Sin

Dragi tata oče Vojo,

Izvini što danas pišem baš tebi iako si rekao da više nisi moj otac i da više nisam tvoj sin i da se više ne poznajemo. Volio bih da majci i sestri nisi zabranio da me gledaju, ali ne zamjeram ti. Znam da sam ti ocrnio obraz i da mi to nikad nećeš oprostiti mada bih sve dao da mi oprostiš i da me shvatiš.

Sjećam se kad sam bio mali kako mi je najsrećniji dan bio onaj kad si se vratio s ratišta i kako mi je bilo krivo što nisam stariji da idem s tobom. Sjećam se kako si me učio vjeri i da ne treba nikoga da mrzim, ni Šiptare i muslimane i sjećam se svega što si pričao o snazi i muškosti i dostojanstvu i kako na ovome svijetu kukavice i slabići završavaju pod tuđim nožem. I evo dočekao si da ti sin postane kukavica i slabić, ili sam možda to uvijek i bio i samo mi se činilo da si to iz mene iskorijenio. Davao sam sve od sebe da ne budem. A ovdje su me čim sam stigao samo odmjerili i odmah su znali. Odmah su Ja se trudim da ćutim i trpim kako si me ti učio i da ništa ne pokazujem i da to shvatim kao dio zaslužene kazne, ali

Nije lako, znaš.

Juče mi je u posjetu došao neko kome se nisam nadao i od tad ne mogu da se smirim. Znamo se neko vrijeme i baš se trudila da mi bude prijatelj, ali ja sam je gurao od sebe. Bio sam siguran da joj se sviđam kao muškarac, a ona se meni nije sviđala kao žena, a možda mi se u stvari samo učinilo da joj se sviđam i to sad više nije ni bitno. Bitno je da je došla iako to ničim nisam zaslužio i da mi ništa nije rekla i nije me pitala zašto i nije me ni pogledala poprijeko ili s prezirom, nego onako kako me niko nikad nije pogledao, kao da me razumije i da joj je žao. Žao joj je mene! I ja sam na to samo pukao i prosuo se. Ništa nisam mogao da joj kažem, samo sam je zagrlio i plakao joj u naručju, a ona je samo ćutala i grlila me.

Da znaš da nije kriva droga kao što ti misliš i narkoman je nešto drugo, ali nema veze, da ne bude da sad pokušavam da se opravdam jer znam da opravdanja nema. Htio sam da im pokažem da sam jak i da se ničega ne bojim i da sam na sve spreman. Htio sam da budem ratnik kao što si ti bio ratnik i usput sam valjda zaboravio da sam vjernik i da nikoga ne treba da mrzim, ili možda samo nisam znao kako da spojim ratnika i vjernika. Mada nisam ja Luku nikad ni mrzio, bio mi je nekad najbolji drug. Samo sam mrzio to što je postao ili još gore što je uvijek bio i krio. Mrzio sam pomisao da me cijelo vrijeme lagao i da je ko zna kako razmišljao o meni dok je govorio da mi je drug i sad bih volio da sam odabrao nekoga većeg i jačeg, nekoga koga nisam poznavao. I volio bih da je sve drugačije prošlo.

Inače sam samo htio da ga malo išamaram pred njima i da mu očitam bukvicu, da se pokažem. Ni sam ne znam što me je poslije ponijelo. Oni su navijali i vikali ubij pedera i
Znam samo da Luke sad nema i d
I sad sam ja nekome

Sad vidim da taj “nož” pod kojim završavaju slabi ne drže jači od njih, nego još slabiji od njih. I da bih volio da mi jednog dana kažeš da ga ti na ratištu nikad nisi držao.

Izvini što je ovo pismo ovako zbrčkano. Znam da mrziš nered, a ja nemam gdje da ga prepišem.

I izvini što nisam jači da sve ovo izdržim.

Tvoj sin Igor.

Pronađeno u džepu osuđenika Igora Markovića, nađenog obješenog 5. marta 2014. godine.
Primalac Vojin Marković odbio da mu se pismo uruči.
Zavedeno u arhivu Ministarstva pravde dana 7. marta 2014.

