Smrt, razvod i ostale školske teme

Uvijek me je iritirala priča da je u Crnoj Gori vrlo teško da dijete odličnim prođe osnovnu školu, a da roditelji ne uče s njim i ne pomažu oko domaćih zadataka. Činilo mi se da je to odlika pogrešnog roditeljstva, pretjeranog tetošenja djece koja se ne osamostaljuju na vrijeme i da na ovaj način stiču naviku da im u rješavanju problema uvijek mora pomagati drugi. Takođe sam smatrala da je ovo način da djeca “zarade” ocjene koje ne zaslužuju, i da se time zapravo njima čini medvjeđa usluga.

Ispalo je, međutim, da su bili u pravu svi oni koji su mi govorili da sačekam da postanem roditelj, pa onda mudrujem o roditeljstvu, jer mi je susret sa našim sistemom školstva ukazao na dvije tužne istine:

Prva je ta da je sistem osmišljen tako da dobar dio savladavanja gradiva zapravo počiva na radu sa roditeljima.

Druga je ta da su nam udžbenici tako koncipirani, da je ponekad zaista neophodna intervencija roditelja da se djeci ne bi usadile neke navike koje su – najblaže rečeno – upitne.

Nije mi namjera da ovim tekstom pokrećem polemiku o crnogorskom jeziku, ali mi je vrlo iritantno konstantno zlostavljanje koje trpi ovaj naš nesrećni jezik, što zbog opšte nepismenosti naroda (neznam, ustani se, čak štoviše, ništa mi ne hvali, i sl.), a što od silne potrebe da se naglasi pripadnost ovom ili onom narodu. Svi koji su imali priliku da sa mnom prozbore na tu temu, znaju da ne smatram da je određenom načinu izražavanja mjesto u školi i udžbenicima, i da ne smatram da dijete treba u školi da nauči da govori “onđe” i da se služi izrazima koje su već moji djedovi i babe smatrali arhaizmima, a koji su odjednom opet u modi.

Ali ono što me još više pogađa je način na koji se tretiraju osjetljive teme i zadaci koji se postavljaju djeci na te teme.

Konkretno danas, moj devetogodišnji sin uči lekcije o uređenju porodice iz Poznavanja društva, gdje se objašnjavaju osnovne ljudske potrebe, ponašanje prema bolesnima i licima s posebnim potrebama, porodični, državni i međunarodni praznici i kakvi sve događaji obilježavaju  život jedne porodične zajednice – rođenja djece, vjenčanja, smrti, razvodi braka.

Na lijep je način sročen tekst o smrti bliskih osoba, pa i onaj o razvodu, gdje autor objašnjava da dijete nikad nije krivo za taj događaj i da će roditelji nastaviti da ga jednako vole i nakon što ne budu više živjeli zajedno. Iako se ovo drugo uopšte ne podrazumijeva, saglasna sam da se djetetu od devet godina ne može drugačije govoriti na tu temu i da većina roditelja koji napuste porodično jezgro (bilo to svojom, ili tuđom voljom) makar načelno tvrde da dijete vole kao nekad, iako ga mnogo manje viđaju i prečesto zaboravljaju da se bave njime, pogotovo kad formiraju nove porodice.

Ono što je u meni izazvalo revolt i potrebu da se danas oglasim, međutim, jeste niz pitanja koja su postavljena u samom udžbeniku ispod lekcije, i na koja je trebalo odgovoriti u vidu domaćeg zadatka. A posljednja dva glase ovako:

– Kako se članovi porodice mogu oprostiti od drage osobe (koja je umrla)?

– Što djeci treba reći o razvodu braka? Na koji način? Po tvome mišljenju (zarez izostavljen) koji je najbolji način da roditelji i djeca zadrže dobar odnos poslije razvoda i nastave da se viđaju?

Mislim da nije za čuđenje to što moje dijete nije umjelo samo da ponudi odgovore i što je bilo neophodno da mu odrasla osoba pomogne u tome. Vjerujem da nije za čuđenje ni to što je odrasla osoba koju je zapala ta dužnost, a to sam ja, takođe morala dobro da razmisli kako da ovo formuliše na način koji će njemu biti razumljiv, a zadovoljavajući za pristojnu ocjenu. Lično nisam baš najbolja u opraštanju od dragih osoba koje umiru i još uvijek se nisam oporavila od smrti svojih djedova i babe, i nikad mi ti događaji neće biti dovoljno davni, tako da nisam sigurna da bih bilo kome mogla sročiti recept za te situacije. Neko voli da gleda fotografije osobe koje nema, neko da leleče i da se zamota u crninu i ne izlazi iz nje, neko se vješa, dok neko treći možda to čini odbijajući tradicije i ne pominjući ništa, već prolazeći kroz to na svoj, intimni način koji ne dijeli sa svijetom.

S druge strane, kako može dijete od devet godina da formuliše mišljenje o tome kako roditelji i djeca treba da zadrže dobar odnos nakon razvoda? Ja sam dijete razvedenih roditelja i možda bih, sa četrdeset i jednu godinu životnog iskustva, umjela da pobrojim kako sve roditelji i djeca ne bi trebalo da se ponašaju, a dalje od toga ne bih znala.

Ne razumijem zašto su to prelamanja u našim državama morala baš ovoliko da se odraze na školstvo. Ne dopada mi se ni to što se ljudi okome na te učiteljice, među kojima se većina svojski trudi da uradi najbolje što može sa materijalom koji je često trećerazredni, u atmosferi u kojoj je sve teže postići autoritet kod djece i konstruktivnu saradnju sa roditeljima. Konkretno nemam ružne riječi ni za jednu učiteljicu koja je radila s mojom djecom, a usljed selidbi smo ih promijenili nekoliko, ali zato me hvata očaj kad vidim riječi koje se koriste u tekstovima u udžbenicima, kad vidim da uče čitave lekcije iz nestandardnog jezika, da im je u testu iz engleskog jezika postavljeno pitanje koje sadrži gramatičku grešku, a pogotovo kad se pred njih postavljaju zadaci kojima nisu dorasli ni mnogi roditelji, poput ovoga o razvodu.

Zaista se nisam nadala da ću morati ponovo da pohađam osnovnu školu, ali me je evo i to zapalo, kao i sve druge roditelje. Ali, kad već moram, javno ću prozivati sve ono što budem smatrala štetnim za našu djecu, jer ne vidim drugi način da se izvrši uticaj da ovaj naš sistem postane bolji i da vrhovne instance koje su odgovorne za obrazovanje naše djece malo ozbiljnije shvate posljedice olakog shvatanja zadatka koji im je povjeren. Jer, da mi njih ocjenjujemo, ne bi se obradovali uspjehom koji bismo im upisali u svjedočanstva.

Brodvej

Gužva na Tajms skveru

Najkomičniji dio mog planiranja boravka u Njujorku je bila odlučnost da se ni u kom slučaju neću približavati Tajms skveru, jer takva ludnica je mamac za teroriste. A svi znaju da je hijerarhija mojih neracionalnih strahova: bubašvabe, pa pet praznih mjesta, pa teroristički napadi, pa deset praznih mjesta, pa smrt, bolesti i slične koještarije. A pošto je tokom njujorškog boravka po planu pošlo samo ono za što sam unaprijed kupila karte, naravno da sam, za osam dana boravka, na Tajms Skveru bila čak šest puta – od čega četiri puta namjerno, dva slučajno.

Nećemo elaborirati ova slučajna svraćanja, s obzirom na to da niko s više od dvije moždane ćelije ne može da se izgubi u njujorškom Midtaunu (sve je podijeljeno na savršene pravougaonike i ulice i avenije su numerisane po rednim brojevima). Mnogo je ljepše govoriti o razlozima zašto sam tamo išla namjerno, a to su uglavnom predstave na Brodveju. Ja sam posjetila tri, i to dva mjuzikla i jednu dramsku, a o njima ću pričati obrnutim redosljedom, odnosno počevši od posljednje.

“Knjiga Mormona” (The Book of Mormon) je mjuzikl koji su pisali autori South Parka i koji je postavljen u Americi, Engleskoj i Australiji. Sve tri produkcije su dobitnice brojnih nagrada, a Američka je dobila čak osam Tonijevih i još toliko drugih prestižnih nagrada. U pitanju je urnebesna komedija koja govori o dvojici mladih Mormona koji putuju u Ugandu da preobraze njihove stanovnike. Jedan je vrlo entuzijastičan, drugi smotan i potpuno nespreman, pa se podrazumijeva da će hiljadu stvari poći naopako, ali da će na kraju junaci naći pravi put (koji nema nikakve sličnosti sa onim što su prvobitno naumili) i izvući važne pouke o sebi i drugima, služenju bogu i ljudima, prijateljstvu i ljubavi.

Meni se lično ova predstava najmanje dopala. Generalno se ne dopada vjernicima, a pogotovo Mormonima čija su vjerovanja izvrgnuta ruglu, s tim što ja ne spadam u te dvije kategorije, već u treću – one što ne vole urnebesne komedije. Sigurna sam da je do mene, a ne do predstave, jer sam jedina u gledalištu kojoj nisu išle suze od smijeha, i bio mi je vrlo simpatičan čovjek koji je sjedio iza mene i koji se toliko smijao, da smo se svi okretali prema njemu, a njegova supruga nam se izvinjavala. Ali nezavisno od činjenice da lično ne volim takozvani “jeftini humor”, nivo talenta ljudi koji su nastupali je nešto što nikad nisam doživjela. Sve se dešava uživo: muziciranje, pjevanje, ples i gluma, a glumu s razlogom stavljam na posljednje mjesto, jer je u takvoj postavci komada najmanje bitna, iako nije izostala. Najviše me je fascinirao dirigent, jer mi je mjesto bilo takvo da sam ga jasno vidjela: stajao je u prostoru između pozornice i gledališta, pratio besprjekorni ritam glumaca i prema njima upravljao orkestrom, a pošto mu je to valjda bilo malo, istovremeno je svirao klavijaturu, pa pošto mu je i to malo, istovremeno je i pjevao! Inače me je zapanjio nivo preciznosti svih izvođača, jer tu niko nije zakasnio ni sekundu, a kamoli pogriješio tekst, i čitava predstava je savršeno uvježbana mašinerija koja funkcioniše bez greške. Još nešto što me je oduševilo je jasnoća s kojom, pjevajući, izgovaraju svaki slog, čineći da tekst bude sasvim razumljiv publici.

Pošto je strogo zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografisanje predstave, da bih vam dočarala kako to izgleda, evo njihove uvodne numere, izvedene na otvaranju Tonijevih nagrada 2012. godine i adaptirane za tu priliku:

Drugo brodvejsko veče provela sam u čuvenom Studiju 54, koji je 70-ih godina prošlog vijeka bio možda najslavnija diskoteka na svijetu, gdje su se redovno okupljali Endi Vorhol, Lajza Mineli, Liz Tejlor, Mik Džeger, Majkl Džekson, Elton Džon, Tina Tarner i mnogi drugi. Sada je klub pretvoren u teatar, gdje se trenutno prikazuje predstava “Životni vijek činjenice” (The Lifespan of a Fact), u kojoj glume Danijel Redklif (poznatiji kao Heri Poter), Bobi Kanavale i Čeri Džons. Moram da priznam da me je zanimalo da vidim Denijela Redklifa uživo, a pogotovo u tako delikatnoj situaciji kakva je pozorišna uloga, gdje glumac pred publikom ogoli sav svoj talenat, ili nedostatak istog, bez velikih mogućnosti za laž i prevaru.

Redklif i Kanavale, ja slikala!

I ovo je komedija, u kojoj urednica časopisa dobija tekst o samoubistvu dječaka u Las Vegasu. Autor teksta je pisac beletristike, pa je samim tim sklon određenoj dozi umjetničke slobode koja ne bi bila primjerena ovakvoj vrsti proze, te stoga urednica angažuje mladog pripravnika (Danijela Redklifa) da provjeri njegovu vjerodostojnost. Danijelov lik prebukvalno shvata ovaj zadatak pa, u želji da se dokaže šefici, tekstu od dvije i po strane nalazi bukvalno hiljade mana (desetine već u prvoj rečenici), čime ulazi u sukob s piscem i otvara raspravu o temi koja je u eri Donalda Trampa i njegovih fake news i te kako aktuelna: da li činjenice ikada mogu biti relativne i sklone tumačenjima, i što se dešava našem društvu ako počnemo da prihvatamo njihovu relativnost.

Čeri Džons me nije oduševila, ali sam odgledala veoma dobru predstavu, sa izvrsnim Danijelom Redklifom i genijalnim (ali genijalnim!) Bobijem Kanavaleom.  Ono što me je iznenadilo je što sam 27. septembra gledala sedmo izvođenje predstave čija je premijera zakazana za 18. oktobar. Izgleda da je na Brodveju praksa da se predstava svakodnevno igra u formi “pretpremijere” mjesec dana prije zvaničnog otvaranja, a ovoj životni vijek neće biti predug, jer se igra samo do januara, pa je valjalo ugrabiti.

Koliko god da mi je bilo lijepo na prethodna dva događaja, ono što za mene predstavlja vrhunac boravka u Njujorku je mjuzikl “Hamilton”, koji se smatra najvećim brodvejskim hitom posljednjih decenija. Autor je Lin-Manuel Miranda, koji je donedavno i tumačio naslovnu ulogu, i koji je osmislio genijalan način da novim generacijama ispriča istorijsku temu, odnosno život jednog od osnivača Amerike i moje omiljene istorijske ličnosti: Aleksandra Hamiltona. Umjesto dosadne istorijske priče sa velikim poukama prenesenim kroz uzvišene monologe naglašeno dramatičnih tonova, Miranda je spojio hip-hop, pop, R&B i soul muziku i kroz te žanrove ispričao priču koja je na trenutke komična, na trenutke teška i mučna, i koja je zaludjela publiku širom svijeta (“Hamilton” se sada, osim Brodveja, igra i u Čikagu, Londonu, a postoje i dva ansambla koja ga igraju i na turnejama). Mjuzikl je, osim Tonijevih i ostalih nagrada koje je teško prebrojati, zasluženo  osvojio i Pulicerovu nagradu.

Voljeli hip-hop ili ne – on dominira kao žanr i meni lično nije blizak – nemoguće je prisustvovati tom dvoipočasnovnom pozorišnom spektaklu i ne prepoznati da ste sebi priuštili privilegiju. Jako je simpatično to što sve osnivače Sjedinjenih Američkih Država igraju crnci, jer pokazuje Ameriku koja je u potpunosti suprotstavljena principima dominantno bjelačke države koje sve otvorenije potenciraju Trampovi sljedbenici, i uči nas da je budućnost svijeta u raznolikosti stanovništva i prihvatanju različitosti – što je lekcija koja je nama na Balkanu prijeko potrebna. Osim nevjerovatnog stepena umijeća svih na sceni (i ispod nje, jer se i ovdje sviralo uživo), mene je nanovo osvojila priča o nevjerovatnom Aleksandru Hamiltonu, koji se u to vrijeme vrijednim radom izdigao iz pepela vanbračnog djeteta, siročeta i migranta, do jednog od osnivača najmoćnije zemlje na svijetu. Borio se u ratu za nezavisnost Amerike, bio – u to doba! – ljuti protivnik ropstva, napisao 51 od 85 tumačenja Ustava (koja se i danas koriste) i kao prvi američki ministar finansija je – ni manje, ni više – postavio kompletan finansijski sistem te zemlje! Imao je ljudsku širinu da podrži Tomasa Džefersona kao predsjedničkog kandidata, iako je Džeferson prije toga spletkario protiv njega i natjerao ga na ostavku; Hamilton je prevazištao sopstvenu sujetu i podržao ga iz prostog razloga što je smatrao da je tako bolje za državu. Da je i sam mogao da se kandiduje za predsjednika (nije bio rođen u SAD, što je jedan od preduslova za kandidaturu), vjerujem da bi bio najbolji kojeg je Amerika ikada imala, rame uz rame sa Linkolnom.

Evo priče o njegovim počecima, ispričane na savremen način riječima Lina-Manuela Mirande u prvoj numeri mjuzikla, sa engleskim titlovima:

Vjerujem da genijalnost i aktuelnost ovog mjuzikla počiva upravo u činjenici da je Miranda našao način da Hamiltona pretvori u opšte poznatu ličnost i među mlađima, koji su pokazali oduševljenje prema ovakvoj vrsti učenja. Mislim da bi naši umjetnički direktori pozorišta mogli da razmotre ovaj primjer, pa da i našoj djeci priušte nešto slično, jer je i naša istorija bogata lijepim pričama, a naše pozorište talentovanim umjetnicima. Ono što je posebno čarobno u “Hamiltonu” je što nema specijalnih efekata i “letećih vjeverica”, već sve počiva na umijeću. A umijeće je za mene osnova i prvi preduslov umjetnosti i zato, dokle god budu postojali ovakvi umjetnici, nikad neću prihvatiti da se gledanja s magarcima i fekalije u konzervama svrstavaju u istu kategoriju, jer im tu nije mjesto.

Mjuzikl “Hamilton” je izašao 2015. i prve dvije godine je bilo nemoguće doći do karte ukoliko je niste kupili barem godinu unaprijed. Cijene karata su bile i ostale nevjerovatno visoke, ali, ukoliko ne pretendujete na prve redove, postoje načini da se dođe do povoljnijih mjesta, što ne važi samo za ovu, već i za sve druge njujorške predstave.

Prije svega, karte treba kupovati kod oficijelnih prodavaca, koji su uvijek naznačeni na zvaničnoj stranici pojedinačne predstave. Obično je to ili Ticketmaster, ili Telecharge. Postoje, naravno, i preprodavci, ali ja nisam našla nijednog sa povoljnijim cijenama, niti ijednog kod kojeg bih se usudila da platim tako skupu kartu i rizikujem da nije autentična (a ima puno falsifikata u prodaji). Važno je znati da se predstave u Americi igraju svakodnevno (osim ponedjeljkom), a srijedom i subotom dva puta, i da su karte jeftinije sredinom nedjelje, a skuplje vikendom. Najjeftiniji su obično utorak veče i matine srijedom, premda i to varira – meni se desilo da za “Knjigu Mormona” nađem jeftiniju kartu za petak, nego za utorak. Za “Životni vijek činjenice” su svakog dana bile iste cijene, jer je nova predstava (ali su varirale u zavisnosti od mjesta), a za “Hamilton” je najpovoljnija bila upravo srijeda popodne.

