Brodvej

Gužva na Tajms skveru

Najkomičniji dio mog planiranja boravka u Njujorku je bila odlučnost da se ni u kom slučaju neću približavati Tajms skveru, jer takva ludnica je mamac za teroriste. A svi znaju da je hijerarhija mojih neracionalnih strahova: bubašvabe, pa pet praznih mjesta, pa teroristički napadi, pa deset praznih mjesta, pa smrt, bolesti i slične koještarije. A pošto je tokom njujorškog boravka po planu pošlo samo ono za što sam unaprijed kupila karte, naravno da sam, za osam dana boravka, na Tajms Skveru bila čak šest puta – od čega četiri puta namjerno, dva slučajno.

Nećemo elaborirati ova slučajna svraćanja, s obzirom na to da niko s više od dvije moždane ćelije ne može da se izgubi u njujorškom Midtaunu (sve je podijeljeno na savršene pravougaonike i ulice i avenije su numerisane po rednim brojevima). Mnogo je ljepše govoriti o razlozima zašto sam tamo išla namjerno, a to su uglavnom predstave na Brodveju. Ja sam posjetila tri, i to dva mjuzikla i jednu dramsku, a o njima ću pričati obrnutim redosljedom, odnosno počevši od posljednje.

“Knjiga Mormona” (The Book of Mormon) je mjuzikl koji su pisali autori South Parka i koji je postavljen u Americi, Engleskoj i Australiji. Sve tri produkcije su dobitnice brojnih nagrada, a Američka je dobila čak osam Tonijevih i još toliko drugih prestižnih nagrada. U pitanju je urnebesna komedija koja govori o dvojici mladih Mormona koji putuju u Ugandu da preobraze njihove stanovnike. Jedan je vrlo entuzijastičan, drugi smotan i potpuno nespreman, pa se podrazumijeva da će hiljadu stvari poći naopako, ali da će na kraju junaci naći pravi put (koji nema nikakve sličnosti sa onim što su prvobitno naumili) i izvući važne pouke o sebi i drugima, služenju bogu i ljudima, prijateljstvu i ljubavi.

Meni se lično ova predstava najmanje dopala. Generalno se ne dopada vjernicima, a pogotovo Mormonima čija su vjerovanja izvrgnuta ruglu, s tim što ja ne spadam u te dvije kategorije, već u treću – one što ne vole urnebesne komedije. Sigurna sam da je do mene, a ne do predstave, jer sam jedina u gledalištu kojoj nisu išle suze od smijeha, i bio mi je vrlo simpatičan čovjek koji je sjedio iza mene i koji se toliko smijao, da smo se svi okretali prema njemu, a njegova supruga nam se izvinjavala. Ali nezavisno od činjenice da lično ne volim takozvani “jeftini humor”, nivo talenta ljudi koji su nastupali je nešto što nikad nisam doživjela. Sve se dešava uživo: muziciranje, pjevanje, ples i gluma, a glumu s razlogom stavljam na posljednje mjesto, jer je u takvoj postavci komada najmanje bitna, iako nije izostala. Najviše me je fascinirao dirigent, jer mi je mjesto bilo takvo da sam ga jasno vidjela: stajao je u prostoru između pozornice i gledališta, pratio besprjekorni ritam glumaca i prema njima upravljao orkestrom, a pošto mu je to valjda bilo malo, istovremeno je svirao klavijaturu, pa pošto mu je i to malo, istovremeno je i pjevao! Inače me je zapanjio nivo preciznosti svih izvođača, jer tu niko nije zakasnio ni sekundu, a kamoli pogriješio tekst, i čitava predstava je savršeno uvježbana mašinerija koja funkcioniše bez greške. Još nešto što me je oduševilo je jasnoća s kojom, pjevajući, izgovaraju svaki slog, čineći da tekst bude sasvim razumljiv publici.

Pošto je strogo zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografisanje predstave, da bih vam dočarala kako to izgleda, evo njihove uvodne numere, izvedene na otvaranju Tonijevih nagrada 2012. godine i adaptirane za tu priliku:

Drugo brodvejsko veče provela sam u čuvenom Studiju 54, koji je 70-ih godina prošlog vijeka bio možda najslavnija diskoteka na svijetu, gdje su se redovno okupljali Endi Vorhol, Lajza Mineli, Liz Tejlor, Mik Džeger, Majkl Džekson, Elton Džon, Tina Tarner i mnogi drugi. Sada je klub pretvoren u teatar, gdje se trenutno prikazuje predstava “Životni vijek činjenice” (The Lifespan of a Fact), u kojoj glume Danijel Redklif (poznatiji kao Heri Poter), Bobi Kanavale i Čeri Džons. Moram da priznam da me je zanimalo da vidim Denijela Redklifa uživo, a pogotovo u tako delikatnoj situaciji kakva je pozorišna uloga, gdje glumac pred publikom ogoli sav svoj talenat, ili nedostatak istog, bez velikih mogućnosti za laž i prevaru.