Scena

Čudno je, zar ne, to što je trebalo da napunim šezdeset godina da bih spoznao da sam proteklih dvadeset i tri živio kao da su samo jedna od proba, a ne premijerno i jedino izvođenje žanrovski neujednačene i prečesto patetične predstave koja nosi moje ime; da bih se prisjetio nekadašnjih uloga i nagrada, publike koja je za mene čuvala najveće aplauze, hvalospjeva kritičara i struke i zadovoljstva što mi se pozorišni svijet klanjao dok gutači „dinastija“ i „boljih života“ nijesu ni znali za mene.

Crnu Goru i glumu sam napustio 1991. i preko noći se, od doajena jugoslovneskog glumišta, pretvorio u neugodnu temu. Dvadeset tri godine su morale da prođu da bi me se neko od kolega javno sjetio i podržao to što umjetnik koji je posljednju ulogu tumačio u ljeto 1991. na Dubrovačkim ljetnjim igrama, nije htio da u decembru iste godine obuče uniformu rezerviste i zapuca sa Srđa na scenu na kojoj se donedavno klanjao. Nijesam mogao, naravno, i zato sam odbio poziv, u kofer spakovao nešto knjiga, garderobe i dostojanstva i otišao u inostranstvo da krečim kuće.

Mnogo mi je nedostajala scena. Čovjek se nekako s njom srodi. I zato sam na dan šezdesetog rođendana kupio avionsku kartu u jednom pravcu i uputio se pravo u Podgoricu, u pozorište. Upravnica je, srećom, bila žena starog kova i dobrog pamćenja, pa sam dobio manju, ali ne suviše malu ulogu u savremenom komadu po jezivom domaćem tekstu.

Predano sam strugao rđu sa zanatskih vještina, vježbao i u pozorištu i kući i nastojao da se prilagodim načinu rada novih kolega koji su kukavički štrihovali i „oprirodnjavali“ sve što je iziskivalo previše truda. Noću sam u glavi preslagao inventar crnogorskih pozorišnih zaljubljenika koji su u moje vrijeme redovno popunjavali prve redove, i smišljao što ću im ispričati nakon premijere, kada se ponovo okupimo.

Na taj svečani dan sam u pozorište stigao prvi, obukao kostim i zagrijao se. Kad sam zakoračio na scenu, osjetio sam onu staru tremu, stostruko uvećanu, i od silne želje počeo da preglumljujem. Ali presabrao sam se brzo, nastavio tamo gdje sam stao sa dobrom glumom, lošim tekstom, prekinutom karijerom, stvarnim životom; igrao sam, igrao se, smijao od srca, od srca plakao. I pomislio, evo mene opet kući.

Samo, nekako mi ta kuća više nije ličila na onu moju. One zaljubljenike iz prvih redova neko je preselio u posljednje, dok su na njihovim nekadašnjim mjestima zijevale i poruke kucale zvijezde sa estrade. Prepoznao sam nekoliko političara, nekoliko starijih glumaca, a kad smo izašli na poklon, ovacije je dobio jedino mladić sa viškom ljepote i manjkom talenta čije se lice proslavilo u savremenim „dinastijama“ i „boljim životima“ i koji se tokom procesa mučio sa gotovo svakom scenom i svađao sa gotovo svim kolegama.

Zaljubljenika nije bilo na koktelu nakon predstave. Ja sam, kako red nalaže, stao sa strane da sačekam svoj red da progovorim pred kamerama. Slušao sam glavnu glumicu kako izražava uvjerenje da će se predstava igrati „na kartu više“, rediteljku koja je ushićeno rekla da je proces bio težak, ali da je zadovoljna rezultatom, dok je najduže govorila folk diva iz prvog reda, čiji je utisak o predstavi novinarima bio veoma važan. Slavnog mladića su pitali koja mu je uloga iz snova i što više voli – pozorište, film ili televiziju. Mene niko nije pitao ništa.

A možda je i bolje što nisu. Jer da me je nekao pitao da li bi bilo bolje da nikad nisam otišao, ili da se nikad nisam vratio, što bih mogao da kažem sem da se nasmiješim i slegnem ramenima?