Ukoliko kupujete karte nekoliko mjeseci unaprijed, imaćete veliki izbor mjesta i cijena. Ja sam se u sva tri slučaja poslužila činjenicom da na predstavu idem sama, pa sam vrebala “usamljeno” mjesto, jer sam znala da će biti jeftinije od bilo kojeg mjesta koje se prodaje “u paru”, jer je pojedinačno teže prodati. Tako sam za “Hamilton” uspjela da nađem mjesto u sredini partera po cijeni druge galerije, za “Knjigu Mormona” u desnom ćošku drugog reda, a za “Životni vijek činjenice” u samoj sredini prvog reda (s tim što te cijene nisu uporedive sa cijenama mjuzikala, pa sam mogla da se “ispružim” malo više).

Ukoliko se pojavite pred sami početak predstave, u pozorištu možete kupiti jeftinije karte od onih koje se nude unaprijed, s tim što za “Hamilton” rizikujete rasprodato gledalište, dok kod ostalih predstava se uvijek nešto nađe.

Žao mi je što se u ovom trenutku ne daje ni jedna predstava po tekstovima Tenesija Vilijamsa, Judžina O’Nila, Dejvida Mameta, ili bilo kojeg drugog američkog dramskog pisca koje volim, a pogotovo što se više ne daje “O miševima i ljudima” sa Džejmsom Frankom i Krisom O’Daudom. Ali sam mnogo srećna zbog onih koje jesam vidjela, posebno zbog “Hamiltona”. Iako se ne bih opet zaletjela da gledam neki od mjuzikala, jer to prosto nije žanr koji mi je blizak, vjerujem da sam sebi priuštila užitak po svojoj mjeri, i najviše ću zbog toga ovo putovanje uvijek svrstavati u nezaboravne.

Za kraj, evo “trejlera” Hamiltona, da biste barem malo vidjeli kako to izgleda, a zatim i moje omiljene numere, gdje kaže: “I’m just like my country, I’m young, scrappy and hungry, and I’m not throwing away my shot” (Ja sam baš kao moja zemlja, mlad, nesređen i gladan, i neću uludo potrošiti svoju priliku):

MoMA

Pravi osjećaj gdje sam došla sam stekla tek kad sam ušla u čuveni njujorški Muzej moderne umjetnosti, poznatiji pod nadimkom MoMa. Da nisam kupila kartu na internetu još u Podgorici, odložila bih odlazak za drugi dan, jer je ponedjeljak bio sunčan, a utorak takav da mi je odjednom u metrou telefon počeo da ispušta zvuk koji nikad prije nisam čula, a to je bio alarm koji me je upozoravao da se nalazim u zoni podložnoj poplavama. Svi su pričali o poplavama, ja ih nisam vidjela, ali bi svakako bilo ljepše da sam taj dan provela u muzeju, a špartala po suvom.

Alberto Sánchez Pérez: Maternidad

Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Vinsent Van Gog: Zvjezdana noć

Pablo Pikaso: Gospođice iz Avinjona

Pablo Pikaso: Tri muzičara

Gustav Klimt: Park

Umberto Boćoni: Stanja uma I: Opraštanje

Umberto Boćoni: Stanja uma II: Oni koji odlaze

Umberto Boćoni: Stanja uma III: Oni koji ostaju

Klod Mone: Lokvanji

Žoan Miro: Lovac

Žoan Miro: Rađanje svijeta

Rene Margit: Ljubavnici

Džekson Polok: Jedan. Broj 31.

Džekson Polok: Bijela svjetlost

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.

Nakon MoMA sam obišla radnje slikarskog pribora da se opskrbim materijalima za svoje umjetničke pokušaje, a danas je dan za prvu pozorišnu predstavu, odnosno mjuzikl na Brodveju, koji sam sebi priuštila zahvaljujući činjenici da idem srijedom, i to na matine izvedbu u 14h.

Njujork, 30km kasnije

Ako to što sam teško podnijela let nije pokazatelj mojih godina, onda definitivno jeste to što već treći dan ne mogu da se prilagodim razlici u vremenu. Nekad je to bilo lako kad dođem u Ameriku, jer je ovdje 6h manje, pa je dovoljno izdržati budni do ponoći, odnosno 6 ujutro po našem vremenu i normalno prespavati njihovu noć. Muka je bila kad se vratim u Evropu nakon što se naviknem na ovdašnje vrijeme, jer valja zaspati u ponoć po našem, dok je ovdje tek 18h.

Meni čitava stvar ide svakim danom sve teže. U subotu sam bila budna u 3, juče u 4, a jutros u 1 ujutro, odnosno u 9, 10 i 7 po našem vremenu. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da sam u Njujork došla i prva dva dana odmarala; umjesto toga, pješačim u prosjeku 15km dnevno, pa je valjda i normalno da predveče ne znam za sebe.

Prvi obnovljeni utisak Njujorka? Negativan.

Prvo, sve ono što mrzim u velikim gradovima, ovdje je udesetostručeno. Ne znam jesam li ikad bila u gradu koji ovako melje ljude. Za razliku od prije 20 godina, zaista više nema beskućnika na svakom koraku, ali stepen bogatstva i stepen siromaštva ljudi ovdje je nezamisliv. Pri tom, na svakih 100m se neko izbezumljenog pogleda svađa sa samim sobom, prolaznicima, Bogom, ko će mu ga znati, ili balav vuče noge jer je uništen od heroina. Kod nas previše ljudi živi od prvog do prvog, ali može sebi da priušti neke stvari, dok je ovdje disproporcija između cijena i zarada frapantna, a sjedjeti na kafi u lokalu koji ne izgleda kao studentska menza predstavlja luksuz. U samoposluzi paket male vode, dva čipsa, dva adaptera za struju i dva piva (imam fiksaciju da kupujem stvari u parnim brojevima) koštaju 60 dolara. U kafiću u Sohou pivo košta 12 dolara, koktel sa automata 17. Vožnja metroom u jednom pravcu 2.60. A taj čuveni njujorški šoping o kojem svi pričaju je, makar iz mog dosadašnjeg iskustva, smiješan. Drugačije je to bilo nekad, kad nije bilo globalizacije i kada nigdje niste mogli da kupite ono što postoji ovdje. Sada oni koji imaju novca mogu identično da trguju ovdje i u bilo kojem evropskom velikom gradu, a oni koji nemaju zaista ovdje mogu da nađu razne popuste na komade lijepog izgleda u velikim robnim kućama, ali čim se spustite ispod cijene artikala od 1.000 dolara, oni su od sintetike. Ja sam od onih koje nije briga što piše na garderobi koju kupujem, pod uslovom da je od prirodnog materijala, i juče sam studiozno pročešljala svaki štender ženske garderobe u osmospratnoj robnoj kući – padala je kiša, pa nisam imala pametnijeg posla – i za što god da sam se uhvatila, bilo je od poliestera. Rijetke pamučne stvari su izgledale kao da su sa Tuške pijace, a koštale 10 puta više. Nisam ni namjeravala da bog zna što kupujem, ali sam imala želju da kući ponesem nešto što sam kupila baš u Njujorku, tim prije što je ovdje najzastupljeniji upravo moj omiljeni stil, boho. Ono što ovdje i dalje ima, a nema nigdje drugo, je što svaku stvar koju kupite možete da vratite u određenom roku, čak i ako je korištena, i dobijete novac nazad, niko vas neće ništa pitati.

Jedva čekam da se u 10:30 otvori MoMa i da idem da najzad uživo vidim velike radove Džeksona Poloka. Nisam ga voljela dok nisam uživo vidjela jedan njegov manji format u Parizu i ostala bez teksta. Tako je moj omiljeni trio slikara postao kvartet: Kandinski, Miro, Filonov i Polok. Ne znam hoću li naći Filonova u MoMA, ali ostalu trojicu hoću sigurno i jedva čekam.

Nju Džersi

Zavidim Amerikancima na zemlji koja se ovoliko bori za demokratiju i jednakost, iako su obje utopija – ali utopija kojoj se mora stremiti – i iako se često i sami spotaknu na tom putu. Zavidim im na životu u državama kao što je Nju Džersi, pod nadimkom Garden State, gdje se vode mnogo zdraviji životi u kućama sa velikim vrtovima koje se prodaju po cijenama jednosobnih stanova u Njujorku, gdje se sva djeca u školama bave sportovima i kvalitetnim poslijepodnevnim aktivnostima, gdje je higijena zuba na besprjekornom nivou i gdje se i te kako njeguje duh zajedništva i porodice. Mislim da je Njujork najljepši kada živite na takvom mjestu, pa u njega svratite kad se uželite velikog grada. Da sam 20 godina mlađa, sigurno bih voljela da ovdje studiram i da se ovdje družim, ali sada, kad gledam na svijet iz perspektive porodice, nikad ga ne bih odabrala. Ali eto, ne bi ni on odabrao mene, jer me je zapalo da se rodim negdje daleko, na drugom kraju svijeta, i da – gdje god otputovala – uvijek osjećam da prije svega pripadam svojoj zemlji i da ne trčim, kao mnogi, da o njoj govorim sve najgore. A oni govore mnogo gore nego što zapravo misle, i za to mislim da treba da ih bude sramota.

Bokser, odnosno PGD-BGD-NYC

Nakon cjelodnevnog putovanja, ne mogu da se ne zapitam jesam li ja baš toliko ostarila, ili samo zaboravila koliko je naporno stići na drugu stranu svijeta?!

Iz kuće sam krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih, već na sjedištu u krcatom avionu.

Predrasude nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi, češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili sjedi po podu.

Na podu su uglavnom sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece. Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.

Kad smo se konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom, plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”. Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200 pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar navike i kondicije.

Kad sam prvi put sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola, na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu, kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The Boxer, koja govori baš o Njujorku.

Nakon najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora propala.

U duhu omiljene krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.

Pero putnik krenuo za Njujork

Da ne bude dileme, odlazak za Njujork je za mene kapitalna stvar. Bila je kapitalna i u vrijeme kad sam živjela tu, prekoputa, u Nju Džersiju, odakle svi fotografišu Menhetn. Tada se za jedan dolar putovalo vozom od Džersi Sitija do neke stanice, ne mogu se sjetiti koje, i tad mi nije bilo mrsko da brojim pacove koji trčkaraju po šinama dok čekam da se ukrcam, samo da se dočepam tih ulica i zgrada.

Čudna je bila ta moja ljubav prema Njujorku, imajući u vidu da sam uvijek prezirala velike gradove, a voljela drveće, šume, itd. A Njujork je najveći među velikim gradovima, ne po dimenzijama, već zato što je sve u njemu kosmopolitsko. Pa ipak, umjesto da on bude vrhunac onoga što mi ne prija, ja sam ga obožavala.

Kad god raspravljam s ljudima koji nikad nisu živjeli u inostranstvu i ne mogu da shvate da smo se svi mi koji smo tamo živjeli, na kraju vratili u Crnu Goru (od čitavog mog društva niko nije ostao u inostranstvu), pokušavam da im objasnim da, koliko god bio lijep Rim, ili Milano, ili Strazbur, ili Pariz (u kojem, doduše, nikad nisam živjela), svakodnevnicu ne čine te ljepote, već sama svakodnevnica, a svakodnevnicu ne čini to što živiš u lijepom gradu, već s kim i kako živiš. Biće da je to stvar mentaliteta, ali mi smo svi u tim velikim gradovima i zemljama bili strašno usamljeni. Sigurno je tako i u Njujorku, samo što ovdje postoji ta svijest da si baš tu i da te to čini privilegovanom. Ne važim za zavidnu osobu, ali sam u ovih dvadeset i dvije godine osjećala zavist prema svakome ko je tamo. Sada je konačno red na mene, da provjerim je li mi ta zavist opravdana i je li to baš tako kako sam ja upamtila.

Vjerovatno će zvučati čudno to što mi je najupečatljivija uspomena iz Njujorka to kako sam, šetajući kroz East Village, vidjela ženu u toplesu kako prelazi ulicu i kako niko na to nije obratio pažnju. Upamtila sam, dakle, Njujork kao mjesto gdje možeš da budeš ko god hoćeš, najnormalnija ili najotkačenija osoba na svijetu, i to će biti u redu. Za mene, koja dolazim iz zemlje u kojoj svako sebi daje za pravo da drugoga podučava kako bi trebalo da živi, tretman te žene u toplesu predstavlja vrhunac lične slobode. Nemam namjeru da šetam ulicama u toplesu, ali će biti lijepo imati osam dana kad mogu da radim što ja hoću, kad hoću, kako hoću.

E sad, ja ne bih bila ja kad odlasku u Njujork ne bih pristupila studiozno i svaki minut boravka tamo unaprijed isplanirala do tančina. Otud ova fotografija za iPadom, jer je tako otprilike izgledao moj pripremni period. Osam dana je prekratko za takav grad, tako da malo studioznosti nije naodmet. Metropolitan muzej ću, recimo, potpuno da preskočim, jer se ne može obići za jedan dan, ali ću zato tri noći za redom ići u pozorište,  na koje sam s posebnim merakom spiskala dobar dio ušteđevine.

Okvirni plan izgleda ovako sljedeći:

petak 21.                Podgorica – Beograd – JFK;
subota 22.             Midtown, šetnja, radnje, suši;
nedjelja 23.          Central park, Midtown;
ponedjeljak 24.  MoMa;
utorak 25.             Greenwich Village, opet suši (za slučaj da nije bilo odmah jasno da ga obožavam!);
srijeda 26.             Predstava na Broadveju;
četvrtak 27.          Soho, predstava na Brodveju;
petak 28.               East Village, predstava na Brodveju;
subota 29.            Michaels, radnja slikarskog i hobi materijala, a zatim aerodrom, povratak u Podgoricu i blaga depresija.

Polazak sjutra ujutro iz Podgorice, presijedanje u Beogradu, pa deset sati leta. Neka nam je Bog upomoć!

Novi list

Dobrodošli!

Pokušaću da ne pravim pompu od ovog teksta, niti od bloga, s obzirom na činjenicu da sam imala nekoliko neuspjelih pokušaja nakon što sam ugasila stari. Pogriješila sam što sam ga izbrisala, bilo je tu lijepih tekstova, a i lakše bi bilo nastaviti tamo gdje postoji dugogodišnja arhiva, nego početi ispočetka. Ovako mi se stalno čini da novo mora biti grandiozno, strašno duboko i znajačjno, a pojma nemam zašto bi to moralo. Nikad i nisam vodila blog da bih bilo kome držala pridike ili pokazivala koliko sam pametna, već zato što sam uživala da na taj način dijelim dio sebe sa drugima. Svakako je autentičniji od umivenih djelića života koji se plasiraju preko društvenih mreža, gdje smo svi tako lijepi, srećni, duhoviti, cinični i mudri, volimo dobru muziku – ili bar ono što mi mislimo da je dobra muzika – i s puno uvažavanja jedni drugima udaramo podignute palčeve, ili srca kad se međusobno baš podržavamo i volimo.

Za slučaj da nije bilo jasno iz prethodne rečenice, u posljednje vrijeme sam razvila pozamašnu netrpeljivost prema društvenim mrežama i načinu na koji nas kontrolišu. Ne znam kako je za druge, ali vidim kako to izgleda u našoj kući, gdje nam koncentracija funkcioniše na rate od po deset sekundi između notifikacija sa Vibera i našeg potezanja za Fejsbukom da nam, ne daj bože, ne promakne nešto. Imam oko 2.000 kontakata na tom Fejsbuku, od čega je sigurno 90% na “unfollow”. Od tih 90%, barem 90% je sakriveno zato što uopšte ne znam o kome se radi, a 10% zbog stvari koje objavljuju. To je nešto što sam sebi poklonila za prošli, četrdeseti rođendan: da makar u toj sferi ne trpim ono što mi ne prija, a nikako mi ne prijaju turbo-fokeri, internet-političari, internet-patriote i internet-filozofi/sveznalice/palamuđači. Opet, žao mi je da obrišem profile, preko njih komuniciram sa ljudima koje sam poznavala u nekim drugim zemljama i nekim drugim životima, sa onima koji su tu, na dohvat ruke, a nikako da se vidimo, i sa onima koji, poput mene, smatraju crtanje i slikanje najkvalitetnijom psihoterapijom.

Jedan od razloga zašto nisam pisala u posljednje dvije godine je i to što su bile prilično mučne. Mnogo se toga preturilo preko leđa. Javna je tajna da se desila neka ružna priča koja je u međuvremenu neutralisana, ali je naravno ostavila svoj trag. Manja je tajna da sam se vratila u Bar, za koji su me vezale neke od najljepših uspomena iz djetinjstva, i tamo doživjela divna poslovna i lična iskustva, ali i niz neprijatnosti koje je lijepo definisala moja draga prijateljica i saradnica kad je rekla da je zapanjena stepenom gluposti i bezobrazluka. Trebalo mi je vremena da se od toga izolujem i da ga istinski ignorišem, jer nervira nemoć da uzvratite istom mjerom, jer vam ne pripada takvo ponašanje. Kad sam to naučila, postala sam neko drugi. Možda bi bilo bolje da sam to davno savladala, jer je važna životna lekcija da nas ne mogu svi voljeti i da su mnogo, neuporedivo važniji oni koji nas vole. Ja imam sreću da je takvih mnogo i da mi to pokazuju na hiljadu načina.

Mislim da je ovo zapravo pravi trenutak za početak novog bloga. Nova radna i školska godina – novi polet. A i preksjutra idem na daleki put, na mjesto koje nisam vidjela čitavih 22 godine, a koje sam obožavala, i jedva čekam da pišem o tome. Idem da provjerim jesam li ga pogrešno zapamtila, ili je zaista tako fenomenalno, pošto već 22 godine zavidim svakome ko je tamo. Idem da prečešljam svaku ulicu omiljenih kvartova koje sam nekad znala napamet, da obilazim radnje, parkove, restorane, Muzej moderne umjetnosti i, naravno, pozorišta, i da uživam u svakom trenutku. Idem da dišem punim plućima!

Sin

Dragi tata oče Vojo,

Izvini što danas pišem baš tebi iako si rekao da više nisi moj otac i da više nisam tvoj sin i da se više ne poznajemo. Volio bih da majci i sestri nisi zabranio da me gledaju, ali ne zamjeram ti. Znam da sam ti ocrnio obraz i da mi to nikad nećeš oprostiti mada bih sve dao da mi oprostiš i da me shvatiš.