Redklif i Kanavale, ja slikala!

I ovo je komedija, u kojoj urednica časopisa dobija tekst o samoubistvu dječaka u Las Vegasu. Autor teksta je pisac beletristike, pa je samim tim sklon određenoj dozi umjetničke slobode koja ne bi bila primjerena ovakvoj vrsti proze, te stoga urednica angažuje mladog pripravnika (Danijela Redklifa) da provjeri njegovu vjerodostojnost. Danijelov lik prebukvalno shvata ovaj zadatak pa, u želji da se dokaže šefici, tekstu od dvije i po strane nalazi bukvalno hiljade mana (desetine već u prvoj rečenici), čime ulazi u sukob s piscem i otvara raspravu o temi koja je u eri Donalda Trampa i njegovih fake news i te kako aktuelna: da li činjenice ikada mogu biti relativne i sklone tumačenjima, i što se dešava našem društvu ako počnemo da prihvatamo njihovu relativnost.

Čeri Džons me nije oduševila, ali sam odgledala veoma dobru predstavu, sa izvrsnim Danijelom Redklifom i genijalnim (ali genijalnim!) Bobijem Kanavaleom.  Ono što me je iznenadilo je što sam 27. septembra gledala sedmo izvođenje predstave čija je premijera zakazana za 18. oktobar. Izgleda da je na Brodveju praksa da se predstava svakodnevno igra u formi “pretpremijere” mjesec dana prije zvaničnog otvaranja, a ovoj životni vijek neće biti predug, jer se igra samo do januara, pa je valjalo ugrabiti.

Koliko god da mi je bilo lijepo na prethodna dva događaja, ono što za mene predstavlja vrhunac boravka u Njujorku je mjuzikl “Hamilton”, koji se smatra najvećim brodvejskim hitom posljednjih decenija. Autor je Lin-Manuel Miranda, koji je donedavno i tumačio naslovnu ulogu, i koji je osmislio genijalan način da novim generacijama ispriča istorijsku temu, odnosno život jednog od osnivača Amerike i moje omiljene istorijske ličnosti: Aleksandra Hamiltona. Umjesto dosadne istorijske priče sa velikim poukama prenesenim kroz uzvišene monologe naglašeno dramatičnih tonova, Miranda je spojio hip-hop, pop, R&B i soul muziku i kroz te žanrove ispričao priču koja je na trenutke komična, na trenutke teška i mučna, i koja je zaludjela publiku širom svijeta (“Hamilton” se sada, osim Brodveja, igra i u Čikagu, Londonu, a postoje i dva ansambla koja ga igraju i na turnejama). Mjuzikl je, osim Tonijevih i ostalih nagrada koje je teško prebrojati, zasluženo  osvojio i Pulicerovu nagradu.

Voljeli hip-hop ili ne – on dominira kao žanr i meni lično nije blizak – nemoguće je prisustvovati tom dvoipočasnovnom pozorišnom spektaklu i ne prepoznati da ste sebi priuštili privilegiju. Jako je simpatično to što sve osnivače Sjedinjenih Američkih Država igraju crnci, jer pokazuje Ameriku koja je u potpunosti suprotstavljena principima dominantno bjelačke države koje sve otvorenije potenciraju Trampovi sljedbenici, i uči nas da je budućnost svijeta u raznolikosti stanovništva i prihvatanju različitosti – što je lekcija koja je nama na Balkanu prijeko potrebna. Osim nevjerovatnog stepena umijeća svih na sceni (i ispod nje, jer se i ovdje sviralo uživo), mene je nanovo osvojila priča o nevjerovatnom Aleksandru Hamiltonu, koji se u to vrijeme vrijednim radom izdigao iz pepela vanbračnog djeteta, siročeta i migranta, do jednog od osnivača najmoćnije zemlje na svijetu. Borio se u ratu za nezavisnost Amerike, bio – u to doba! – ljuti protivnik ropstva, napisao 51 od 85 tumačenja Ustava (koja se i danas koriste) i kao prvi američki ministar finansija je – ni manje, ni više – postavio kompletan finansijski sistem te zemlje! Imao je ljudsku širinu da podrži Tomasa Džefersona kao predsjedničkog kandidata, iako je Džeferson prije toga spletkario protiv njega i natjerao ga na ostavku; Hamilton je prevazištao sopstvenu sujetu i podržao ga iz prostog razloga što je smatrao da je tako bolje za državu. Da je i sam mogao da se kandiduje za predsjednika (nije bio rođen u SAD, što je jedan od preduslova za kandidaturu), vjerujem da bi bio najbolji kojeg je Amerika ikada imala, rame uz rame sa Linkolnom.