Prsten

Danica mi je umrla prije dva dana. Počinula, slobodno. Bila sam s njom do zadnjeg, govorila joj da se ne sjekira, da će sve da bude kako bit mora. Đorđa ću joj ja pripazit, gladnoga ga neću ostavit, a mogu mu ponešto i opeglat. Naće on novu, tješila sam je, bolju od one što mu šćaše crno ispod noktiju uzeti, i imovinu će povratiti. Mada bi bolje bilo da joj ništa od toga nijesam pominjala, da joj nijesam na muku stajala.

Anji sam ja javila da joj je majka počinula i da je sahranjujemo sjutradan. Nijesam izdržala da joj ne kažem da se mnogo ogriješila i da će tek sad da shvati što znači majka. Vazda je bila muanata ta mala, vazda nešto mimo svijeta. Dobroga je muža išćerala, veli neće ona da mu izigrava besplatnu čistačicu kad radi i zarađuje više no on. A radi stvarno mnogo, ne mogu da kažem bez da lažem. Sad je načelnica tamo na intenzivnu, dobra plata, plus dežurstva, plus narod čašćava. Stan, auto, žena da joj sprema, a još je i drugi muž iz dobre kuće. Ali njoj se to valjda malo učinjelo, pa joj je palo na pamet da nešto i naslijedi.

Svima nam je presjeo taj vaskršnji ručak. A koliko je samo Danica spremala! Ni sama ne znam kako se načela priča, i niotkud – čudo. Svi smo probali Anju da urazumimo, ali šanse nema, to je jedna glava – devet jezika. Nijesu nju, veli, otac i majka školovali, no se školovala sama. Otac je, veli, tad od državne plate donosio doma jedno jaje, a od poslovnih prostora je školovao Đorđa, tako da je sve morala sama. Pa je još i rekla kako je devedesetih, dok su joj drugovi i brat nosili pištolje za pas i dok joj se pola društva drogiralo, ona učila i radila i bila najbolji đak i poslije student. Danica joj je na to fino objasnila da je ona sad udata, da drugo prezime nosi i da treba da gleda muževljevo nasljedstvo, njegovu familiju. Probala je da joj objasni kako je muško – muško, brat je brat i tu ljutnje nema. A Đorđe je svo to vrijeme, dok se sestra svađala s roditeljima, onako njunjav piljio u tanjir i ništa nije progovorio. A i što bi.

Mato se tu silno naljutio i rekao da će ostavit testament, na što je poganulja odgovorila da će da uzme advokata jer je zakon na njenu stranu. I tu je Matu došlo crno na oči i razdrao se da mu neće popišulja đedovinu nasljeđivat i sinu jedincu od usta uzimat, i išćerao je iz kuće. Šećer mu je skočio, sav je pocrvenio, mislili smo da će kukavca kap da ubije.
A Anja, umjesto da se pokrije po ušima i ode, opsovala je brata jedinca i kuću u koju se rodila i slomila srce ocu i majci. Mato je nikad više nije pomenuo, a Danica se tri dana nije iz kreveta dizala.

Na kraju su, da ne bi razmišljali što će učinjet kad njih ne bude, svu imovinu prepisali na Đorđa. Bogami, možda bi bolje bilo da su sačekali, jer ju je Đorđe svu na kocku izgubio i prije no što je Mato umro, jedino su uspjeli da sačuvaju stan đe su živjeli.

Jutros smo Danicu sahranili. Ni to joj, greote, nije prošlo kako bog zapovijeda. Taman su je u zemlju spuštili i počeli ploče da postavljaju kad se Đorđe sjetio onoga prstena što joj je Mato kupio u Zlatarnu, što nije dala da se proda kad su sankcije bile. Morali su grobari ploče opet da dižu, da kovčeg vade i otvaraju. I eto Đorđe, onako smotan, nekako prelako skide s nje taj prsten, kao da to nije ništa, i ne okrenu se kad je ponovo zatvoriše i spuštiše. Ali ja ugrabih da pogledam i odjednom mi se učinje nekako gola. Ali ništa ne rekoh.

Srećom, nije nas mnogo bilo, nikoga liše nas nekoliko komšija i malo svojte.