Sjećam se kad sam bio mali kako mi je najsrećniji dan bio onaj kad si se vratio s ratišta i kako mi je bilo krivo što nisam stariji da idem s tobom. Sjećam se kako si me učio vjeri i da ne treba nikoga da mrzim, ni Šiptare i muslimane i sjećam se svega što si pričao o snazi i muškosti i dostojanstvu i kako na ovome svijetu kukavice i slabići završavaju pod tuđim nožem. I evo dočekao si da ti sin postane kukavica i slabić, ili sam možda to uvijek i bio i samo mi se činilo da si to iz mene iskorijenio. Davao sam sve od sebe da ne budem. A ovdje su me čim sam stigao samo odmjerili i odmah su znali. Odmah su Ja se trudim da ćutim i trpim kako si me ti učio i da ništa ne pokazujem i da to shvatim kao dio zaslužene kazne, ali

Nije lako, znaš.

Juče mi je u posjetu došao neko kome se nisam nadao i od tad ne mogu da se smirim. Znamo se neko vrijeme i baš se trudila da mi bude prijatelj, ali ja sam je gurao od sebe. Bio sam siguran da joj se sviđam kao muškarac, a ona se meni nije sviđala kao žena, a možda mi se u stvari samo učinilo da joj se sviđam i to sad više nije ni bitno. Bitno je da je došla iako to ničim nisam zaslužio i da mi ništa nije rekla i nije me pitala zašto i nije me ni pogledala poprijeko ili s prezirom, nego onako kako me niko nikad nije pogledao, kao da me razumije i da joj je žao. Žao joj je mene! I ja sam na to samo pukao i prosuo se. Ništa nisam mogao da joj kažem, samo sam je zagrlio i plakao joj u naručju, a ona je samo ćutala i grlila me.

Da znaš da nije kriva droga kao što ti misliš i narkoman je nešto drugo, ali nema veze, da ne bude da sad pokušavam da se opravdam jer znam da opravdanja nema. Htio sam da im pokažem da sam jak i da se ničega ne bojim i da sam na sve spreman. Htio sam da budem ratnik kao što si ti bio ratnik i usput sam valjda zaboravio da sam vjernik i da nikoga ne treba da mrzim, ili možda samo nisam znao kako da spojim ratnika i vjernika. Mada nisam ja Luku nikad ni mrzio, bio mi je nekad najbolji drug. Samo sam mrzio to što je postao ili još gore što je uvijek bio i krio. Mrzio sam pomisao da me cijelo vrijeme lagao i da je ko zna kako razmišljao o meni dok je govorio da mi je drug i sad bih volio da sam odabrao nekoga većeg i jačeg, nekoga koga nisam poznavao. I volio bih da je sve drugačije prošlo.

Inače sam samo htio da ga malo išamaram pred njima i da mu očitam bukvicu, da se pokažem. Ni sam ne znam što me je poslije ponijelo. Oni su navijali i vikali ubij pedera i
Znam samo da Luke sad nema i d
I sad sam ja nekome

Sad vidim da taj “nož” pod kojim završavaju slabi ne drže jači od njih, nego još slabiji od njih. I da bih volio da mi jednog dana kažeš da ga ti na ratištu nikad nisi držao.

Izvini što je ovo pismo ovako zbrčkano. Znam da mrziš nered, a ja nemam gdje da ga prepišem.

I izvini što nisam jači da sve ovo izdržim.

Tvoj sin Igor.

Pronađeno u džepu osuđenika Igora Markovića, nađenog obješenog 5. marta 2014. godine.
Primalac Vojin Marković odbio da mu se pismo uruči.
Zavedeno u arhivu Ministarstva pravde dana 7. marta 2014.

Scena

Čudno je, zar ne, to što je trebalo da napunim šezdeset godina da bih spoznao da sam proteklih dvadeset i tri živio kao da su samo jedna od proba, a ne premijerno i jedino izvođenje žanrovski neujednačene i prečesto patetične predstave koja nosi moje ime; da bih se prisjetio nekadašnjih uloga i nagrada, publike koja je za mene čuvala najveće aplauze, hvalospjeva kritičara i struke i zadovoljstva što mi se pozorišni svijet klanjao dok gutači „dinastija“ i „boljih života“ nijesu ni znali za mene.

Crnu Goru i glumu sam napustio 1991. i preko noći se, od doajena jugoslovneskog glumišta, pretvorio u neugodnu temu. Dvadeset tri godine su morale da prođu da bi me se neko od kolega javno sjetio i podržao to što umjetnik koji je posljednju ulogu tumačio u ljeto 1991. na Dubrovačkim ljetnjim igrama, nije htio da u decembru iste godine obuče uniformu rezerviste i zapuca sa Srđa na scenu na kojoj se donedavno klanjao. Nijesam mogao, naravno, i zato sam odbio poziv, u kofer spakovao nešto knjiga, garderobe i dostojanstva i otišao u inostranstvo da krečim kuće.

Mnogo mi je nedostajala scena. Čovjek se nekako s njom srodi. I zato sam na dan šezdesetog rođendana kupio avionsku kartu u jednom pravcu i uputio se pravo u Podgoricu, u pozorište. Upravnica je, srećom, bila žena starog kova i dobrog pamćenja, pa sam dobio manju, ali ne suviše malu ulogu u savremenom komadu po jezivom domaćem tekstu.

Predano sam strugao rđu sa zanatskih vještina, vježbao i u pozorištu i kući i nastojao da se prilagodim načinu rada novih kolega koji su kukavički štrihovali i „oprirodnjavali“ sve što je iziskivalo previše truda. Noću sam u glavi preslagao inventar crnogorskih pozorišnih zaljubljenika koji su u moje vrijeme redovno popunjavali prve redove, i smišljao što ću im ispričati nakon premijere, kada se ponovo okupimo.

Na taj svečani dan sam u pozorište stigao prvi, obukao kostim i zagrijao se. Kad sam zakoračio na scenu, osjetio sam onu staru tremu, stostruko uvećanu, i od silne želje počeo da preglumljujem. Ali presabrao sam se brzo, nastavio tamo gdje sam stao sa dobrom glumom, lošim tekstom, prekinutom karijerom, stvarnim životom; igrao sam, igrao se, smijao od srca, od srca plakao. I pomislio, evo mene opet kući.

Samo, nekako mi ta kuća više nije ličila na onu moju. One zaljubljenike iz prvih redova neko je preselio u posljednje, dok su na njihovim nekadašnjim mjestima zijevale i poruke kucale zvijezde sa estrade. Prepoznao sam nekoliko političara, nekoliko starijih glumaca, a kad smo izašli na poklon, ovacije je dobio jedino mladić sa viškom ljepote i manjkom talenta čije se lice proslavilo u savremenim „dinastijama“ i „boljim životima“ i koji se tokom procesa mučio sa gotovo svakom scenom i svađao sa gotovo svim kolegama.

Zaljubljenika nije bilo na koktelu nakon predstave. Ja sam, kako red nalaže, stao sa strane da sačekam svoj red da progovorim pred kamerama. Slušao sam glavnu glumicu kako izražava uvjerenje da će se predstava igrati „na kartu više“, rediteljku koja je ushićeno rekla da je proces bio težak, ali da je zadovoljna rezultatom, dok je najduže govorila folk diva iz prvog reda, čiji je utisak o predstavi novinarima bio veoma važan. Slavnog mladića su pitali koja mu je uloga iz snova i što više voli – pozorište, film ili televiziju. Mene niko nije pitao ništa.

A možda je i bolje što nisu. Jer da me je nekao pitao da li bi bilo bolje da nikad nisam otišao, ili da se nikad nisam vratio, što bih mogao da kažem sem da se nasmiješim i slegnem ramenima?

Prsten

Danica mi je umrla prije dva dana. Počinula, slobodno. Bila sam s njom do zadnjeg, govorila joj da se ne sjekira, da će sve da bude kako bit mora. Đorđa ću joj ja pripazit, gladnoga ga neću ostavit, a mogu mu ponešto i opeglat. Naće on novu, tješila sam je, bolju od one što mu šćaše crno ispod noktiju uzeti, i imovinu će povratiti. Mada bi bolje bilo da joj ništa od toga nijesam pominjala, da joj nijesam na muku stajala.

Anji sam ja javila da joj je majka počinula i da je sahranjujemo sjutradan. Nijesam izdržala da joj ne kažem da se mnogo ogriješila i da će tek sad da shvati što znači majka. Vazda je bila muanata ta mala, vazda nešto mimo svijeta. Dobroga je muža išćerala, veli neće ona da mu izigrava besplatnu čistačicu kad radi i zarađuje više no on. A radi stvarno mnogo, ne mogu da kažem bez da lažem. Sad je načelnica tamo na intenzivnu, dobra plata, plus dežurstva, plus narod čašćava. Stan, auto, žena da joj sprema, a još je i drugi muž iz dobre kuće. Ali njoj se to valjda malo učinjelo, pa joj je palo na pamet da nešto i naslijedi.

Svima nam je presjeo taj vaskršnji ručak. A koliko je samo Danica spremala! Ni sama ne znam kako se načela priča, i niotkud – čudo. Svi smo probali Anju da urazumimo, ali šanse nema, to je jedna glava – devet jezika. Nijesu nju, veli, otac i majka školovali, no se školovala sama. Otac je, veli, tad od državne plate donosio doma jedno jaje, a od poslovnih prostora je školovao Đorđa, tako da je sve morala sama. Pa je još i rekla kako je devedesetih, dok su joj drugovi i brat nosili pištolje za pas i dok joj se pola društva drogiralo, ona učila i radila i bila najbolji đak i poslije student. Danica joj je na to fino objasnila da je ona sad udata, da drugo prezime nosi i da treba da gleda muževljevo nasljedstvo, njegovu familiju. Probala je da joj objasni kako je muško – muško, brat je brat i tu ljutnje nema. A Đorđe je svo to vrijeme, dok se sestra svađala s roditeljima, onako njunjav piljio u tanjir i ništa nije progovorio. A i što bi.

Mato se tu silno naljutio i rekao da će ostavit testament, na što je poganulja odgovorila da će da uzme advokata jer je zakon na njenu stranu. I tu je Matu došlo crno na oči i razdrao se da mu neće popišulja đedovinu nasljeđivat i sinu jedincu od usta uzimat, i išćerao je iz kuće. Šećer mu je skočio, sav je pocrvenio, mislili smo da će kukavca kap da ubije.
A Anja, umjesto da se pokrije po ušima i ode, opsovala je brata jedinca i kuću u koju se rodila i slomila srce ocu i majci. Mato je nikad više nije pomenuo, a Danica se tri dana nije iz kreveta dizala.

Na kraju su, da ne bi razmišljali što će učinjet kad njih ne bude, svu imovinu prepisali na Đorđa. Bogami, možda bi bolje bilo da su sačekali, jer ju je Đorđe svu na kocku izgubio i prije no što je Mato umro, jedino su uspjeli da sačuvaju stan đe su živjeli.

Jutros smo Danicu sahranili. Ni to joj, greote, nije prošlo kako bog zapovijeda. Taman su je u zemlju spuštili i počeli ploče da postavljaju kad se Đorđe sjetio onoga prstena što joj je Mato kupio u Zlatarnu, što nije dala da se proda kad su sankcije bile. Morali su grobari ploče opet da dižu, da kovčeg vade i otvaraju. I eto Đorđe, onako smotan, nekako prelako skide s nje taj prsten, kao da to nije ništa, i ne okrenu se kad je ponovo zatvoriše i spuštiše. Ali ja ugrabih da pogledam i odjednom mi se učinje nekako gola. Ali ništa ne rekoh.

Srećom, nije nas mnogo bilo, nikoga liše nas nekoliko komšija i malo svojte.

“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” u selu Crna Gora Donja

Sinoć je u Crnogorskom narodnom pozorištu održana podgorička premijera predstave “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, po kultnom tekstu hrvatskog pisca Iva Brešana, i moram da priznam – rizikujući da mi se naljute prijatelji iz pozorišnog svijeta koje sam dosad gledala u mnogim predstavama – da ne pamtim kad sam ovoliko uživala. Ovo je u svakom pogledu bila predstava po mom meraku. Prije svega, tekst je zaista fenomenalan i od trenutka kad krenu da adaptiraju originalnog Hamleta replike postaju genijalne, situacije postaju genijalne, i slijedi sat vremena neprestanog smijeha. Zatim, glumci su bili sjajni i prosto me grize savjest da ikoga izdvajam, ali moram – mog drugara Dušana Kovačevića u ulozi Joca koji glumi Hamleta, i Dejana Ivanića kao učitelja, a bogami i Sima Trebješanina kao kralja. Mislim da smo ih hiljadu puta prekinuli ovacijama, sve je bilo prelijepo, tako da sam sinoć konačno bila u prilici da zamalo doživim savršeno pozorišno iskustvo kakvo nam je svima prijeko potrebno.

Kažem zamalo, jer se nažalost “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” sinoć igrala u selu Crna Gora Donja, čija mentalitetska obilježja znaju i te kako da zasmetaju u pozorištima, bioskopima, i drugim mjestima koja iziskuju koncentraciju i pažnju.

Vjerujem da je svima poznato kako je u podgoričkom Cineplexxu nemoguće u miru odgledati film zato što dio publike smatra sasvim prihvatljivim da tokom projekcije telefonira, dopisuje se, ili glasno razgovara. E pa isto, izgleda, važi i za pozorište jer je do mene, na veliku žalost cjelokupnog sedmog, osmog i devetog reda, sjeo bračni par koji je sinoć imao baš mnogo toga da kaže. Šaputanje, naravno, nije dolazilo u obzir, već se govorilo nešto tišim normalnim glasom, a to je izgledalo manje-više ovako…

Padaju svjetla, predstava počinje, a oni svaki čas imaju nešto jedno drugome da saopšte. Računam, zahuktaće se predstava, pa će i oni prestati, ali zađavola, izlazi glumica u gledalište (odatle počinju replike u komadu) i gospođa se okreće mužu da glasno pita je li ovo, zaboga, ona iz “Budve na pjenu od mora”! Tu računam da smo nadrljali, jer prepoznajem bar još tri glumca koja su se pojavljivala u toj seriji, i pri tom padam pomalo u depresiju jer su svi oni aktivni pozorišni glumci, pa mi je nekako žao da ih u teatru po serijama prepoznaju. Ali dobro. Sreća nas posluži makar s te strane, jer jedan od glumaca u predstavi nosi brkove pa ga nisu prepoznali, a ostale ne pominju kroz tu priču. Međutim, jedna od glumica – smatraju moje komšije – ima iritantan glas, ovo je ovaj, a ovo onaj, ovaj je ovakav, a onaj onakav.

A osim što smo svi u redovima sedam, osam i devet saznali sve što uvaženi bračni par misli o predstavi i njenim izvođačima, možemo vam dati i detaljan opis kako zvoni koji od njihovih telefona. Gospođa ima dva, gospodin jedan (ili se samo jedan oglašavao). Prvo je zvonio njen koji, kako to obično biva, nikako nije mogla da pronađe u torbi. Dok je ona tražila, muž ju je glasno opominjao da ga ugasi, a kad ga je (na opštu radost okoline) konačno našla i prekinula vezu, okrenula se meni i jednako glasno rekla: “Ja sam mislila da ovdje nema dometa.” Ja se nisam okrenula da uvažim to opravdanje i da simpatiziram s njenom nevoljom, jer sam u tom trenutku jako željela da čujem što govore na sceni, pa je ona ponovila da je mislila da nema dometa, pa kad je vidjela da neću da se okrenem, vidno se uvrijedila. Ali tu je, naravno, počeo da zvoni suprugov telefon. I on je ugasio zvono, ali pazite sad otkrovenja – gospođa svoje nije ugasila, već ga je stavila na vibraciju, a pozivač je bio uporan. Njen telefon, uredno vraćen u tašnu, sada uporno vibrira, pa ga gospođa ponovo traži, ljudi počinju da negoduju, a ja izgovaram sudbonosno: “Što je ovo noćas, brate mili?!”, na što gospođa gubi živce i toliko je uvrijeđena da se – pazite sad ovo – javlja na telefon! Javlja se i sagovorniku ljutito saopštava da prestane da je zove, dodajući ironično: “Evo se ovi okolo nerviraju.”

I tu sam zapravo došla do važne spoznaje. Nije problem u gospođi i gospodinu, problem je u drugima. Prije svega, u Crnogorskom narodnom pozorištu koje – sram ga bilo! – nije stavilo dovoljno jake ometače, jer da je pozorište odradilo taj svoj posao, ne bi niko očekivao od gospode u publici da svoj palac deranžiraju do te mjere da pritisnu po jedno jedino dugme i ugase svoje proklete telefone! Takođe, da publika nije tako netolerantna i uobražena, gospoda ne bi došla u situaciju da se osjećaju neprijatno zbog telefona koji zvone (tuđom krivicom), pa sva sreća što nijesu primijetili da su nam smetali i njihovi stalni glasni komentari o predstavi, jer bi u tom slučaju bili primorani da čast odbrane tako što će se sa svima posvađati, pa možda čak i da demonstrativno napuste salu, čime bi im veče bilo nepovratno upropašteno.

U zaključku, ja ću još jednom poći da odgledam ovu divnu predstavu, u nadi da ću sljedeći put imati više sreće i uspjeti da čujem sve. Takođe, zaključujem da možemo da se ljutimo koliko hoćemo na predstave i filmove koji se rugaju stereotipima o Crnogorcima i da pričamo kako su nas obrukali – zaslužili smo ih! Brukamo mi sami sebe svakodnevno tom neshvatljivom ležernošću prema svemu i svakome, i zato su nam rijeke pune smeća, zato su nam klupe u parkovima polomljene, zato pola nas nema sve zube, i zato u nacionalnom teatru nema dovoljno jakog ometača koji može da stane na put našim užasnim, nesnosnim mobilnim telefonima. I zato još dugo nećemo biti ništa više od sela Crna Gora Donja, ma koji najnoviji model iPhonea nosili u džepovima i tašnama.