Evo priče o njegovim počecima, ispričane na savremen način riječima Lina-Manuela Mirande u prvoj numeri mjuzikla, sa engleskim titlovima:

Vjerujem da genijalnost i aktuelnost ovog mjuzikla počiva upravo u činjenici da je Miranda našao način da Hamiltona pretvori u opšte poznatu ličnost i među mlađima, koji su pokazali oduševljenje prema ovakvoj vrsti učenja. Mislim da bi naši umjetnički direktori pozorišta mogli da razmotre ovaj primjer, pa da i našoj djeci priušte nešto slično, jer je i naša istorija bogata lijepim pričama, a naše pozorište talentovanim umjetnicima. Ono što je posebno čarobno u “Hamiltonu” je što nema specijalnih efekata i “letećih vjeverica”, već sve počiva na umijeću. A umijeće je za mene osnova i prvi preduslov umjetnosti i zato, dokle god budu postojali ovakvi umjetnici, nikad neću prihvatiti da se gledanja s magarcima i fekalije u konzervama svrstavaju u istu kategoriju, jer im tu nije mjesto.

Mjuzikl “Hamilton” je izašao 2015. i prve dvije godine je bilo nemoguće doći do karte ukoliko je niste kupili barem godinu unaprijed. Cijene karata su bile i ostale nevjerovatno visoke, ali, ukoliko ne pretendujete na prve redove, postoje načini da se dođe do povoljnijih mjesta, što ne važi samo za ovu, već i za sve druge njujorške predstave.

Prije svega, karte treba kupovati kod oficijelnih prodavaca, koji su uvijek naznačeni na zvaničnoj stranici pojedinačne predstave. Obično je to ili Ticketmaster, ili Telecharge. Postoje, naravno, i preprodavci, ali ja nisam našla nijednog sa povoljnijim cijenama, niti ijednog kod kojeg bih se usudila da platim tako skupu kartu i rizikujem da nije autentična (a ima puno falsifikata u prodaji). Važno je znati da se predstave u Americi igraju svakodnevno (osim ponedjeljkom), a srijedom i subotom dva puta, i da su karte jeftinije sredinom nedjelje, a skuplje vikendom. Najjeftiniji su obično utorak veče i matine srijedom, premda i to varira – meni se desilo da za “Knjigu Mormona” nađem jeftiniju kartu za petak, nego za utorak. Za “Životni vijek činjenice” su svakog dana bile iste cijene, jer je nova predstava (ali su varirale u zavisnosti od mjesta), a za “Hamilton” je najpovoljnija bila upravo srijeda popodne.

Ukoliko kupujete karte nekoliko mjeseci unaprijed, imaćete veliki izbor mjesta i cijena. Ja sam se u sva tri slučaja poslužila činjenicom da na predstavu idem sama, pa sam vrebala “usamljeno” mjesto, jer sam znala da će biti jeftinije od bilo kojeg mjesta koje se prodaje “u paru”, jer je pojedinačno teže prodati. Tako sam za “Hamilton” uspjela da nađem mjesto u sredini partera po cijeni druge galerije, za “Knjigu Mormona” u desnom ćošku drugog reda, a za “Životni vijek činjenice” u samoj sredini prvog reda (s tim što te cijene nisu uporedive sa cijenama mjuzikala, pa sam mogla da se “ispružim” malo više).

Ukoliko se pojavite pred sami početak predstave, u pozorištu možete kupiti jeftinije karte od onih koje se nude unaprijed, s tim što za “Hamilton” rizikujete rasprodato gledalište, dok kod ostalih predstava se uvijek nešto nađe.

