stanja uma III: Oni koji ostaju

Klod Mone: Lokvanji

Žoan Miro: Lovac

Žoan Miro: Rađanje svijeta

Rene Margit: Ljubavnici

Džekson Polok: Jedan. Broj 31.

Džekson Polok: Bijela svjetlost

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.

Nakon MoMA sam obišla radnje slikarskog pribora da se opskrbim materijalima za svoje umjetničke pokušaje, a danas je dan za prvu pozorišnu predstavu, odnosno mjuzikl na Brodveju, koji sam sebi priuštila zahvaljujući činjenici da idem srijedom, i to na matine izvedbu u 14h.

Njujork, 30km kasnije

Ako to što sam teško podnijela let nije pokazatelj mojih godina, onda definitivno jeste to što već treći dan ne mogu da se prilagodim razlici u vremenu. Nekad je to bilo lako kad dođem u Ameriku, jer je ovdje 6h manje, pa je dovoljno izdržati budni do ponoći, odnosno 6 ujutro po našem vremenu i normalno prespavati njihovu noć. Muka je bila kad se vratim u Evropu nakon što se naviknem na ovdašnje vrijeme, jer valja zaspati u ponoć po našem, dok je ovdje tek 18h.

Meni čitava stvar ide svakim danom sve teže. U subotu sam bila budna u 3, juče u 4, a jutros u 1 ujutro, odnosno u 9, 10 i 7 po našem vremenu. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da sam u Njujork došla i prva dva dana odmarala; umjesto toga, pješačim u prosjeku 15km dnevno, pa je valjda i normalno da predveče ne znam za sebe.

Prvi obnovljeni utisak Njujorka? Negativan.

Prvo, sve ono što mrzim u velikim gradovima, ovdje je udesetostručeno. Ne znam jesam li ikad bila u gradu koji ovako melje ljude. Za razliku od prije 20 godina, zaista više nema beskućnika na svakom koraku, ali stepen bogatstva i stepen siromaštva ljudi ovdje je nezamisliv. Pri tom, na svakih 100m se neko izbezumljenog pogleda svađa sa samim sobom, prolaznicima, Bogom, ko će mu ga znati, ili balav vuče noge jer je uništen od heroina. Kod nas previše ljudi živi od prvog do prvog, ali može sebi da priušti neke stvari, dok je ovdje disproporcija između cijena i zarada frapantna, a sjedjeti na kafi u lokalu koji ne izgleda kao studentska menza predstavlja luksuz. U samoposluzi paket male vode, dva čipsa, dva adaptera za struju i dva piva (imam fiksaciju da kupujem stvari u parnim brojevima) koštaju 60 dolara. U kafiću u Sohou pivo košta 12 dolara, koktel sa automata 17. Vožnja metroom u jednom pravcu 2.60. A taj čuveni njujorški šoping o kojem svi pričaju je, makar iz mog dosadašnjeg iskustva, smiješan. Drugačije je to bilo nekad, kad nije bilo globalizacije i kada nigdje niste mogli da kupite ono što postoji ovdje. Sada oni koji imaju novca mogu identično da trguju ovdje i u bilo kojem evropskom velikom gradu, a oni koji nemaju zaista ovdje mogu da nađu razne popuste na komade lijepog izgleda u velikim robnim kućama, ali čim se spustite ispod cijene artikala od 1.000 dolara, oni su od sintetike. Ja sam od onih koje nije briga što piše na garderobi koju kupujem, pod uslovom da je od prirodnog materijala, i juče sam studiozno pročešljala svaki štender ženske garderobe u osmospratnoj robnoj kući – padala je kiša, pa nisam imala pametnijeg posla – i za što god da sam se uhvatila, bilo je od poliestera. Rijetke pamučne stvari su izgledale kao da su sa Tuške pijace, a koštale 10 puta više. Nisam ni namjeravala da bog zna što kupujem, ali sam imala želju da kući ponesem nešto što sam kupila baš u Njujorku, tim prije što je ovdje najzastupljeniji upravo moj omiljeni stil, boho. Ono što ovdje i dalje ima, a nema nigdje drugo, je što svaku stvar koju kupite možete da vratite u određenom roku, čak i ako je korištena, i dobijete novac nazad, niko vas neće ništa pitati.

Jedva čekam da se u 10:30 otvori MoMa i da idem da najzad uživo vidim velike radove Džeksona Poloka. Nisam ga voljela dok nisam uživo vidjela jedan njegov manji format u Parizu i ostala bez teksta. Tako je moj omiljeni trio slikara postao kvartet: Kandinski, Miro, Filonov i Polok. Ne znam hoću li naći Filonova u MoMA, ali ostalu trojicu hoću sigurno i jedva čekam.

Nju Džersi

Zavidim Amerikancima na zemlji koja se ovoliko bori za demokratiju i jednakost, iako su obje utopija – ali utopija kojoj se mora stremiti – i iako se često i sami spotaknu na tom putu. Zavidim im na životu u državama kao što je Nju Džersi, pod nadimkom Garden State, gdje se vode mnogo zdraviji životi u kućama sa velikim vrtovima koje se prodaju po cijenama jednosobnih stanova u Njujorku, gdje se sva djeca u školama bave sportovima i kvalitetnim poslijepodnevnim aktivnostima, gdje je higijena zuba na besprjekornom nivou i gdje se i te kako njeguje duh zajedništva i porodice. Mislim da je Njujork najljepši kada živite na takvom mjestu, pa u njega svratite kad se uželite velikog grada. Da sam 20 godina mlađa, sigurno bih voljela da ovdje studiram i da se ovdje družim, ali sada, kad gledam na svijet iz perspektive porodice, nikad ga ne bih odabrala. Ali eto, ne bi ni on odabrao mene, jer me je zapalo da se rodim negdje daleko, na drugom kraju svijeta, i da – gdje god otputovala – uvijek osjećam da prije svega pripadam svojoj zemlji i da ne trčim, kao mnogi, da o njoj govorim sve najgore. A oni govore mnogo gore nego što zapravo misle, i za to mislim da treba da ih bude sramota.