Bijesni penis

Otkad znam za sebe slušam o fascinaciji Crnogoraca Rusima, ali mi se čini da je to ipak davna prošlost. Naravno, još uvijek se ne smijete zaletjeti izjavama da ne volite Tolstoja ili Dostojevskog (ili Tolstojevskog, kako je lupila neka folk diva), ali je činjenica da je naša vječita netrpeljivost prema ljudima drugih vjera ili nacija posljednjih godina usmjerena baš na turiste iz Rusije, dok ne jenjava opčinjenost muzikom sa turskim prizvucima i modom i hranom sa italijanskim. Čak tvrdim da je fascinacija Italijom kod nas najjača, s tim što smo prevazišli kult italijanskih cipela iz 80-ih godina (koji je bio pretužan jer su to zapravo bile cipele sa italijanskih buvljaka), i preusmjeli se na dizajnere, restorane i nazive na italijanski način. Rijetki su crnogorski privatnici koji će otvoriti hotel, restoran, kozmetički salon ili butik, a da mu ne nadjenu neko italijansko ime, pa smo stoga okruženi Gracijama, Glorijama, Lunnama sa dva N, itd.

Ja sam lično alergična na tako rasprostranjeno potčinjavanje sopstvenog jezika i tradicija bilo kojem drugom, ali ni to mi ne bi bilo toliko strašno kad takav trend ne bi pratila i tipična crnogorska lijenština. U doba Google-a koji nam omogućava da sve na internetu pronađemo i provjerimo, još mi se nije desilo da otvorim jelovnik u bilo kojem crnogorskom restoranu, a da ne nađem bezbroj grešaka u pisanju naziva italijanskih jela. Trpaju se dupla slova tamo gdje im nije mjesto, izbacuju tamo gdje bi trebalo da ih bude, i ruga se svim pravilima pravopisa i gramatike koje taj italijanski sadrži. Znam što sada mislite, da to duplo slovo i ne pravi neku razliku, ali kad je ne bi pravilo, vi ne biste začuđeno podigli obrve kad ste vidjeli naslov ovog današnjeg bloga i otvorili tekst da provjerite jesam li sišla s uma. S uma sam sišla davno, ali to ne mijenja činjenicu da su čuvene PENNE, kratka pašta na repertoaru većine crnogorskih restorana,  izreda u jelovniku navedene kao PENE. A ako su penne pašta, pene je penis gospodo draga, što znači da kad naručujete PENE ARABIATO, umjesto PENNE ALL’ARRABBIATA, vi zapravo naručujete bijesni penis.

Da budemo plastičniji:

Penne all’arrabbiata

 

Pene arrabbiato

E sad, moj problem je taj što je preko devedeset posto tih naziva sasvim prevodivo na jasni crnogorski jezik (ili kako god vam je milo da gazovete). Pašta bolognese je pašta sa mljevenim mesom, i možemo je do preksjutra nazivati “bolonjeze” kako bi zvučala otmenije, ona nije i nikad neće biti otmeno jelo, niti je bilo koji pristojni restoran u Italiji uopšte nudi u jelovniku, pa nam ona valjda dođe nešto poput onih cipela s buvljaka iz 80-ih, ili prevare pašte sa pestom alla genovese koji nijedan naš kuvar ne pravi, već u nju stavlja gotovi Barillin sos, naplaćujući vam jelo koje i sami možete skuvati kući za par eura i par minuta bez ikakve muke (skuvaš paštu, ocijediš paštu, prospeš pesto iz tegle, promiješaš, jedeš). Da se vratimo na bijesni penis, meni se čini da bi svima bilo jasnije kad bi u jelovniku pisalo “kratka pašta sa ljutim paradajz-sosem”, ali evo, nek bude da ja nisam u pravu, a vama svakako prijatno. Pardon, buon appetito. Ali sa dva “p”, molim.

Ne sudi knjizi po koricama

Opšte je poznata stvar među nama koji imamo kontakta sa svijetom izdavaštva, da dizajneri rijetko kad imaju predstavu o sadržaju knjige čije korice priređuju. Stoga, kako ne bi pravili budale od sebe, izdavača, a pogotovo autora čije im je djelo povjereno, osnovno je vaspitanje da, ako već nemaju vremena da čitaju, pitaju lektora da im prepriča o čemu je riječ. Znate, ono kao za lektiru. Ukoliko pak ni lektor nije pročitao knjigu – što se nažalost često dešava, sudeći po greškama koje su redovne u domaćim izdanjima – postoji dražesna stvarčica zvana “Google”, ili famozna “Wikipedia” u kojoj je prepričana bukvalno svaka iole poznatija knjiga na svijetu.

Zahvaljujući tome, recimo, možemo da izbjegnemo da “Avanture Hakleberija Fina”, inače genijalna knjiga o dječaku iz Misisipija koji sklapa prijateljstvo sa odbjeglim robom u doba pred američki Građanski rat, na koricama prikaže nešto što asocira na renesansnu Italiju:

Ili da “Isijavanje” Stephena Kinga u brazilskoj verziji liči na bombonjeru iz 80-ih:

Ili pak da japanska “Lolita” liči na golu vanzemaljku koja skita ulicama Tokija:

I mi, naravno, konja za trku imamo. Ne jednog, već više njih. Tako bi, recimo, sudeći po izdanju komšijskog Vulkana, kupac mislio da je “Skerletno slovo” Natanijela Hotorna ljubavni vikend roman čija je heroina zgodna dama u elaboriranoj crvenoj toaleti…

…a ne mučna drama o ženi koja je živjela u puritanskoj Americi i bila primorana da nosi veliko izvezeno crveno slovo A na haljini (A kao “adultress”, u prevodu “bludnica”) zato što je rodila vanbračno dijete, i koja je bila obučena ovako:

Da tek ne pričam o rečenici “Kada je bliskost zabranjena, a strast je greh, ljubav je najdrskiji zločin od svih”. Ne, dragi autore, vaša korica je najdrskiji zločin od svih!

Inače, “ne sudi o knjizi po koricama” je američka fraza koja se koristi umjesto našeg “odijelo ne čini čovjeka”, a kako vrijeme odmiče, tako sve više uviđam i da je ona tačna, i da naš narod funkcioniše upravo po suprotnom principu. Kod nas su korice toliko bitne, da svakoga ko zastupa tezu o važnosti “onoga ispod” etiketiramo kao smarača, peglu, ili gubitnika. “Ljepota je prolazna, ali je ružnoća trajna”, ili “o unutrašnjoj ljepoti govore jedino gabori” su samo neke od budalastih fraza koje sam imala priliku da čujem tokom proteklih godina, a najbudalastija od svih mi je bio odgovor na konstataciju da jedna žena ima nevjerovatno veliku platu i poziciju, s obzirom na to kako radi i kakve su joj sposobnosti – odgovor je glasio: “e, ali je dobra riba”.

Ja sam se prije neki dan suočila sa spoznajom da je korica po kojoj neki sude meni ta da sam režimsko-dvorska spisateljica. U prvom trenutku sam se na to nasmijala, a onda sam, kako su dani odmicali, sve više hvatala sebe kako pokušavam da shvatim zbog čega bi me neko tako etiketirao. Da se odmah razumijemo, ne poznajem lično osobu koja je to rekla, znam ko je i njegovo mi mišljenje ni po čemu nije relevantno, ali mi jeste žao ukoliko neko od ljudi do čijeg mišljenja držim razmišlja o meni na taj način.

Ono što sam zaključila je da, prema shvatanju ovog vrlog komentora, režimsko-dvorski umjetnik je svako ko poznaje Mila Đukanovića i ko javno i privatno ne govori da je on ološ. Potpuno je nebitno da li taj umjetnik vrlo kritično govori i piše o pojavama u društvu, a kamoli da li to što piše ima ikakvog kvaliteta – pa valjda se podrazumijeva, majku mu, da ga ne može imati! Takođe je sto postotno sigurno da ta osoba laže kad tvrdi da je ne zanima politika i da ne zna šta je koji političar lupio danas. Laž je i to da smatra da se previše ljudi već bavi politikom, te da nema potrebe da bude još jedna u nizu. Ukoliko dakle ne piše o politici, diktaturi, korupciji i organizovanom kriminalu, to je sigurno iz poltronstva ili straha i svaka druga opcija je nezamisliva i neprihvatljiva.

Međutim, prema mom očito neukom shvatanju režimsko-dvorskih umjetnika, na tu se titulu stiče pravo kroz nekoliko kriterijuma: ukoliko vam država finansira projekte, ukoliko vam obezbjeđuje položaj, ukoliko lobira da dobijete nagrade i naravno ukoliko se kao autor stavljate u službu vlasti, hvalite njene učinke i/ili kritikujete njene protivnike. Nesporno je da Crna Gora, poput svake države na svijetu, ima takvih umjetnika, ali ne znam otkud ja u tome društvu. Odnosno znam – poznajem Mila Đukanovića i ne govorim ništa loše o njemu. Prema tome, sasvim je nebitno to što su mi oba romana objavile privatne izdavačke kuće, što sam iz diplomatije otišla da radim u privatnoj firmi i bavim se kulturom na način od kojeg malo koji režim može imati koristi; dva puta sam bila kandidat za nagradu “Meša Selimović” i oba puta su pobijedili moji konkurenti iz Crne Gore – što mnogo govori o tome koliko se za mene lobiralo – i konačno, najvažnije, čikam svakoga da nađe i jednu moju polu-rečenicu u kojoj branim ikoga.

Tako da komentatore poput tog gospodina doživljavam upravo onako kako doživljavam autore korica koje sam maločas pomenula – nedopustivo lijenim i površnim u doba kada su na interenetu dostupne sve informacije o svima. Ne moraju pročitati knjigu ako već neće, ali bi se mogli raspitati prije nego što joj nacrtaju koricu. No dobro, imajući u vidu kakve korice Crnogorci vole da prišivaju ljudima, ja sam još i dobro prošla.

A da završimo veselo kako smo i počeli, evo druge krajnosti ove priče, kad dizajner ode iz izmišljotine u bukvalizam. Obje su varijante podjednako glupe i podjednako simbolične. I komične u svoj svojoj tuzi, što je ipak najvažnije.

 

Kakav otac, takav sin

Obično biram filmove tako što odem na Rotten Tomatoes ili na IMDB i prvo pogledam što je sada izašlo na DVD i kakve ocjene ima. Najviše volim Rotten Tomatoes, iz razloga što nudi kako ocjene kritičara, tako i ocjene publike, pa najviše volim one za koje se mišljenja stručne i laičke javnosti poklapaju. Dešava se za high art filmove da kritičari padnu u nesvijest, a publika uopšte ne, u kom slučaju najčešće budem na strani publike.

No, da ne dužim, upravo zahvaljujući ovim sajtovima sam došla na ideju da pogledam japanski film “Kakav otac, takav sin“. Stidim se da priznam da mi je to možda drugi ili treći japanski film u životu i da sramotno malo znam o toj kulturi i mentalitetu. A čim današnji blog posvećujem njihovom filmu, jasno je da me je potpuno oborio s nogu.

Neću nikome pokvariti užitak odajući ono što piše i u samom opisu na sajtovima, a to je da je po srijedi priča o roditeljima koji, prilikom upisa djeteta u školu, saznaju da zapravo nijesu njegovi roditelji i da je došlo do zamjene beba u porodilištu. Život dvije porodice se, naravno, okreće naglavačke, a ono što je zanimljivo je da zakon i pravila preporučuju da se djeca što prije razmijene i pređu u svoje biološke porodice.

Kad je već nemoguće zadržati oboje djece, da nijesam majka vjerujem da bih automatski podržala upravo hitnu razmjenu djece i rekla da se ona lako navikavaju, a da sigurno ne bih pristala da moje biološko dijete odrasta kod neznanaca. Ali stvar je u tome da, sad kad sam provela tri i po i pet godina uz svoju djecu, kad bi mi neko saopštio da jedno od njih nije moje, sigurna sam da nikad ne bih pristala da ih zamijenim s neznancem “samo” zato što nosi moj DNK. Namjerno stavljam navodnike na riječ “samo”, jer da je to tako mala stavka, ovaj film ne bi imao temu, zar ne? Ali vjerujem da je ovdje po srijedi nešto što mi je ispričala gospođa koja ima dvoje biološke i jedno usvojeno dijete: u početku se plašiš kako ćeš usvojenom djetetu sakriti da ga nikad ne možeš voljeti onoliko koliko voliš svoje; onda dođe trenutak kad se nešto u tebi desi, i ta se ljubav potpuno izjednači. Ja u to vjerujem, jer kad bi biološka spona bila osnova roditeljske ljubavi, niti bi bilo djece u domovima, niti bi bilo ljubavi između usvojene djece i njihovih novih roditelja.

Meni je čudnovato to kako se djeca vole. Kažu, ljubav na prvi pogled – pa i nije baš, barem za mene. Porodiš se i prvog dana gledaš ono malo stvorenje, ne znaš što da misliš i osjećaš. Sasvim ti je apstraktno to da je do maločas bilo u tvom stomaku i da je to sad ljudsko biće, tvoje ljudsko biće, i najviše od svega (pored umora i bola) osjećaš ogromnu odgovornost i brigu. Onda iz sata u sat nešto u tebi raste i već sjutradan ne znaš kud udaraš. I onda kako koji dan osvane, tvoja ljubav raste i čini ti se da više od ovoga ne može i da bi eksplodirala kad bi ta ljubav još narasla, a onda sljedećeg dana ona se udvostruči i to bude sjajno. To udvostručavanje kod mene još nije stalo, i sigurna sam da to nije zato što imaju moj DNK i bilo koju moju ili Ivanovu osobinu, već zato što smo zajedno od njihovog prvog dana, što ih gledam kako rastu i napreduju i što smo se potpuno srodili, što smo porodica.

A sjećam se oba puta kad smo išli u porodilište, da sam imala upravo fobiju da mi neko ne zamijeni djecu i stalno maltretirala Ivana da ih u stopu prati kad ih odvoje od mene. Srećom, u Francuskoj odvajanja nema ni na sekundu, pa vas makar ta strašna sudbina lakše zaobilazi.

Tako da, nakon što sam se isplakala poput djeteta gledajući film, došla sam do sljedećeg zaključka: ukoliko bi mi se desio takav užas, željela bih kontakt s drugom porodicom i sa svojim biološkim djetetom, ali bih željela da nastavim da podižem ono koje je moje od prvog dana. Jako me zanima šta bi uradili drugi.

Film svakako preporučujem.

Generacija 23

Danas se nalazim u Beogradu na promociji zbirke “Generacija 23” koju objavljuje “Blic”, a čiji sam dio po pozivu Aleksandra Gatalice.

Naime, Gatalica je, kao urednik “Blica”, došao na ideju da okupi nekoliko regionalnih pisaca čiji je zadatak da napišu po tri vrlo kratke priče (maksimum 3.500 karaktera sa prostorima ili, prostije rečeno, oko jedne gusto kucane A4 stranice) na temu dvadeset tri godine nakon raspada Jugoslavije. Od nas je traženo da priče budu fikcija, te da tema raspada naše bivše države bude samo okvirna, unutar koje možemo da se prepustimo mašti.

Ostali autori koji učestvuju u projektu su sami Aleksandar Gatalica, zatim Svetislav Basara, Muharem Bazdulj, Miljenko Jergović, Balša Brković, Aleš Šteger, Igor Marojević, Vladimir Kecmanović, Ante Tomić, Ljubica Arsić i Srđan Tešin.

Ja sam napisala tri priče kojima sam pokušala da što bolje obuhvatim Crnu Goru onakvu kakvom je ja danas vidim, a pri tom da se nijednom riječju ne dotaknem politike koju prezirem. U tom cilju, odlučila sam se za naraciju u prvom licu, kojom bih dala što veću autentičnost društvenim slojevima koje sam željela da prikažem.

Zato je u jednoj priči narator tipična žena srednih godina za koju smatram da, nažalost, predstavlja većinsko stanovništvo naše zemlje, gutačica “Farmi”, “Grand parada” i turskih serija, sa njenim tipičnim načinom izražavanja i mentalitetom; kroz nju, naravno, govorim o položaju žena u današnjoj Crnoj Gori, i o mojoj generaciji, onoj koja je bila u najosjetljivijim godinama puberteta tokom spornih devedesetih.

Druga priča se bavi današnjim mladima, onima koji su tokom devedesetih bili djeca, i njihov narator je mladić pogubljen u kontradiktornim idealima, sa diskursom vaspitanog, potencijalno obrazovanog, ali nedovršenog mladog čovjeka u današnjoj Crnoj Gori. Ova priča postavlja pitanje da li su nam se devedesete tek tako dogodile i jesu li ikad prošle, ili smo mi zapravo to što smo iskazali devedesetih, pa smo se sada donekle pritajili.

Treća se bavi stanjem u kulturi, a njen narator je intelektualac.

Prve dvije priče svakog autora će izaći u ciklusima u “Blicu” počev od 15. septembra. Treće će izaći u konačnoj zbirci, čije je objavljivanje predviđeno za decembar 2014. Moje priče će biti objavljene 22.9. i 8.11.

“Piss Christ” Andresa Serana

Ovih je dana ponovo aktuelna čuvena fotografija iz 1987.g. “Piss Christ”, američkog umjetnika Andresa Serana. Na njoj je prikazan krst sa raspećem, umočen u čaši umjetnikove mokraće.

Od trenutka svoga nastajanja, kada je osvojio prestižnu nagradu moderne umjetnosti, pa sve do danas kada su na Korzici organizovani protesti da bi se ovaj rad uklonio sa izložbe koja se tamo trenutno održava, “Piss Christ” je predmet polemika i jakog negodovanja kako crkve, tako i njenih vjernika, te se i u ovom slučaju otvaraju sva uobičajena pitanja modernog doba: da li treba da postoji granica slobodnog izražavanja, da li treba da postoji granica umjetničkog izražavanja, da li treba da postoji granica između onoga što možemo i onoga što ne možemo smatrati umjetnošću i, ono najvažnije od svih pitanja – ko je autoritet koji može da odredi gdje bi se ta granica postavila?

Mediji koji se bave umjetnošću mahom osuđuju proteste na Korzici. Kurator izložbe Erik Mezil objašnjava javnosti da umjetničko djelo moramo posmatrati onakvim kakvo ono jeste, bez izmišljanja mogućih namjera umjetnika. Andres Serano je svojevremeno rekao da ovim nije želio da osudi vjeru, već komercijalizaciju i pojeftinjavanje hrišćanske ikonografije u savremenoj kulturi. Ali ako je Seranova nakana bila tako plemenita, postavlja se pitanje kakva je bila nakana Erika Mezila kad je ovo djelo okačio pored platna iz XVIII vijeka koje prikazuje Djevicu Mariju. Obično muzeji određuju zasebne prostorije za nove, privremene izložbe, pa se pitam da li je ovakvim rasporedom Mezil želio da pošalje novu poruku koja mi je promakla, ili samo da se “ogrebe” o staru slavu Seranove fotografije tako što će vaskrsnuti nekadašnje polemike i time privući pažnju na izložbu koja bi bez toga teško dospjela na stranice svjetskih medija.