Žao mi je što se u ovom trenutku ne daje ni jedna predstava po tekstovima Tenesija Vilijamsa, Judžina O’Nila, Dejvida Mameta, ili bilo kojeg drugog američkog dramskog pisca koje volim, a pogotovo što se više ne daje “O miševima i ljudima” sa Džejmsom Frankom i Krisom O’Daudom. Ali sam mnogo srećna zbog onih koje jesam vidjela, posebno zbog “Hamiltona”. Iako se ne bih opet zaletjela da gledam neki od mjuzikala, jer to prosto nije žanr koji mi je blizak, vjerujem da sam sebi priuštila užitak po svojoj mjeri, i najviše ću zbog toga ovo putovanje uvijek svrstavati u nezaboravne.

Za kraj, evo “trejlera” Hamiltona, da biste barem malo vidjeli kako to izgleda, a zatim i moje omiljene numere, gdje kaže: “I’m just like my country, I’m young, scrappy and hungry, and I’m not throwing away my shot” (Ja sam baš kao moja zemlja, mlad, nesređen i gladan, i neću uludo potrošiti svoju priliku):

MoMA

Pravi osjećaj gdje sam došla sam stekla tek kad sam ušla u čuveni njujorški Muzej moderne umjetnosti, poznatiji pod nadimkom MoMa. Da nisam kupila kartu na internetu još u Podgorici, odložila bih odlazak za drugi dan, jer je ponedjeljak bio sunčan, a utorak takav da mi je odjednom u metrou telefon počeo da ispušta zvuk koji nikad prije nisam čula, a to je bio alarm koji me je upozoravao da se nalazim u zoni podložnoj poplavama. Svi su pričali o poplavama, ja ih nisam vidjela, ali bi svakako bilo ljepše da sam taj dan provela u muzeju, a špartala po suvom.

Alberto Sánchez Pérez: Maternidad

Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Vinsent Van Gog: Zvjezdana noć

Pablo Pikaso: Gospođice iz Avinjona

Pablo Pikaso: Tri muzičara

Gustav Klimt: Park

Umberto Boćoni: Stanja uma I: Opraštanje

Umberto Boćoni: Stanja uma II: Oni koji odlaze

Umberto Boćoni: Stanja uma III: Oni koji ostaju

Klod Mone: Lokvanji

Žoan Miro: Lovac

Žoan Miro: Rađanje svijeta

Rene Margit: Ljubavnici

Džekson Polok: Jedan. Broj 31.

Džekson Polok: Bijela svjetlost

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.

Nakon MoMA sam obišla radnje slikarskog pribora da se opskrbim materijalima za svoje umjetničke pokušaje, a danas je dan za prvu pozorišnu predstavu, odnosno mjuzikl na Brodveju, koji sam sebi priuštila zahvaljujući činjenici da idem srijedom, i to na matine izvedbu u 14h.

Njujork, 30km kasnije

Ako to što sam teško podnijela let nije pokazatelj mojih godina, onda definitivno jeste to što već treći dan ne mogu da se prilagodim razlici u vremenu. Nekad je to bilo lako kad dođem u Ameriku, jer je ovdje 6h manje, pa je dovoljno izdržati budni do ponoći, odnosno 6 ujutro po našem vremenu i normalno prespavati njihovu noć. Muka je bila kad se vratim u Evropu nakon što se naviknem na ovdašnje vrijeme, jer valja zaspati u ponoć po našem, dok je ovdje tek 18h.

Meni čitava stvar ide svakim danom sve teže. U subotu sam bila budna u 3, juče u 4, a jutros u 1 ujutro, odnosno u 9, 10 i 7 po našem vremenu. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da sam u Njujork došla i prva dva dana odmarala; umjesto toga, pješačim u prosjeku 15km dnevno, pa je valjda i normalno da predveče ne znam za sebe.

Prvi obnovljeni utisak Njujorka? Negativan.