Bokser, odnosno PGD-BGD-NYC

Nakon cjelodnevnog putovanja, ne mogu da se ne zapitam jesam li ja baš toliko ostarila, ili samo zaboravila koliko je naporno stići na drugu stranu svijeta?!

Iz kuće sam krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih, već na sjedištu u krcatom avionu.

Predrasude nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi, češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili sjedi po podu.

Na podu su uglavnom sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece. Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.

Kad smo se konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom, plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”. Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200 pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar navike i kondicije.

Kad sam prvi put sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola, na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu, kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The Boxer, koja govori baš o Njujorku.

Nakon najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora propala.

U duhu omiljene krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.

Pero putnik krenuo za Njujork

Da ne bude dileme, odlazak za Njujork je za mene kapitalna stvar. Bila je kapitalna i u vrijeme kad sam živjela tu, prekoputa, u Nju Džersiju, odakle svi fotografišu Menhetn. Tada se za jedan dolar putovalo vozom od Džersi Sitija do neke stanice, ne mogu se sjetiti koje, i tad mi nije bilo mrsko da brojim pacove koji trčkaraju po šinama dok čekam da se ukrcam, samo da se dočepam tih ulica i zgrada.

Čudna je bila ta moja ljubav prema Njujorku, imajući u vidu da sam uvijek prezirala velike gradove, a voljela drveće, šume, itd. A Njujork je najveći među velikim gradovima, ne po dimenzijama, već zato što je sve u njemu kosmopolitsko. Pa ipak, umjesto da on bude vrhunac onoga što mi ne prija, ja sam ga obožavala.

Kad god raspravljam s ljudima koji nikad nisu živjeli u inostranstvu i ne mogu da shvate da smo se svi mi koji smo tamo živjeli, na kraju vratili u Crnu Goru (od čitavog mog društva niko nije ostao u inostranstvu), pokušavam da im objasnim da, koliko god bio lijep Rim, ili Milano, ili Strazbur, ili Pariz (u kojem, doduše, nikad nisam živjela), svakodnevnicu ne čine te ljepote, već sama svakodnevnica, a svakodnevnicu ne čini to što živiš u lijepom gradu, već s kim i kako živiš. Biće da je to stvar mentaliteta, ali mi smo svi u tim velikim gradovima i zemljama bili strašno usamljeni. Sigurno je tako i u Njujorku, samo što ovdje postoji ta svijest da si baš tu i da te to čini privilegovanom. Ne važim za zavidnu osobu, ali sam u ovih dvadeset i dvije godine osjećala zavist prema svakome ko je tamo. Sada je konačno red na mene, da provjerim je li mi ta zavist opravdana i je li to baš tako kako sam ja upamtila.

Vjerovatno će zvučati čudno to što mi je najupečatljivija uspomena iz Njujorka to kako sam, šetajući kroz East Village, vidjela ženu u toplesu kako prelazi ulicu i kako niko na to nije obratio pažnju. Upamtila sam, dakle, Njujork kao mjesto gdje možeš da budeš ko god hoćeš, najnormalnija ili najotkačenija osoba na svijetu, i to će biti u redu. Za mene, koja dolazim iz zemlje u kojoj svako sebi daje za pravo da drugoga podučava kako bi trebalo da živi, tretman te žene u toplesu predstavlja vrhunac lične slobode. Nemam namjeru da šetam ulicama u toplesu, ali će biti lijepo imati osam dana kad mogu da radim što ja hoću, kad hoću, kako hoću.

E sad, ja ne bih bila ja kad odlasku u Njujork ne bih pristupila studiozno i svaki minut boravka tamo unaprijed isplanirala do tančina. Otud ova fotografija za iPadom, jer je tako otprilike izgledao moj pripremni period. Osam dana je prekratko za takav grad, tako da malo studioznosti nije naodmet. Metropolitan muzej ću, recimo, potpuno da preskočim, jer se ne može obići za jedan dan, ali ću zato tri noći za redom ići u pozorište,  na koje sam s posebnim merakom spiskala dobar dio ušteđevine.

Okvirni plan izgleda ovako sljedeći:

petak 21.                Podgorica – Beograd – JFK;
subota 22.             Midtown, šetnja, radnje, suši;
nedjelja 23.          Central park, Midtown;
ponedjeljak 24.  MoMa;
utorak 25.             Greenwich Village, opet suši (za slučaj da nije bilo odmah jasno da ga obožavam!);
srijeda 26.             Predstava na Broadveju;
četvrtak 27.          Soho, predstava na Brodveju;
petak 28.               East Village, predstava na Brodveju;
subota 29.            Michaels, radnja slikarskog i hobi materijala, a zatim aerodrom, povratak u Podgoricu i blaga depresija.

Polazak sjutra ujutro iz Podgorice, presijedanje u Beogradu, pa deset sati leta. Neka nam je Bog upomoć!