Kao neko ko se bavi umjetnošću, i ja često sebi postavljam ona pitanja od maločas. Bez ikakvih pretenzija na titulu autoriteta koji može da postavlja bilo kakve granice bilo kome, mogu samo učiniti što i svaki slobodan građanin i iznijeti lično mišljenje, te reći da smatram, prije svega, da svaki komad koji pretenduje na epitet “umjetnički”, mora između ostalog podrazumijevati nekakvo umijeće autora. Performans art smatram mnogo više performansom, nego artom, tako da kad osoba u ime umjetnosti kotrlja nosem kikiriki u ljusci sedam milja nizbrdo, ja tu ne vidim ni umjetnost, ni umjetnika. Kad smo već kod urina, zovite me staromodnom, ali spadam među one koji smatraju da “Fontani” Marsela Dešampa nije mjesto u Tejtu, i koliko god obožavala modernu umjetnost, čak i onu za koju ne znam šta tačno prikazuje (omiljeni slikari su mi Kandinski i Miro), vjerujem da ona granica između umjetničkog i ne-umjetničkog i te kako postoji, samo što je suviše varljiva i problematična da bi mogla biti išta više od ličnog doživljaja svakog člana publike.

Na kraju, vjerujem da bih bila naivna i glupa kad ne bih razumjela i poštovala provokaciju kao jednu od ključnih funkcija umjetnosti (ali ne i najvažniju), i tek je tu pipavo razgovarati o granicama. Međutim, poučeni ovim komadom, a još više posljedicama objavljivanja čuvenih karikatura Proroka Muhameda u švedskim novinama prije nekoliko godina, moramo se pitati dokle i na koji način smijemo dirati u vjeru kao nešto najintimnije i najbolnije, oko čega se još uvijek ratuje širom svijeta, i moramo se pitati ko na kraju plaća cijenu takvih provokacija. Potpuno podržavam napade na anomalije organizacija koje pretenduju na baštinjenje pravih vrijednosti vjere, a češće manipulišu vjernicima, nego što vrše dužnost iskonskih posrednika između njih i boga, ali treba li na ovaj način dirati u samo vjersko osjećanje ljudi, znajući da je mnogima to jedina utjeha u životu?

Ja ovaj odgovor nemam. Znam samo da mi se Seranov komad ne dopada, ali mogu donekle da ga razumijem. Mnogo manje razumijevanja imam prema kuratoru izložbe, a i prema indignaciji medija koji se pretvaraju da ne razumiju u čemu je problem. Problem je jasan. Jedino što je nejasno je njegovo rješenje.

Zgrožena

Poznato je da se užasavam sujevjerja, crvenih konaca oko ruke, zaklinjanja i sličnih običaja naših ljudi koji bi trebalo da nešto znače, a ne mogu značiti ništa. Desi se, naravno, i meni da kucnem u drvo ili se zakunem (a onda zgrozim samom sobom), ali eto, dešava se. Baš kao što se nedavno desilo da se ujedem za jezik kad sam ovdje objavila da u avgustu snimamo naš film o narkomaniji, od straha da ću nešto da ureknem. A kako se snimanje izjalovilo, svaki normalni Crnogorac bi mi sad rekao: eto vidiš da tu ima nečega.

U pravu je, ima. I to onoga istoga što nas tjera da vezujemo crvene končiće, pomjeramo se s mjesta i dižemo sa stolice kad god se pomene Ostrog, uz obavezno propratno “slava mu i milost”. A to nešto se zove Crna Gora – u svom najgorem svjetlu.

Dakle, još u davnom martu, producent filma i ja odlazimo na sastanak u jednu crnogorsku opštinu, računajući da je lijepo da se nešto snimi i negdje mimo Podgorice i Budve, ima još Crne Gore. Sa sobom nosimo scenario filma, pisma podrške, saopštavamo da želimo da film snimimo u tom gradu i pitamo da li je moguće da dobijemo njihovu podršku. Ljubazni potpredsjednik opštine nam kaže da ne može da nam da novac, ali zato može da obezbijedi smještaj i hranu cijeloj ekipi. To je, vjerujte, velika pomoć, čista para, tako da presrećni odlazimo odatle i nastavljamo pripreme filma. Prvobitni, preambiciozni plan da snimimo već u maju nam propada zbog nedostatka sredstava, ali uspijevamo da se organizujemo tako da možemo da snimimo na ljeto, to jest u avgustu. Dogovorimo opremu, ljude, kompletnu logistiku, jedino imamo problem što nam se potpredsjednik nešto ne javlja na telefon i nikako da dođemo do njega. Ljubazna sekretarica nam govori da je sve u redu i da će sve biti kako smo se dogovorili, ali potpredsjednik je čas zauzet, čas na putu, čas na odmoru. Avgust se približava, od potpredsjednika ni traga, ni glasa, sve dok konačno ne dobijamo informaciju da je sve u redu. Prolaze još dva dana, ponovo se čujemo, i tu saopštavaju da je potpredsjednik otišao na odmor i ostavio nepotpisan papir na svom stolu. Dakle, dvije sedmice pred snimanje, muka.

Tu se onda, kako to već i biva, pokreću veze da se dođe do informacije, i preko veze saznaje sljedeća, za mene frapantna vijest: pomenuta opština ne želi da se film snima kod njih, jer ne žele da ljudi asociraju njihov grad sa narkomanijom. Oni imaju problem sa narkomanijom, znate, ali se o tome ne priča, već se samo šuška i svima je jako muka od te teme.

Moram vam reći da sam višestruko zgrožena i da sam se dugo dvoumila da li da ovo objavim, ili ne. Zgrožena sam, prije svega, zato što mislim da je osnovni red javiti ljudima da ne mogu da snimaju film kod vas, umjesto višemjesečnog “zavlačenja” (ne mogu da se sjetim boljeg izraza). Da nije bilo veze koju smo našli, ko zna kad bi se neko udostojio da nam saopšti da nijesmo dobrodošli.

Zatim, zgrožena sam nedostatkom svijesti da se problem narkomanije ne rješava šuškanjem. Takvi se problemi rješavaju podizanjem svijesti, a niko nikad nikome nije podigao svijest ni šuškajući, ni ćuteći. Narkomanija nije nešto što će nestati ako zažmurite i napravite se da ga nema!

Ali dobro. Idemo dalje. Preselićemo film u Podgoricu, nadam se na jesen, i to ćemo snimati bez prepoznatljivih elemenata grada, za svaki slučaj. Priča je svakako univerzalna. I toliko edukativna da nam je “Zavod za školstvo” dao papir na kojem piše da će naš film preporučiti za dio nastavnog materijala u predmetu “zdravi stilovi života” u višim razredima osnovne škole i u srednjim školama širom Crne Gore.

Neka bude anonimni grad ako je tako nekome lakše. Kome – e, to mi jedino nije jasno, ali što moram ja sve razumjeti. Ponekad mi je, zapravo, i bolje da ne znam.

Ići ili ostati, pitanje je sad!

Moj dugogodišnji nomadski život i česte selidbe učinili su da izgubim neke stvari do kojih mi je bilo stalo. Recimo, nigdje nema mog malog plavog plišanog meda, jedine igračke iz djetinjstva za koju sam bila vezana i koju bih rado proslijedila mojoj djeci; nema nekih odjevnih komada koje bih voljela da imam zauvijek, nema nekih knjiga koje sam bog zna kome pozajmila. I nema fascikle koju mi je dala baba, u kojoj je skupljala tekstove iz moje prve kolumne, pisane za tadašnju Pobjedu. Kažem tadašnju, jer je bila jedina i mnogo drugačija od ove danas, koju mnogi otvoreno preziru (a pretjeruju!) i odbijaju da čitaju.

Imala sam osamnaest godina kad je počela ta moja prva kolumnistička pustolovina, a počela je – kao i većina stvari u tom uzrastu – iz inata. Neki su stalno hvalili nečiju kolumnu koja se meni nikako nije dopadala, ja sam rekla da ja to mogu bolje, na što su se slatko nasmijali. Ljuta, sjela sam za dedinu pisaću mašinu i u roku od pola sata imala dva napisana teksta, nakon čega sam prešla ulicu i otišla pravo u zgradu Pobjede. Bio je avgust, vrijeme godišnjih odmora, pa su me uputili na urednika Vladana Mićunovića. Njegovoj ljubaznoj sekretarici sam saopštila svoje ime i prezime i želju da pišem za nedjeljno izdanje; ona je rekla da je urednik veoma zauzet i da će mu biti potrebno vremena da pročita, pa da se interesujem kroz koji dan.

Zvala sam u petak iz Danilovgrada i rečeno mi je da urednik još uvijek nije pročitao, pa da ponovo zovem sljedeće sedmice. Pola sata kasnije zazvonio je telefon (ja bosa u bašti, zalivam cvijeće); bila je to Vladanova sekretarica. Kaže da je urednik pročitao moje tekstove i da pita mogu li odmah da dođem da porazgovaramo, jer bi željeli da prvi tekst objave već preksjutra. Sjećam se paničnog spremanja i odlaska u Podgoricu, a Vladan često prepričava taj naš prvi susret. On mi je rekao da je Pobjeda zainteresovana za dugoročnu saradnju sa mnom, dogovorili smo se što ćemo i kako, i tek kad je dogovor pao, ja sam mu rekla čija sam. Moj deda po ocu je bio glavni i odgovorni urednik Pobjede, moja majka Vladanova drugarica iz škole, a na pitanje zašto mu to unaprijed nijesam rekla, objasnila sam da nijesam željela da me zbog toga primi, pa da se vječito pitam da li to što pišem valja, ili sam samo tu zbog nekoga. Oboje smo sa tog sastanka otišli zadovoljni, a ja sam se u “Dječaku iz vode” zahvalila upravo Vladanu Mićunoviću, prvom čovjeku koji je rekao da znam da pišem.

A prvi moj tekst se zvao “Čežnja za Crnom Gorom” i pobrao je brojne simpatije zato što je tad već uveliko nastupilo ono post-titovsko doba u kojem je prestalo da bude moderno isticati ono što je dobro, a postalo moderno pljuvati sve i svakoga. Ja sam tada, kao strankinja u Italiji, do te mjere patila za svojom zemljom da me je vrijeđala ta količina kritika upućena mojoj zemlji i mom narodu. Da me neko pogrešno ne razumije, ne zastupam ja uljepšavanje stvarnosti koje je nekad davno praktikovano, jer prezirem spinovanje javnosti, smatram ga užasno opasnim. Ali isto tako smatram da, baš kao što je bilo opasno prikazivati stvari boljim nego što su stvarno, još je opasnije stalno ih prikazivati gorim kako bi se u narodu raširio pesimizam i negativna energija, pa na taj način smijenila vlast. To je ono što imamo danas.

Ojha!

No, odlutah ja, jer želim da pričam o svojoj čežnji za Crnom Gorom. U tom sam prvom tekstu, dakle, pobrojala sve ono što obožavam u Crnoj Gori i što mi nedostaje kada sam daleko. Sjećam se da je na spisku stajala porodica, gostoprimstvo naših ljudi, sjedenje u Maši sa mojom Ninom, osjećaj da uvijek mogu da računam na pomoć ako mi nešto zatreba. Ne sjećam se više o čemu sam sve govorila, ali se sjećam da je bilo sve ono što je davalo protivtežu neljudskoj samoći koju sam uvijek osjećala u tuđini, pogotovo u Milanu. A sada, kad sam ponovo ovdje, te se dobre stvari potvrđuju i uviđam da sam ja ovdje najsrećnija. Imam rodbinu, prijatelje, poznanstva, mogu da radim posao koji volim i sve mi ide neuporedivo lakše nego bilo gdje drugo. Nijesam tip koji sate i dane provodi sa društvom, naprotiv, ali mi je potrebno s vremena na vrijeme i, ako ikad igdje odemo, opet ću biti osuđena na stalnu izolaciju koja će me činiti nesrećnom. Međutim, ako ne odemo, moja djeca će odrastati ovdje, školovati se ovdje, a kad su oni po srijedi, automatski počinjem da razmišljam suprotno i da ovoj sredini vidim jedino mane. Zašto je tako?

I onda počnem da pravim neke drugačije spiskove, koji su sve, samo ne ružičasti. Prvo naravno pomišljam o tome da nam je nasilje i mržnja u krvi i da je naš narod apsolutno spreman da linčuje i ubije neistomišljenika – devedesetih Muslimana ili Hrvata, dvijehiljaditih Crnogorca ili Srbina, desetih homoseksualca, a tek nam predstoji da vidimo ko će biti na meti sljedeće decenije. Zatim pomišljam na to kao funkcionišu naši vrtići i škole, osim naravno ako ste spremni da izdvojite par stotina eura mjesečno da pošaljete dijete u privatne, koji u Danilovgradu svakako ni ne postoje. Stvar dodatno zakomplikuje to što uđete u prodavnicu da kupite nešto, a sa zvučnika trešti folk muzika, ili kad nema kafića u kojem se kao nepušač možete lijepo osjećati, jer je naš narod (uključujući vladajuću klasu) prosto odbio da sprovede zakon koji bi zaštitio i pušače i nepušače.

Znam da se u Crnoj Gori ne kaže “naranđasta”,
ali ima istine u ovoj slici.

Tu je i činjenica da nijesu vicevi izmišljeni tek tako, već mi zaista jesmo jedan duboko lijeni, neradni narod (devedeset posto Crnogoraca najviše voli da radi u državnoj službi, jer u njoj ima najviše slobode da odsustvuje s posla, i garanciju da ih niko ne može otpustiti uprkos čestim odsustvima i traljavom učinku).

Pa pomišljam na to čega sve ovdje nema, od osnovnog vaspitanja u saobraćaju do bazena za plivanje, koje je najbolji mogući sport za dijete u razvoju. Računam ajde, pretjerujem, nije manjak bazena nikakav smak svijeta, ali nekako se nakupi sve to čega nema, ili čega ima previše, pa počne da guši.

Ali onda se uvijek sjetim same sebe daleko od Crne Gore, i svih svojih prijatelja koji su sa roditeljima otišli u inostranstvo upravo da bi se pobjeglo od svega ovoga što sam nabrojala, i sjećam se da smo svi imali jednu zajedničku crtu: svi smo brojali dane do odlaska na raspust u Crnu Goru i svi jedva čekali da se zauvijek njoj vratimo. I svi smo se na kraju i vratili! Jer ipak je ovo naš način, ovo smo mi, i ja lično više volim sve naše mane od bilo koje prednosti koje nudi taj Zapad. Ili, da sumiram, na Zapad volim da odem kao turista. Ovdje volim da se vraćam.

Što je zaključak svega ovoga ne znam, jer je ta priča o odlasku ili ostanku stalno na dnevnom redu u našoj porodici, i do rješenja još uvijek nijesmo došli. Hvata me panika pri pomisli o ostanku, još veća pri pomisli o odlasku i o još jednom selidbenom kamionu. Pa dok ne riješim ta velika, egzistencijalna pitanja, vratiću se svojoj danilovgradskoj svakodnevnici, koja danas počinje čudnom činjenicom da nam je cisterna od hidrofora iz nekog razloga osvanula na livadi, umjesto u svom kućištu. Slijedi trening sa trenerom na kojeg sumnjam da pokušava da me ubije (tako me sprema da ću ili umrijeti, ili kroz koji mjesec izazvati Strugara na meč), zatim montaža, i večeras emisija sa Nikolom Vukčevićem. Ole.

Poslijepremijerna inspiracija

Danas stavljam Bokija Krivokapića
kao ambasadora predstave.
Učinio je da svi obožavaju Ćora.

Jedna od najzanimljivijih stvari za mene kao pozorišnog laika – a lingvistu – koji stiče priliku da proviri iza kulisa, jeste pozorišni žargon. Tu su neke misteriozne riječi, poput proscenijuma i inspicijenta. Tu su i simpatični, ali razumljiviji izrazi, poput kostimiranja sufliranja.

A onda su tu i neki zbunjujući izrazi od kojih automatski pridižete obrvu, jer prosto znate da tu nešto ne štima, i o kojima bi se mogla napisati čitava studija. Prebacivanje rampe, recimo, koje nema veze sa rampama i bilo kakvim fizičkim aktivnostima već, ako sam ja uopšte dobro shvatila, znači da glumac treba da igra tako da ga i gledalac iz posljednjeg reda savršeno razumije. Progon nije situacija u kojoj neko nekoga negdje tjera, već proba u kojoj se glumi predstava iz cuga, bez prekida, kao da se igra pred publikom. Takvih je izraza mali milion, i tu nema opuštanja, jer nikad ne znate koji će da vam izvuku iz rukava u bilo kom trenutku; tako sam, na primjer, ja prekjuče naučila da to što talijanka ne smije da kasni nema veze sa nekom slabo organizovanom gospođom iz susjedne države, već je talijanka isprobavanje izlazaka na scenu, ili nešto u tom fazonu!

Pozorišni svijet ima i neke izraze da opiše psihološka stanja u koja upadaju u raznim trenucima, a jedno od njih se zove poslijepremijerna depresija. Ako sam dobro razumjela, nakon haosa sa pripremama premijere, pa konačno preživljenog prvog nastupa pred publikom (zapravo drugog, jer imate pretpremijeru, ili u našem slučaju šestog, jer se igralo i na Grad teatru), nastupa povratak u svakodnevni život, i to izgleda ljudima baš teško pada.

Ja danas, međutim, nijesam osvanula ni sa poslijepremijernom depresijom, niti euforijom, nego sa jednim nevjerovatnim elanom za rad. Samo nižem planove u svojoj glavi. Završiti Dječaka što prije. Prevesti scenario na engleski. Početi sa zabilješkama za novu priču. Srediti Vuka (roman) na engleskom onako kako je agent tražio, mada više nijesam sigurna da to želim da uradim. Redovno pisati blog, jer mi je stvarno nedostajao dok ga nije bilo.