Prvo, sve ono što mrzim u velikim gradovima, ovdje je udesetostručeno. Ne znam jesam li ikad bila u gradu koji ovako melje ljude. Za razliku od prije 20 godina, zaista više nema beskućnika na svakom koraku, ali stepen bogatstva i stepen siromaštva ljudi ovdje je nezamisliv. Pri tom, na svakih 100m se neko izbezumljenog pogleda svađa sa samim sobom, prolaznicima, Bogom, ko će mu ga znati, ili balav vuče noge jer je uništen od heroina. Kod nas previše ljudi živi od prvog do prvog, ali može sebi da priušti neke stvari, dok je ovdje disproporcija između cijena i zarada frapantna, a sjedjeti na kafi u lokalu koji ne izgleda kao studentska menza predstavlja luksuz. U samoposluzi paket male vode, dva čipsa, dva adaptera za struju i dva piva (imam fiksaciju da kupujem stvari u parnim brojevima) koštaju 60 dolara. U kafiću u Sohou pivo košta 12 dolara, koktel sa automata 17. Vožnja metroom u jednom pravcu 2.60. A taj čuveni njujorški šoping o kojem svi pričaju je, makar iz mog dosadašnjeg iskustva, smiješan. Drugačije je to bilo nekad, kad nije bilo globalizacije i kada nigdje niste mogli da kupite ono što postoji ovdje. Sada oni koji imaju novca mogu identično da trguju ovdje i u bilo kojem evropskom velikom gradu, a oni koji nemaju zaista ovdje mogu da nađu razne popuste na komade lijepog izgleda u velikim robnim kućama, ali čim se spustite ispod cijene artikala od 1.000 dolara, oni su od sintetike. Ja sam od onih koje nije briga što piše na garderobi koju kupujem, pod uslovom da je od prirodnog materijala, i juče sam studiozno pročešljala svaki štender ženske garderobe u osmospratnoj robnoj kući – padala je kiša, pa nisam imala pametnijeg posla – i za što god da sam se uhvatila, bilo je od poliestera. Rijetke pamučne stvari su izgledale kao da su sa Tuške pijace, a koštale 10 puta više. Nisam ni namjeravala da bog zna što kupujem, ali sam imala želju da kući ponesem nešto što sam kupila baš u Njujorku, tim prije što je ovdje najzastupljeniji upravo moj omiljeni stil, boho. Ono što ovdje i dalje ima, a nema nigdje drugo, je što svaku stvar koju kupite možete da vratite u određenom roku, čak i ako je korištena, i dobijete novac nazad, niko vas neće ništa pitati.

Jedva čekam da se u 10:30 otvori MoMa i da idem da najzad uživo vidim velike radove Džeksona Poloka. Nisam ga voljela dok nisam uživo vidjela jedan njegov manji format u Parizu i ostala bez teksta. Tako je moj omiljeni trio slikara postao kvartet: Kandinski, Miro, Filonov i Polok. Ne znam hoću li naći Filonova u MoMA, ali ostalu trojicu hoću sigurno i jedva čekam.

Nju Džersi

Zavidim Amerikancima na zemlji koja se ovoliko bori za demokratiju i jednakost, iako su obje utopija – ali utopija kojoj se mora stremiti – i iako se često i sami spotaknu na tom putu. Zavidim im na životu u državama kao što je Nju Džersi, pod nadimkom Garden State, gdje se vode mnogo zdraviji životi u kućama sa velikim vrtovima koje se prodaju po cijenama jednosobnih stanova u Njujorku, gdje se sva djeca u školama bave sportovima i kvalitetnim poslijepodnevnim aktivnostima, gdje je higijena zuba na besprjekornom nivou i gdje se i te kako njeguje duh zajedništva i porodice. Mislim da je Njujork najljepši kada živite na takvom mjestu, pa u njega svratite kad se uželite velikog grada. Da sam 20 godina mlađa, sigurno bih voljela da ovdje studiram i da se ovdje družim, ali sada, kad gledam na svijet iz perspektive porodice, nikad ga ne bih odabrala. Ali eto, ne bi ni on odabrao mene, jer me je zapalo da se rodim negdje daleko, na drugom kraju svijeta, i da – gdje god otputovala – uvijek osjećam da prije svega pripadam svojoj zemlji i da ne trčim, kao mnogi, da o njoj govorim sve najgore. A oni govore mnogo gore nego što zapravo misle, i za to mislim da treba da ih bude sramota.

Bokser, odnosno PGD-BGD-NYC

Nakon cjelodnevnog putovanja, ne mogu da se ne zapitam jesam li ja baš toliko ostarila, ili samo zaboravila koliko je naporno stići na drugu stranu svijeta?!

Iz kuće sam krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih, već na sjedištu u krcatom avionu.

Predrasude nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi, češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili sjedi po podu.

Na podu su uglavnom sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece. Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.

Kad smo se konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom, plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”. Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200 pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar navike i kondicije.