Tako da pretpostavljam da bi prava definicija moga stanja mogla biti poslijepremijerna inspiracija. Jer, od svega lijepog i manje lijepog što sam naučila u kontaktu sa svim tim pozorišnim svijetom, ono što je najveći uticaj ostavilo na mene je činjenica da, koliko god to bilo teško, ti ljudi zaista funkcionišu, žive i rade u sferi kulture. Ne rade to u nekim ministarstvima gdje se zapravo bave birokratijom, već kreiraju, interpretiraju, postoje u nekom paralelnom univerzumu koji je tu ispred nas, a o kojem znamo tako malo, ako išta. Umjetnost je njihov život, njihov izraz, njihov vazduh, a to je nešto što na mene djeluje zarazno. To je nešto što čini da ne mogu sebe nikad više da zamislim kako popunjavam formulare sa nepismenim strankama, izdajem pasoše, ili obilazim zatvore; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako sjedim u nekoj kancelariji od devet do pet, jer mi neki šef štopa u koliko sam sati ujutru stigla, a u koliko popodne otišla, nezavisno od toga jesam li svoj posao organizovala i obavila; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako organizujem protokolarne posjete, govorim o sporazumima i reciprocitetima, a kamoli da se na bilo koji način ikad bavim politikom.

Sa mojim dragim
drugarom iz Milanskih dana,
koji je sinoć bio pravi džentlmen
i idealni pratilac na “crvenom tepihu”.

Nekako se ispostavilo, kroz ovo moje plivanje u vodama kulture proteklih godina, da mnogo veću katarzu doživim kad upoznam Tarika Alija, nego nekog stranog ambasadora. Sinoć mi je milije bilo što sam po petnaest sekundi porazgovarala sa Slobodom Mićalović i Natašom Ninković, nego da sam bila na ne znam kojem diplomatskom prijemu. Preksinoć sam nakon pretpremijere sjedjela i pričala prvo sa mladim rediteljem i nekoliko studentkinja glume, a zatim sa Vanjom Milačić i nekim divnim ljudima sa kojima je sarađivala na posljednjoj monodrami – i istinski sam uživala. Razmijenili smo mailovima scenarije i drame, pričali o temama u kojima se ja dobro snalazim, i ja sam se prosto osjetila živom, srećnom. To sam ja, to želim da budem ja! Ne želim da budem po profesiji prvo nešto drugo, pa onda pisac. Želim da budem prvo pisac, pa onda sve ostalo. I, ako bog da, da ne budem samo pisac romana, već i scenarista, pa što da ne, možda i dramaturg. Evo mi osmijeha na licu pri samoj pomisli!

Što se toga tiče, imam i jednu veliku prednost zahvaljujući iskustvu u diplomatiji: moje mnogo puta pominjane konzularne stranke su mi za dvije godine dale više materijala za pisanje nego što mnogo ko dobije za dva života! Možda sljedeću priču posvetim upravo njima.

O novoj verziji Dječaka iz vode

Jedan od predloga za nove korice

Otkako sam objavila da pripremam novu verziju Dječaka iz vode, nekoliko ljudi mi se javilo da pita zašto to radim. Nekima to djeluje glupo, jer smatraju da treba da se okanem već napisanog i da pišem nešto novo. Drugima je to suludo, jer računaju da ću svakih nekoliko godina htjeti ponovo da pišem. A neki su čak uvrijeđeni jer hoću da mijenjam roman koji su oni voljeli takav kakav je.

Prije svega, ja sam Dječaka napisala sa osamnaest godina. Odnosno, tad sam počela da ga pišem, a završila negdje sa dvadeset i dvije. Onda sam sačekala da diplomiram, došla u Crnu Goru i sjela sa lektorkom da ga sređujem. Napisala sam ga veoma mlada, dakle, i to nakon godina provedenih u inostranstvu. Još od šestog osnovne nijesam učila školu na svom jeziku, posljednji čas gramatike koji pamtim su bili padeži, i stvarno mislim da imam svaki razlog da budem ponosna i zadovoljna što sam, uprkos tim teškoćama, napisala roman koji su ljudi zavoljeli i koji je dobio čak i nagradu.

Međutim, sa trideset i šest godina, nakon skoro decenije od objavljivanja Dječaka, čitam ga i nijesam zadovoljna, jer prepoznajem odličnu priču koju kvari autorkina stilska nezrelost i sklonost da pada u patetiku, kako je i dolikovalo jednoj pubertetliji. Uviđam da je, tokom rada na prvoj verziji, lektorka puno uticala i na neke sadržaje svojim senzibilitetom (opis mosta, na primjer) i to mi danas smeta. Osjećam, odnosno ZNAM da Dječak može da bude mnogo bolji roman, odličan roman, i ne vidim zašto to ne bi postao kad sam ja živa i zdrava i spremna da ga popravim. Ne očekujem, naravno, da svako ko ga je kupio pođe da ga ponovo kupi i čita. Ali Dječaku želim još mnogo izdanja i još mnogo čitalaca, van Crne Gore, i ne znam zašto bi budući čitaoci bili uskraćeni za najbolju moguću verziju te priče. A i oni stari koji je iskonski vole, i kojima sam na tome neizmjerno zahvalna, vjerujem da će sada još više uživati.

Ono što je meni zanimljivo u cijeloj priči je to što, kad sam sjela da pišem novu varijantu, bila sam uvjerena da ću preformulisati čitav roman, ali sadržaj ostaviti netaknut. To se ipak nije dogodilo, jer sam radeći uvidjela da su i neki sadržaji nezreli, barem po mom sadašnjem shvatanju života. Naravno, suština ostaje ista, ono što se desilo u prvom, drugom, trećem, četvrtom Dječaku – desiće se i u ovom, ali zlikovci neće biti zlikovci bez razloga, a neke odluke se neće tako olako ni donositi, ni izvršavati.

Najveću promjenu će pretrpjeti jedan od dva glavna muška lika. Pošto ne želim ovdje da otkrivam detalje radnje, jer je roman postavljen tako da, ukoliko samo saznate ko je Dječak iz vode, kompletan doživljaj je upropašten, reći ću samo da sada želim da čitalac od početka do kraja navija kako za Sašu, tako i za Andreja. Da voli obojicu, da žali obojicu i da ono što će se desiti na kraju bude stvarno tragedija za sve učesnike. Jedini negativac u ovom romanu će od sada biti Petar, i uvjerena sam da to tako treba i mora.

Sašin brat će se ipak zvati Vlado, kao u prvom rukopisu (i u Marijinom filmu), jer ne mogu da podnesem da mi se lik zove kao moj Filip, i Vlado će biti pojačan kao lik. I svim likovima su dodati slojevi, jer im je to prosto nedostajalo.

A da bih vam pokazala kako sve to izgleda u praksi, ovdje ću objaviti staru i novu verziju čitavog jednog poglavlja. Dvoumim se između prvog i četvrtog, i mislim da ću ipak odabrati prvo. S tim što ću početi od nove verzije:

Septembar 1998.

„Koji je to trenutak“, pitao se Branko Petrović, „kad čovjek spozna, bez sumnje, da je dotakao dno?“ I kako se baš njemu, nekada bučnom osuđivaču „kukavičluka nad kukavičlucima“, odnekud prikrala turobna zagonetka što glasi: „skočiti il’ ne skočiti?“. Nemoćan i star, samovao je u vlažnoj i zagušljivoj sobici bolnice kojom je upravljao čitav radni vijek i na svijet gledao unatraške, valjda zato što u određenim godinama to tako mora. Petrović je tu robijao kaznu koju je sam sebi izrekao, okružen pažljivo probranim uspomenama među kojima je gospodarila izblijedjela fotografija pokojne sestre.
Njoj je volio da se obrati, čak u raspravu da se upusti kad god bi ga spopala pomisao da bi ipak sebe valjalo osuditi na smrt. Tad bi potražio sestrine oči boje rijeke i nasmiješio im se s roditeljskom naklonošću, jer bio joj je roditelj više nego brat, i naglas rekao:
„Sjećaš li se, Ane, kako si govorila da je lako uglednim provincijskim punjenim ćuranima, poput mene, da se razmeću propovijedima o hrabrosti i borbenosti, a nikad nijesu imali petlju ni da odu iz svoga sela? Zvala si nas ispranim mozgovima i bila si u pravu što si bar ti htjela da odeš. Samo si mogla odabrati put s povratkom, odnosno bila si obavezna da ga biraš, jer nijesmo isto ti i ja. Nazivaj me lažnim moralistom koliko hoćeš, pričaj mi o usamljenosti koja dušu izjeda, o strahovima i kajanjima o kojima bih i sâm mogao tomove ispisati – ali činjenica je da ti nijesi smjela da odeš zauvijek, jer ti si imala Minu, a ja je nemam.“
Pomisao na Minu bi ga natjerala da skine naočare i obriše vlažne oči, a zatim da u polumraku podigne kažiprst kao da drži besjedu i doda:
„Znao sam da će se vratiti jednog dana i da će biti sasvim nova osoba, s mrakom u očima i odlučnošću da svima naplati dug prema pravdi i istini, počev od mene. Ipak sam joj ja bio najveći dužnik, veći i od onoga nesrećnika.“
Zagonetku „skočiti il’ ne skočiti?“ Mina Petrović je pripisivala genetskom nasljeđu, jer ju je pamtila kao svoju jednako dugo koliko je pamtila i sebe. Samo, ranije je bilo nekako lakše zanemariti je, dok se nakon onog događaja valjalo svakodnevno rvati s njom. Suviše su bili daleki, možda i mrtvi oni rijetki koji su Minu voljeli, a ona je nastojala da matematički izračuna stepen sopstvene usamljenosti, stostruko uvećane pri svakoj pomisli na njih i na činjenicu da je čitava decenija prošla otkad su joj posljednji put čuli glas. Znala je da je ne mogu zaboraviti, jer ljude je lako smetnuti s uma, ali njihove tragedije nikad. Ona je svoju nanovo obnavljala svake noći, preslažući inventar zvukova, mirisa i bolova. Zvukova pogotovo: jedne rock pjesme pjevušene šapatom, Sašinih prigušenih krika i Andrejeve ogluvljujuće šutnje. Pomiješani s onim slankasto-rđavim mirisom krvi i bolom od kojeg joj je pulsiralo u ušima, stalno su je cijepali napola, uzduž pa poprijeko, sučeljavali sa groteskno besprjekornim osmijehom Petra Vukčevića i nimalo šarmantnom malograđanštinom njenog ujaka Branka Petrovića i ujne – pritajenog despota.
Upravo su je Petrovići i spakovali na put u Milano, ocu kojeg nije poznavala i koji je nije želio. Trudio se, doduše, da to prikrije, makar u početku. Premda je znala da je bijeg od odgovornosti oduvijek bio njegov način, Mini se činilo da se ipak prelako predao pred ženinim otvorenim neprijateljstvom ka kopiletu dopremljenom iz Crne Gore sa gipsom na ruci i licem iskrivljenim od podliva.
Život u stalnom nezboru s ukućanima istrpjela je nešto manje od dvije godine i sa sedamnaest riješila da konačno pobjegne. Spakovala je svoje stvari, među njih položila neizostavne dvije fotografije koje su s njom doputovale iz Crne Gore i koje će vući gdje god je život povede i ispraznila koverat koji su otac i maćeha krili u ormaru spavaće sobe, da im se nađe za ne daj bože. Pronašla je sobu u studentskom stanu preko oglasne table državnog univerziteta i popodnevni posao u McDonaldsu na bulevaru Vercelli. Tako je živjela do mature, a onda prešla na fakultet – medicinu, podrazumijeva se, jer je zvanje ljekara predstavljalo najvažniji dio njenog plana. Ubrzo je McDonalds zamijenila poslom medicinske sestre, zarad prakse, a studije završila u roku sa besprjekornim ocjenama. Odmah je obavila tromjesečni staž i položila državni ispit koji joj je omogućio upis u registar ljekara Italije. A kad je sve to obavila, učinila je ono što ne bi nijedan normalni Balkanac tokom Devedesetih: odbila ponudu za specijalizaciju, još jednom spakovala kofere i kupila avionsku kartu za Podgoricu, preko Beograda, u jednom pravcu.
„Dottoressa, uvijek sam znao da ste kontraš po prirodi, ali ovo ni od vas nijesam očekivao“, rekao joj je mentor i spustio naočare na sami vrh nosa, onako kako je činio kad je trebalo gledati sagovornika strogo podignutih obrva. „Koliko sam upućen, a redovno čamim u tim komisijama za nostrifikaciju, kolege iz vaše zemlje su spremne da konobarišu i čiste kuće dok ponovo ne polože ispite kako bi ovdje mogle da rade svoj posao. Da zanemarimo rat, ili sankcije u vašem slučaju, znate li da tamo pacijenti moraju od kuće da nose zavoje ako misle da ih u bolnici nečim previju?“
„Čitala sam o tome.“
„Pa ako već imate vokaciju misionarke, što nijesam dosad primijetio, zar nije mudrije da sačekate da specijalizirate, pa onda da idete da se bavite praistorijskom medicinom, umirete od gladi i zarađujete oreol?“
„Nijesam vam ja za oreole.“
„Pa koji vam je onda đavo, ako smijem da pitam?“
„Čeka me pacijent.“
„Vas čeka?“
„Tako je.“
„A što baš vas?“
„Pa ne zna on da čeka baš mene, ali znam ja. Zbog njega sam medicinu i upisala.“
„Ali nijeste specijalizirali.“
„Dovoljno mi je zvanje ljekara da bih došla do njega.“
„A nakon što dođete do njega?“
Mina je slegnula ramenima.
„E, to još uvijek ne znam. Ali ako se završi na najbolji mogući način, ili pođe skroz naopako, nije rečeno da se neću vratiti i opet konkurisati kod vas za specijalizaciju.“
„A ja ću vas baš čekati raširenih ruku. Što ste umislili?“
„Makar ćete imati kandidatkinju sa iskustvom iz praistorijske medicine“, nasmiješila se Mina.
„Tu ćete me usrećiti. Nego, može li se znati dijagnoza tog vašeg pacijenta?“
„Zvanična?“
„Postoji i nezvanična?“
„Vjerovatno. Ali ja ne znam ni jednu, ni drugu.“
„Blago njemu s vama.“
„Lako ćemo se usaglasiti da je u svakom pogledu mogao bolje da prođe.“
„Onda neka vam je oboma Bog upomoć“, rekao je profesor, uručio joj dokumenta i ispratio je podignute obrve, iako su i on i ona znali da će joj, uprkos tobožnjoj ljutnji, njegova vrata uvijek biti otvorena.

Mina nije bila od onih koji u tuđini gaje nostalgiju prema domovini, druže se sa dijasporom, slušaju domaću muziku i tuguju za ćevapima. Naprotiv, osjećala je mučninu pri pomisli na povratak kući. Već je let do Beograda provela zgrčena na posljednjem sjedištu, sa slušalicama u ušima kako ne bi bila primorana da sluša svoj jezik, a zatim se preznojavala od treme u čekaonici tokom presijedanja. Čak ni sterilnost aerodromske sale nije mogla neutralisati navike bez kojih njeni sunarodnici nijesu kretali na put: ljubljenja u obraze, dovikivanja i onih cegera punih hrane – pršute i rakije u polasku, ajvara u povratku. Djeca koja nijesu plakala trčala su i vikala kao da su u svome dvorištu, a svaki skup od troje ili više putnika podrazumijevao je makar prolazni komentar o politici, ako ne i razmjenu iscrpnih analiza i pokušaj prevaspitavanja neistomišljenika. Svi su zabrinuto i naizgled vrlo iskreno govorili o nemaštini, iako su bili obučeni po posljednjoj modi, sa najnovijim modelom mobilnog telefona u ruci.
Kako se među njima nije imalo kud od uspomena, Mina ih je još jednom presložila tokom polusatnog leta za Podgoricu, vraćajući se na kratko na sahranu koja ju je otjerala u izgnanstvo. Niko nije znao da joj je i ona prisustvovala iz prikrajka, da je i ona čula svečani govor i zaklinjanje na osvetu, da se i ona potajno zaklela na svoju. Samo što sad kad je grabila ka njoj, deset godina kasnije, obuzela ju je slutnja da je predugo čekala. Posmatrala je načičkane planine ispod sebe, krivudave puteljke i rijetke crvene krovove posute duž njih, i dozvolila da joj se otme suza.
„Eto, zaplakala si“, pomislila je i u mislima se samoj sebi porugala, kao da joj ne polazi za rukom da bude strpljiva prema razmaženom djetetu. „I to je obavljeno. A sad se bolje mani patetike i smisli na čija ćeš vrata prvo da kucaš. Danijela će ti oprostiti što se nijesi javljala, iako si je time povrijedila. A kod ujaka i ujne ne smiješ s koferima. Pomisliće da ćeš ostati kod njih, a od ujninog infarkta niko ne bi imao koristi.“
Gorko se namiješila pri pomisli na Martu Petrović kako milosno njeguje svoje raskošne ruže i s komšilukom razgovara podignute glave, jer ipak je njen muž glavni. Oduvijek je voljela da se hvali kako su najslađe njene neprskane jabuke, kako joj je glicinija procvjetala u ljubičasto more, kako su joj i ove godine trešnje rodile bolje nego ikad. „Rodile su trešnje“, pomislila je Mina, „rodiće breskve, smokve, šljive, rodiće orasi i lješnici, i šipak i iglice, rodiće mačke i psi – jer sve na toj zemlji rađa. Osim ujne.“
S tom je mišlju i kročila na trošni podgorički aerodromčić. Bio je neugledan i prije čuvene decenije sankcija, koja je tom tipično socijalističkom dekoru dodala sivilo neokrečenih zidova, pukotine na pločicama, rupe na kafanskim stolnjacima i oguljene metalne stolice. Aerodromski radnici su istovarali prtljag iz aviona, zatim ga pretresali i uzimali što god im je moglo biti od koristi prije nego što ga polože na šrkipavu traku koja će ga isporučiti putnicima. Putnike je brkati carinik dočekivao naboranog čela, sa iskošenom kapom. Listao je pasoše polako, kao da se u njima krije bogzna kakva tajna, i selektivno dijelio pravdu: poznanicima propust bez provjere, neznancima detaljni pretres. Uzalud se potrudio oko Mininih kofera, jer u njima nije bilo ničega vrijednog, izuzev samo njoj važne dvije fotografije skrivene između gomile iznošene ženske i nove muške garderobe. Pogledao ih je, kao da na to ima pravo, a zatim vrhom prsta kucnuo na jednu i rekao: „Lijep par.“ Mina je kroz poluosmijeh procijedila jedva čujno hvala, na mjenjačnici prodala lire za njemačke marke, a zatim se uputila prema izlazu da potraži taksi.
„Kuda?“ pitao ju je ošišani vozač Mercedesa u kožnoj jakni, sa neizostavnim mobilnim telefonom u ruci.
„U Tužilaštvo“, rekla je i pustila da joj uzme kofere.
Ugurao ih je u gepek i otvorio joj vrata.
„Fiksna cijena deset maraka“, rekao je s teškim nikšićkim naglaskom.
„Prodato.“
Jedna mu je ruka služila isključivo za telefoniranje, dok je drugom upravljao volanom, mijenjao brzine i češkao se tamo gdje ne treba. Vozio je skoro ležeći i nadvikivao se sa radiom koji nije ni pomišljao da utiša. Mina mu je prebrojala zavidni inventar ukrasa: zlatnu minđušu, debeli zlatni lanac, Rolex sat, narukvicu, brojanicu i burmu, dok je kontrolnu tablu kitio niz slika pravoslavnih svetaca, a retrovizor drveni krst, vjerovatno s Ostroga, na čijim dimenzijama bi pozavidio bilo koji vladika.
„Odakle putuješ?“
„Iz Beograda.“
„Kažu da se Beograd ne može prepoznat’ koliko se useljačio“, rekao je i pretekao, bez žmigavca, zaprežna kola natovarena starim gvožđem kojima su upravljala dva bosonoga romska dječaka. „Znao sam da je ova zemlja pošla po kurcu, da oprostiš, još kad je kravica ostala bez cvijeta.“
„Kravica?“
„Ona sa tetra-paka. No, sreća što mene politika ne interesuje. Otkad sam kupio Mercedesa s osiguranja, riješio sam sve probleme. Pogledaj ga: dvije ’iljade maraka, prošlogodišnji, ful-oprema, ništa nije preš’o.“
Zadovoljno je potapšao volan i uzeo da čačka po radio stanicama. U podne su izreda emitovale vijesti, pa je gurnuo kasetu i zadovoljno klimnuo glavom kad je grunula obožavana narodna muzika. Muški glas je već u prvom stihu deklamovao da je dotakao dno života, a Mina je pomislila, „I ja još davno, i nikako da ustanem.“ Naglas se nasmijala uvidjevši koliko je lako pasti u patetiku uz te zvuke, pa je pažnju usmjerila na okolinu, koreći samu sebe što ništa ne osjeća prema tom drveću, travi, kućama, čak i komadima smeća, koji bi trebalo da je podsjete da je konačno došla kući, u svoju zemlju. Trebalo bi da pomisli kako se ništa nije promijenilo, a kako je ipak sve vidno gore, da osjeti toplinu, ili bar gorčinu; ali ona nije osjećala ništa, bar dok nije zakoračila u zgradu Tužilaštva, da nakon deset godina ponovo progovori o onome što bi najradije izbrisala zauvijek. Zadržala se tu do kasno popodne, a zatim drugim taksijem otputovala do svoga grada, gdje se ona pređašnja apatija pretvorila u lavinu emocija. Možda i zato nije pošla ni kod Danijele, ni kod ujaka, već je odabrala da prvo posjeti groblje. Dlanom je očistila sloj prašine sa pozlaćenih slova na majčinom grobu, počupala korov, a kičastu saksiju plastičnog cvijeća tutnula davno preminuloj baba-tetki koju nikad nije ni upoznala.
„To će se prije njoj svidjeti“, zavjerenički je namignula mermernoj ploči ispod sebe, a onda se tužno nasmiješila i sjela. S tim što ovoga puta nije zaplakala. Dotakla je slova nježnim pokretom prstiju, a zatim opipala privjezak u obliku slova A koji je nosila na lančiću, da provjeri je li još uvijek tu. Provjeravala je svaki čas, čak i u snu, u strahu da bi ga mogla ponovo izgubiti. Bio je suviše važan taj lančić, skinut s majčinog vrata uoči sahrane, sa slovom A kao Ana. Petrović. Posrnula Ana Petrović.
„Vratila sam se“, obratila joj se Mina. „A ti ako ikako možeš da pomogneš odozgo, ili odozdo, ili kako to već ide, ne bi bilo naodmet. Pa poslije ako završim u zatvoru, ne mari, samo da stignem da ispravim sve ono što su drugi iskrivili. A s ožiljcima će se već nekako živjeti, kao i do sad.“
Pogledala je u daljinu, prema onom grobu, pa brzo skrenula pogled sebi u krilo i odjednom se ljutito namrštila.
„Mogla si, majko, i bez ovoga“, rekla je i pomislila je li išta ostalo od majčinih dugih prstiju kojima je pravila životinje od sjenki na zidu kad je Mina bila mala. „Nećeš me još i ti danas rasplakati“, dodala je, odlučno ustala, tresnula prašinu s pantalona i otišla.

Stara verzija:
Čovjek spozna da je dotakao dno onda kada ne može da se prisjeti nijednog dobrog razloga zbog kojeg bi nastavio da živi. Kad osjeti da ga je nesreća nepovratno povukla do dna, nađe se pred teškom zagonetkom, dubokom kao Hamletovo “biti il’ ne biti”. Ta ga zagonetka, često bez najave, uznemiri izjutra: stepenik po stepenik, bos i jadan, penje se do krova i, ne usuđujući se da pogleda dolje, traži njeno rješenje.
Skočiti il’ ne skočiti. Pitanje je sad.

Branko Petrović je oduvijek osuđivao samoubistvo kao najveći primjer kukavičluka. Ipak, kada se našao sam, nemoćan i star, u vlažnoj i zagušljivoj sobici bolnice kojom je upravljao trideset godina, i kada je shvatio da je njegov jedini cilj čekanje svog potpunog utihnuća, poželio je da ono što prije dođe. Postao je opsjednut ubrzanjem tog sporog i mukotrpnog procesa. U uzdrhtalim rukama držao je izblijedjelu sliku svoje sestre Ane, i naglas ponavljao riječi koje mu je rekla 9. septembra 1985, dan prije nego je skočila u rijeku:
– Lako je ljudima da morališu kako je samoubistvo kukavički gest, i da nabrajaju sve nesrećne događaje iz svojih dugih, dosadnih života, koji su ih navodili da razmišljaju o takvom gestu; pa ipak to nijesu uradili, jer su, navodno, hrabri. Nijesu tražili “najlakše” rješenje, jer su, kako kažu, borci. Trebalo bi pitati te “narodne heroje” kako bi se borili da su bili toliko usamljeni, kao da više nije bilo nikog… nikog da ih ohrabri, da im pruži ruku, da im uputi toplu riječ i sitnu pažnju u najtežim trenucima…
Nakon ovih riječi Petrović bi zastao, zaplakao, i pomislio na Minu:
– Znao sam da će se vratiti! Samo sam ja u to vjerovao. Mina je bila i suviše opsesivna, osvetoljubiva, hrabra, luda, da bi dopustila da sve ostane kao što je bilo. Morala je da se vrati i istjera svoje zle duhove i svima nam naplati dugove prema pravdi i istini. Shvataš li, Ana? Da nije imala taj cilj i ona bi odavno skočila. Kako da ne bi kada smo joj sve uzeli?

Misao o samoubistvu se poput zmije uvukla u svijest Mine Petrović kada je imala petnaest godina, i otada je danonoćno osjećala njeno prisustvo. Često se pitala je li možda ovaj nagon naslijedila od majke, i pripada li kukavicama ili nekoj drugoj, posebnoj vrsti ljudi. Pokušavala je da matematički izračuna stepen svoje usamljenosti, koja je vratolomno rasla kada bi pomislila na one, rijetke, koji su je zaista voljeli, a koji su bili daleki, možda i mrtvi. Ti ljudi su se odavno od nje odvikli; glas joj nijesu čuli već deset godina, i pri ponovnom susretu oni su mogli samo da je prihvate ili odbiju, kao što organizam prihvati ili odbije strano tijelo. A njihovu eventualnu smrt Mina ne bi mogla i ne bi željela da preživi. Svake noći odlazila je u krevet uz taktove prošlosti: nikada zaboravljene pjesme, užasavajući zvuk Sašine vike, i još užasniji zvuk Andrejeve šutnje. Ova buka cijepala joj je dušu i ostavljala je raspolućenu i osakaćenu, u uzaludnom traženju razloga svog postojanja, svog nasilnog gubljenja djetinjstva, neobjašnjive zlobe Petra Vukčevića, i malograđanskog razmišljanja Branka Petrovića i njegove žene.
Bio je petak kada je Mina, sa petnaest godina, mrzovoljno doputovala u Milano, i petak kada ga je najzad napustila. Završila je Medicinski fakultet, i na sam taj čin odreagovala nezainteresovano kao i na svaki drugi studentski uspjeh. Tokom studija izdržavala se radeći kao medicinska sestra, razapeta između želje da specijalizira hirurgiju i osjećanja dužnosti prema psihijatriji, za koju je vjerovala da vodi u propast. Bila je nekomunikativna, uvijek loše raspoložena, bez prijatelja. Djevojka s kojom je dijelila stan jedva je čekala da je se otarasi. Minina preupadljiva ljepota i njen opsesivni pokušaj da tu ljepotu prikrije nervirao je cimerku, koja, uz sav trud i njegu, nikada nije mogla da joj parira. Smatrala je grijehom da neko toliko omalovažava ono od Boga dato, što većina ljudi priželjkuje. Mina je bila visoka, ali gotovo anoreksična, po ukusu mondenskog Milana. Njene duge tanke noge izdizale su se do okrugle i čvrste stražnjice, koju su milovali vrhovi ravne crne kose. Imala je izražene jagodice i predivnu kožu lica na kome je maleni dječiji nos odudarao od senzualnih usana. Njeni savršeni zubi rijetko su se vidjeli, jer je još kao dijete izgubila naviku da se smije. Tanke i kose obrve naglašavale su dva zelena mačkasta oka koja su, po mišljenju njene cimerke, bila ogledalo Mininog ludila i perverzije. Njen joj je pogled djelovao zlobno, divlje i zagonetno.
– Odlaziš? – pitala je vidjevši da se pakuje, i tako započela jedan od njihovih rijetkih razgovora.
– Idem kući.
– U Crnu Goru? Pa ljeto je prošlo.
– Idem da živim tamo – odgovorila je Mina mrzovoljno pakujući stvari.
– A šta ćeš sa ispitima?
– Diplomirala sam.
– Šta? Kako? Kada? – pitala je začuđeno.
– Jutros.
Otišla je bez pozdrava.

U avionu je čitala novine da bi pobjegla od misli na ono što je čeka. Pročitala je sve rubrike, čak i čitulje. One su je podsjetile na dvije sahrane kojima je prisustvovala; posebno na onu koja ju je ispratila na put u Milano, grad koji je oduvijek mrzjela.
Razmišljala je na čija vrata prvo da pokuca.
“Danijela živi pored ujaka i ujne, u bijeloj prizemnoj kući. Pored mosta. Naspram škole. Ujak i ujna žive u bijeloj dvospratnoj kući crvenog krova”, ponavljala je u sebi. “Ujna je posadila nove ruže. Žute. Još malo će da rode breskve, a zatim šljive, smokve i jabuke. I onda će najesen, napokon, da rodi šipak. Žena u prodavnici pored škole zove se teta Ruža. Žena koja prodaje sladoled zove se teta Bosa. Ona što prodaje na trafici zove se teta Kosa.” Minin prvi susret s novom, podijeljenom Jugoslavijom, bio je na trošnom aerodromu. Aerodrom je bio mali, ali sasvim dovoljan za tako ograničen promet. Avioni su letjeli samo za Beograd, Bari, Rim i Cirih. “Nije bio ništa bolji ni onda”, prisjećala se. “Ono je bio prvi septembar 1988, petak. Danas je dvanaesti jun 1998, petak. Onda su pričali o Kosovu. Sad isto pričaju o Kosovu. Zemlja mi nije napredovala u posljednjih deset godina… Naprotiv, rat i sankcije vratili su je unazad”, mislila je Mina.
Aerodromski prostor bio je provjetren, podovi čisti. Čistoća kao da je još više isticala njegovo propadanje: napukli zidovi, polomljene pločice, razbijeni prozori; na barskim stolovima progorjeli stolnjaci po kojima su lijeno šetale muve trljajući nožice. Stolice prošarane rđom i ostacima bijele boje. Za svakim stolom govorilo se o politici. Na stolovima mobilni telefoni i novine. Ljudi ozbiljni – umorna i zabrinuta lica. Tupost. Ogorčenost. Zbunjenost. Ljudi izmučeni životom koji dovodi u pitanje njihovo postojanje, identitet… Ko su oni: Crnogorci? Srbi? Jugosloveni? Zašto nijesu Amerikanci, Francuzi, čak i Kinezi? Za koga da glasaju, a da tim glasom obezbijede egzistenciju sebi i porodici? Može li zaista čovjek imati nadu ako sve u što je do tada vjerovao izgleda pogrešno?
Beskrajno mračni ljudi.
Očajni.
Traka koja je dovlačila prtljag bila je stara, i škripala je. Dok je pregledao pasoše, brkati carinik s iskošenom kapom podigao bi guste obrve, kao da ne vidi dobro. Putnike koje je poznavao propuštao je bez provjere, dok je druge posmatrao strogo, i do dna im pretresao kofere. Kada je otvorio Minine torbe, u gomili iznošene ženske, i nove muške odjeće, našao je dvije fotografije u staklenim ramovima. Zagledao se u njih, posebno u jednu, podigao obrvu i prokomentarisao: “Lijep par”. Mina se zahvalila, zatvorila torbe, i otišla da potraži taksi.
Odlučila je da čim u Sudu završi posao ode kod majke, a zatim kod Danijele. U bijelu kuću. S bijelim balkonima. S ljuljaškom. Okačenom o visoku šljivu.
Ispred aerodromske zgrade stajali su taksisti. Skoro su svi vozili Mercedese, neuobičajeno za taksi kola. Na parkingu je bilo desetak automobila: dva ružna i stara, osam lijepih i novih. Ti luksuzni automobili odudarali su od bijede koju je Mina očekivala od zemlje koja je preživjela skoro deceniju sankcija. Pretpostavljala je da se jugoslovenska stvarnost razlikuje od one koju su prenosile novine, a sada je shvatila da je u ovoj zemlji nemoguće bilo šta definisati na jednostavan i objektivan način: “Ne izražavaju bijedu samo srušene kuće i prosjaci, već mnogo suptilnije i skrovitije stvari.”
Taksisti su “lovili” mušterije.
– Treba li Vam taksi? – pitao je Minu jedan od njih. Krupan, mlad, ošišan do kože, s mobilnim telefonom u ruci. Klimnula je glavom.
Uzeo je torbe i smjestio ih u prtljažnik.
– Kuda?
– U Sud.
Taksisti je neprestano zvonio telefon: zvala ga je neka žena, svađao se s njom. Jednom je rukom držao mobilni, a drugom upravljao volanom, mijenjao brzine i češkao se. Oko vrata je imao masivan zlatni lanac, Roleks-sat i zlatnu narukvicu na jednoj ruci, a burmu i brojanicu na drugoj. Tako golem i tako okićen, Mini je djelovao čudno. Bilo je podne. Radio-stanice su emitovale vijesti. Uz obrazloženje da o politici i ratovima više ništa ne želi da čuje, taksista je energično gurnuo kasetu i iz radio-aparata je grunula narodna muzika. Iako strana svemu što je voljela da sluša, Mini se ta muzika dopala. Za nju je bila znak da je najzad stigla kući. Iz zvučnika je cvileći izvirao muški glas: “Dotak’o sam dno života sad verujem u sudbinu, ali tebe više nema u snovima ni na javi”. Mina se u tom trenutku sjetila kako je sa petnaest godina, upravo, dotakla dno, a onda je odlučila da ne sluša tu patetičnu pjesmu, i skoncentrisala se na okolinu. Svako drvo, svaka travka, svaka kuća, baraka, svaki komad smeća ostavljen pored puta bio joj je drag, jer je pripadao njenom gradu, njenoj zemlji, njenoj duši. Činilo joj se da je čak i to smeće ono od prije deset godina. Sve je bilo isto, ali i drugačije. Primijetno gore.
– Kako da kasnije nađem drugi taksi? – pitala je Mina kada je izašla ispred tipično komunističke zgrade podgoričkog Suda.
– Daću ti vizit-kartu, zovi me da dođem po tebe – rekao je taksista, koji je uzgred odlučio da budu na “ti”.
– Odakle ću Vas zvati?
– Sa mobilnog.
– Nemam mobilni.
Taksista se još jednom počešao i objasnio joj kako da pješke dođe do taksi stanice ispred lokala “Maša”. Mina se zahvalila, platila, torbe natovarila na leđa i ušla u Sud. Tamo je ostala duže od dva sata.
Drugi taksista bio je stariji od prethodnog, smrdio je na znoj i pušio u autu. Automobil je bio star, i poskakivao je po izrovanom asfaltu kao razjareno magare. Putovali su četrdeset minuta, a onda se zaustavili ispred kapije velikog mjesnog groblja. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora, ulice su bile puste.
Grob Minine majke bio je jednostavan i lijep, kao što je i majka bila, ali zapušten i prašnjav. Na crnoj mermernoj ploči zlatnim slovima ćirilice pisalo je:
Ana Petrović, 10.9.1955. – 10.9.1985.
Mina je htjela da, kao u filmovima, kaže nešto majci, ali je osjetila da bi to bilo glupo, kao da priča sama sa sobom – zato je ćutala. Počupala je korov oko groba. Mislila je kako će se i ona jednoga dana raspadati u zemlji, vjerovatno tog istog groblja, i pitala se da li je išta ostalo od tijela njene majke i njenih bijelih dugačkih prstiju.
“Nijesi morala da skočiš, majko”, ponavljala je u sebi. “Nijesi morala. Sve bismo riješile, ja i ti, kao uvijek. Znam da si se osjećala usamljeno, ali sam vjerovala da ćeš zbog mene nastaviti da živiš. Da sam ja dovoljan razlog.” Na kraju je progovorila:
– Mama, vratila sam se da se osvetim za ono što su mi uradili. Ne mogu da čekam da se Bog sjeti. Moram sama. Ali, ti učini da sve bude kako treba. Da ne idem u zatvor. Bar ne odmah.
Mina se nadala se da će njen dolazak ispraviti ono što su drugi iskrivili kada su promijenili sudbine tri porodice, i cijelog jednog grada. Grada koji je te događaje proživio pristrasno, osjećajući svu sreću i sav bol na svojoj koži, kao teške kapi ljetnje oluje koja dođe nenajavljeno, uništi plodove i poplavi zemlju. Takva se poplava teško zaboravlja. O njoj kasnije pričaju generacije pretjerujući u svemu, ali nikada ne mijenjajući suštinu stvari: da je izazvala katastrofu.
Oluja ljubavi, mržnje i smrti.
O njoj je razmišljao i Minin ujak Branko Petrović dok je ležao, sam i star, u bolnici kojom je upravljao trideset godina, dok je razgovarao sa sestrinom slikom, i kajao se zbog saučesništva u toj oluji.