Kad sam prvi put sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola, na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu, kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The Boxer, koja govori baš o Njujorku.

Nakon najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora propala.

U duhu omiljene krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.

Pero putnik krenuo za Njujork

Da ne bude dileme, odlazak za Njujork je za mene kapitalna stvar. Bila je kapitalna i u vrijeme kad sam živjela tu, prekoputa, u Nju Džersiju, odakle svi fotografišu Menhetn. Tada se za jedan dolar putovalo vozom od Džersi Sitija do neke stanice, ne mogu se sjetiti koje, i tad mi nije bilo mrsko da brojim pacove koji trčkaraju po šinama dok čekam da se ukrcam, samo da se dočepam tih ulica i zgrada.

Čudna je bila ta moja ljubav prema Njujorku, imajući u vidu da sam uvijek prezirala velike gradove, a voljela drveće, šume, itd. A Njujork je najveći među velikim gradovima, ne po dimenzijama, već zato što je sve u njemu kosmopolitsko. Pa ipak, umjesto da on bude vrhunac onoga što mi ne prija, ja sam ga obožavala.

Kad god raspravljam s ljudima koji nikad nisu živjeli u inostranstvu i ne mogu da shvate da smo se svi mi koji smo tamo živjeli, na kraju vratili u Crnu Goru (od čitavog mog društva niko nije ostao u inostranstvu), pokušavam da im objasnim da, koliko god bio lijep Rim, ili Milano, ili Strazbur, ili Pariz (u kojem, doduše, nikad nisam živjela), svakodnevnicu ne čine te ljepote, već sama svakodnevnica, a svakodnevnicu ne čini to što živiš u lijepom gradu, već s kim i kako živiš. Biće da je to stvar mentaliteta, ali mi smo svi u tim velikim gradovima i zemljama bili strašno usamljeni. Sigurno je tako i u Njujorku, samo što ovdje postoji ta svijest da si baš tu i da te to čini privilegovanom. Ne važim za zavidnu osobu, ali sam u ovih dvadeset i dvije godine osjećala zavist prema svakome ko je tamo. Sada je konačno red na mene, da provjerim je li mi ta zavist opravdana i je li to baš tako kako sam ja upamtila.

Vjerovatno će zvučati čudno to što mi je najupečatljivija uspomena iz Njujorka to kako sam, šetajući kroz East Village, vidjela ženu u toplesu kako prelazi ulicu i kako niko na to nije obratio pažnju. Upamtila sam, dakle, Njujork kao mjesto gdje možeš da budeš ko god hoćeš, najnormalnija ili najotkačenija osoba na svijetu, i to će biti u redu. Za mene, koja dolazim iz zemlje u kojoj svako sebi daje za pravo da drugoga podučava kako bi trebalo da živi, tretman te žene u toplesu predstavlja vrhunac lične slobode. Nemam namjeru da šetam ulicama u toplesu, ali će biti lijepo imati osam dana kad mogu da radim što ja hoću, kad hoću, kako hoću.

E sad, ja ne bih bila ja kad odlasku u Njujork ne bih pristupila studiozno i svaki minut boravka tamo unaprijed isplanirala do tančina. Otud ova fotografija za iPadom, jer je tako otprilike izgledao moj pripremni period. Osam dana je prekratko za takav grad, tako da malo studioznosti nije naodmet. Metropolitan muzej ću, recimo, potpuno da preskočim, jer se ne može obići za jedan dan, ali ću zato tri noći za redom ići u pozorište,  na koje sam s posebnim merakom spiskala dobar dio ušteđevine.

Okvirni plan izgleda ovako sljedeći:

petak 21.                Podgorica – Beograd – JFK;
subota 22.             Midtown, šetnja, radnje, suši;
nedjelja 23.          Central park, Midtown;
ponedjeljak 24.  MoMa;
utorak 25.             Greenwich Village, opet suši (za slučaj da nije bilo odmah jasno da ga obožavam!);
srijeda 26.             Predstava na Broadveju;
četvrtak 27.          Soho, predstava na Brodveju;
petak 28.               East Village, predstava na Brodveju;
subota 29.            Michaels, radnja slikarskog i hobi materijala, a zatim aerodrom, povratak u Podgoricu i blaga depresija.

Polazak sjutra ujutro iz Podgorice, presijedanje u Beogradu, pa deset sati leta. Neka nam je Bog upomoć!