Moj smartphone & me

7:45 jednog petka ujutru. Porodica spava, s tim što – kako to obično biva – pored mene ne osviće član porodice koji je tu legao, a ne znam kad je do zamjene uopšte došlo. 7:45, ja sam budna već sat, a što sam tih sat vremena radila? Fejsbukovala, naravno!

Ne berite brigu, nemam namjeru da vas i ja smaram hiljaditim tekstom o zloj ćudi društvenih mreža, premda sam već neko vrijeme uvidjela da želim da ih koristim isključivo za zezanje s prijateljima koje drugačije ne bih mogla da viđam, a i za komunikaciju s čitaocima, jer imam čast i privilegiju da mi se veoma često javljaju i prenose utiske o jednom ili drugom romanu. Porodične fotografije i lične stvari ću ipak čuvati za direktni kontakt s ljudima.
Ali ono što ovaj tekst treba da bude je mala analiza predstojećeg današnjeg dana.
Sad kad se Filip probudi, prvo što će ugledati će biti mama na telefonu, na kojem kuca ovaj tekst. Tokom jutra će svako otići svojim obavezama, a ja ću, pripremajući intervju sa Jagošem Markovićem, provesti još nekoliko sati gledajući u ekran kompjutera, a povremeno bacajući pogled na ekran telefona, jer će svako malo stizati ili SMS poruka, ili Viber poruka, ili WhatsApp poruka, ili Facebook poruka.
Sigurno neću stići ni da popijem piće sa kolegama u nekom od odvratno zadimljenih kafića na prizemlju stadiona, ni da svratim do babe, jer ću odatle juriti na prijeko potrebni trening. Ipak se uz pomoć treninga borim da spasim leđa koja su u očajnom stanju od trudnoća, porođaja, ali najviše od cjelodnevnog sjedenja pred ekranima, ali i da konačno ovo svoje tijelo dovedem u red.
Kad trening završim, juriš za D&G (šifra za Danilovgrad, za slučaj da nijeste upućeni), jer je dadilji radno vrijeme do 5. Tada djeca skaču na mene jer su željna igre sa mamom, ali mama mora još sat pred tv-om, jer nam ide “5 do 5” uživo, a to mi je obaveza da odgledam. Dok se “5 do 5” završi, velike su šanse da ću naći jedno kako gleda crtani, a drugo se igra iPadom.
Od 6 nadalje kreće druženje, s tim što sam tad već ja prilično umorna. Ivanišević neće doći s posla ko zna do kad, a i kad dođe, telefon će mu stalno zvoniti i svaki put će biti oni s posla. Između poziva će i on biti na Facebooku, kako bi vidio šta se dešava u životima društva koje prerijetko vriđa. Onda ćemo, ukoliko je on stigao dovoljno rano, odlučiti hoćemo li da konačno uzmemo malo vremena za nas i da odemo na predstavu u KIC, ostavljajući djecu, ili još jednom žrtvovati izlazak da bi djeca imala našu pažnju, premda će je, da se ne lažemo, imati uz upaljeni televizor, smart phone poruke koje stalno stižu, iPad, crtane.
Ja ću najkasnije u 22h biti onesvijećena u krevetu. 23h ukoliko odemo na predstavu. Pri tom, onesvijestiću se prilično iznervirana, jer ne samo što nijesam stigla da vidim babu, popijem piće s kolegama ili prijateljicama koje prerijetko viđam, itd, već i nijesam stigla slova da napišem, a kamoli da nešto pametno pročitam. Jer, ako smo svi mi prezauzeti, može li mi onda neko objasniti kako stižemo (pa makar to bilo usput) da provedemo i po tri sata dnevno na tom prokletom Facebooku?
Raonić u dubokim mislima:
“Kako ovaj svijet učiniti boljim?”
Fotografija preuzeta sa Facebooka.
Zato, počinjem ozbiljno da se pitam je li pretjerao Boris Raonić, jedan od autora ovoga bloga, kad je napravio radikalni potez i smart phone zamijenio klasičnim telefonom. Čovjek kaže da je počinuo, iako se nije odrekao društvenih mreža koje prati sa laptopa mnogo rjeđe nego što bi sa telefona. I evo jutros računam kako bi moj dan izgledao kad ga ne bih imala i bi li se uopšte išta značajno promijenilo.
Zaključujem da ipak bi. Jer, iako bih opet sate provodila za kompjuterom, barem mi tokom vremena provedenog sa drugima pažnju ne bi stalno skretao taj debilni telefon. I možda bih ova dva i po sata provedena na telefonu (sad je 8:18, jer kucanje na telefonu traje!) provela čitajući jedan od tri romana koji me trenutno čekaju neotvoreni, ili pišući poglavlja koja me čekaju nenapisana. I pisanje bi bilo vrijeme provedeno pred ekranom, ali barem pametno utrošeno. Pri tom, ne bih bila iznervirana što mi je jutro počelo ogavnim govorom mržnje koje je CdM dopustio u Facebook komentarima na tekst o zagrebačkom pismu podrške paradi ponosa.
8:32. Filip se probudio, ja sam ostavila smartphone u sobi i sišli smo u dnevni boravak, gdje smo zatekli Lenu kako gleda crtani i pleše po napamet naučnoj pjesmici najboljeg crtanog na svijetu, Winnie the Pooh, dok je Ivan snima telefonom. Snimak se odmah šalje mailom. Ja oblačim Filipa za vrtić, a Ivan mu jednom rukom daje bananu, drugom fejsbukuje. Zatim vodi Filipa u vrtić i žuri na posao, a ja uzimam telefon da završim blog, a i da preuzmem mail sa snimkom Lene koja pleše. Blog sam pisala duplo duže nego što bih na kompjuteru, a i vrat me već boli.
U zaključku, jedan od glavnih razloga zašto ne pušim, ne pijem ni kafu ni alkohol, ne kockam, a i ne duvam je to što sam jedna od onih ljudi koji ne podnose da ih bilo što (ili ko) u životu kontroliše. Riječ “ovisnik” prosto be mogu da vidim uz sebe, smatram je oličenjem nedopustive slabosti i već mi dovoljno teško pada to što me kontroliše hrana. Kad bi se moglo bez nje, lako bih ja to riješila, dok mi doziranje mnogo teško ide.
I zato se pitam zašto sebi namećem ovu idiotsku ovisnost koja me zaglupljuje, zamara, otuđuje i nervira. I pitam se što ću preduzeti i hoću li uopšte preduzeti išta, ili prosto slegnuti ramenima, opravdati se silnim prednostima telefona koji sam čekala u redu jer je “baš toliko dobar” i nastaviti sa haosom. Nijesam tip za slijeganje ramenima. Ali ko zna. Čovjek ponekad iznenadi samog sebe.

Ljubav u doba tranzicije

Gostujući autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka
Kratka, ali opet živopisna storija o kauzalnom odnosu između urušavanja temeljnih vrijednosti jednog društva i intimne ispovijesti jednog budalastog momka, koji je na sve načine pokušavao da razumije žene.

U vrijeme kada počinje ova priča, glavni junak nije bio ni u primislima prilično perverzne mašte svog oca. Istog tog oca, koji je svoju buduću životnu saputnicu upoznao na glavnom titogradskom korzu, dok se šetala u društvu jedne brkate i mišićave tetke, te jedne iritirajući ružne sestre od ujaka. Par razmijenjenih nevinih i poluskrivenih pogleda, i već nekoliko mjeseci kasnije njegov zet se ponosno seirio sa barjakom ispred kuće njezine familije. Stvari su tad bile mnogo jednostavnije i mladenci su odmah mogli da se posvete razmjeni tjelesnih tečnosti, prije negoli ih počne nagrizati samoupravljački socijalizam, radno vrijeme i pristižuća luda đeca.

Nekih par decenija kasnije, njihov izdanak za potrebe priče nazovimo ga Kićun klošario je Zabjelom, pun životne snage i doslovno operisan od bilo kakvih intelektualnih aspiracija. Njegova priča je veoma poučna i bez griže savjesti, a opet uz duboko izvinjenje – činim vam je dostupnom.
“Zabjelo je tokom pogubnih i ničim izazvanih sankcija bila jedna zapuštena baruština, ako se izuzmu prilino žive komercijalne aktivnosti švercera goriva, ekplozivni rast teretana per capita i pojava noćnog programa TV Palma. Ja (Kićun, prim. aut) sam tih godina živio prilično bezbrižno. U školu se išlo đene đene, ali se iza zgrade stalno okupljalo provjereno društvo i tamo smo non-stop razglabali o brojnim životnim problemima našeg mikro-zabjelskog svijeta. Doduše, od tih rasprava nismo daleko odmicali, a i sankcije su brzo podignute, pa kako smo shvatili nakon jednog dnevnika na javnom servisu – odjednom smo ušli u tranziciju.
Ne znam, ja možda nijesam bio baš najzahvalniji sagovornik na temu značenja tranzicije, ali smo vrlo brzo shvatili da neki novi vjetrovi duvaju Zabjelom.
Neđe u tom periodu sam počeo da se šmekam s jednom malom što je živjela iza lamela Radoja Dakića. Za nju se pričalo da nije imala momka prije, sem nekoliko neuspješnih simpatija, mada se jedan Šljivančanin, što je živio u Devet Jugovića, falio kako ju je seksualno konzumirao nekoliko puta. Doduše, taj Šljivančanin i nije bio neki respektabilni izvor informacija, pogotovo nakon što je jedna Lidija iz Tomaševa, sto je radila kod Puca na Zabjelo kao konobarica u treću smjenu, proširila priču da taj Šljivančanin često plače nakon seksualnih odnosa s njom, i dovodila je to u vezu sa činjenicom da joj je on, tokom istih odnosa, masu puta tražio da ga stimuliše sa krastavcima iz Banjevića piljare u predjelu prkna (autor priče nalazi za shodno da napomene – da ni do dana današnjeg nije razriješena misterija o tome da li je u ovoj priči bilo bitno da su krastavci poticali iz pomenute piljare ili je to čisto plod činjenice da je to bila najbliža piljara lokacijama na kojima su pomenuti Šljivančanin i ova gospođa iz Tomaševa upražnjavali seksualne odnose).
Elem, šmekao sam se ja s tom malom, moji prijatelji se raspitali o njoj, njene prijateljice o meni, sve je bilo u redu, neđe smo se čuli telefonom, zva’ sam je da izađemo i isto veče je zbarih, ka’ pravi! Od tad smo bili momak i đevojka, i mojim roditeljima je bilo strašno milo da čuju da imam đevojku. Pravo da vi rečem, to je bila jedna dosta fina i dobra đevojka i kao takvu sam je tretirao. Malo kafa kod Arapa, malo večera u Kristal, đe smo naručivali svinjsku potkoljenicu, pa je dijelili, kao pravi zaljubljeni par.  Ja mislim da ni ona nije imala zamjerki, taman ka’ što ni ja nisam. Sve drugo da rečem, laga’ bi ka’ pas.
E sad, to držanje za ruke i ljubakanje po Ljuboviću je bilo lijepo, nema što, ali ja sam očekivao nešto više. Međutim, kako nisam znao kako to da praktično i ostvarim, pokušao sam da pribavim više informacija. Moj otac i nije bio od neke pomoći, jer u njegovo vrijeme se to nije ni radilo. Momcima ispred zgrade sam već rekao da smo stupili u seksualne odnose, tako da je i ta opcija otpala. Srećom, brat mi Radoica od tetke priskoči u pomoć sa dobrim savjetima i svojim resursima koje mi stavi na raspolaganje. A resursi su se sastojali od jedne bijele Zastave 101, sa crvenim šrafcigerom u suvozačevo staklo, jednim bidonom goriva, za koji smo procijenili da će biti dovoljno za vožnju na relaciji Zabjelo – borići pored petrovačke magistrale. A nazad da idemo pješke. Uz par njegovih praktičnih savjeta, ja sam osmislio plan.
Uglavnom, uzeo ja kljuc od kola od Radoice, parkirao se kod bilijar kluba Čardak, đe sam sačekao moju đevojku (da me ne vide njeni i ne pokvare mi plan), i nakon toga se odvezasmo u noć. U pravcu borića s one strane petrovačke magistrale…
Kad sam našao lijepo i tajnovito mjesto, parkirah kola i predložih joj da se prebačimo na zadnje siceve, kako bi tamo nastavili jednu veoma zanimljivu diskusiju o jednoj njenoj daljoj rođaci Gospavi, koja se udala u Njemačku. Ona to prihvati bez nekog vidljivog otpora, te u tom momentu ja pomislih da se i ona vjerovatno raspitivala sa svoje strane o ovom momentu i da je i ona bila spremna. Ili to ili je bila mnogo naivna. Obje varijante su mi odgovarale, svakako.
Tako ti se mi premjestismo na zadnje siceve, priča malo pade u drugi plan, jer smo vaistinu iscrpili svaki mogući aspekat života te Gospave. Tu ti je bilo malo tuc muc, ovo ono, mali poljubac, malo zagrljaj, mala kola, ne mogasmo se nikako uglavit, a ona jos nervozna i stalno priča kako ovo nije radila prije. Tu se ja nesto razmišljam kako da je opustim prije glavne akcije, pa mi padne na um jedna scena iz jednog veoma edukativnog filma što smo ga nedavno gledali kod jednog druga, kad smo utekli s časova matematike, a njemu stan bio prazan. Elem u tom filmu, neki crnac dvometraš spopao jednu đevojku, koja mi je taman malo i ličila na ovu moju ljepoticu. U jednom momentu, on izvadi svoj produžni kabal, a ova se presnijeti, pa je onaj grmalj morao da je stimuliše oralno, kako bi se povratila k sebi i došla u neophodnu svijest, te se na kraju sve lijepo završilo.
Ja odlučih da primijenim istu taktiku, na njeno prilično jasno izraženo čuđenje. Na njenu opasku da je ona čula od njene drugarice Milene da se to tako ne radi, ja sam odgovorio da Milena nema pojma (ka’ što i nije imala, jer mi je to potvrdio Esko sto ju seksualno eksploatisao u dvorište škole Vuk Karadžić, iza zubarske ordinacije). Ja ti krenuo malo ludački, a ona počela da vrišti i da me udara po ledja (koja su bila bas široka i lijepo razrađena, jer sam se cijelu zimu ubija’ kod Pekija u lamele na razboj i glat mašinu). Ja misljah e ona uživa ka i po jedna, međutim ja se prevarih. A do tog zaključka sam došao neke dvije ure kasnije, kad sam probudio, vas u krv, pored motocangli koje su bile u moju krv. Nije mi trebalo dugo da spojim dva i dva i shvatim da je ona u svojoj strasti slucajno došla u posjed motocangli od Radoice, a koje su se nekako našle u njenom dohvatu i da me fištila po glavi i onda, kad se smirila malo od strasti – viđela me u krv, pomislila da sam mrtav i utekla od straha.
Žene, rekoh sebi.
Medjutim, kasnije se ispostavilo da i nije bilo baš tako, jer ona nije htjela više da me vidi, nije odgovarala na moje pozive i pisma, pa sam došao do drugog zaključka – da ona jednostavno nije mogla da podnese toliku strast koju sam joj nanosio u tim momentima.
Tada sam donio odluku da se vise ne upuštam u takve odnose sa ženama, jer me je strah mojih potencijala i onoga sto mogu da izazovem kod njih. U stvari – možda i bih, ali jedino da su im ruke vezane, ali su mi kasnije objasnili da bi to možda mogao biti osnov krivičnog gonjenja, a takav rizik nisam bio spreman da preuzmem na sebe.”
(u sljedećem nastavku “Ljubav u doba evropskih integracija”, čitaćete o daljoj sudbini dobrog Kićuna, njegovim moralnim dilemama o slobodi izražavanja, kao i o tome kako su evropski standardi pomogli ovom mladom čovjeku da konačno izađe na pravi put)

Be bold or italic, never regular

Be bold or italic, never regular.

To je moja nova poruka, moja profil fotografija na društvenim mrežama, mobilnom telefonu, e-mail nalogu. Moja nova filozofija, ili utjeha (kakva teška riječ!), ili čak možda inat (mada kažu da nema destruktivnijeg pokretača od inata, ali to je način života kod nas Crnogoraca).

Na ovu novu filozofiju me je zapravo nagnala predstava “Uspavanka za Vuka Ničijeg”, preciznije rečenica koju izgovara David kad, onako očajan i ostavljen, kaže: “Ja sam drugačiji”.

Ne ulazeći u to da u romanu David nikad nešto slično ne bi naglas izgovorio (iako bi pomislio, naravno), činjenica je da je David u predstavi izgovorio moju veliku, životnu istinu: uvijek sam bila drugačija, ma gdje se nalazila, ma koliko željela da to ne budem. Drugačija i u dobrom i u lošem smislu. Ne znam je li to do neke hemije u mozgu, ili do spleta životnih okolnosti, ali ja sam ta koja je uvijek manje ili više usamljena i uvijek bar malo neuklopljena. Ja sam ta koja uvijek razmišlja drugačije, voli drugačije, druži se drugačije, a to što kažem je obično pogrešno – suviše sam crnogorski potkovana za zapadna shvatanja, suviše netaktična za crnogorska.

I uvijek me je nervirao taj osjećaj ribe na suvom. Trudila sam se da ga nekako poništim, da se utopim u sredinu, da budem dio tima. Ne mogavši da promijenim sredinu, nastojala sam da promijenim sebe, da se svedem na nešto smirenije, istovremeno vjerujući da će biti dovoljno da ljudima pokažem dobru volju i dobre namjere da bih zauzvrat dobila prijateljstvo i jednako dobre namjere. Ukratko, bila sam naivna. Ako ništa drugo, onda zbog one stare “hiljadu ljudi, hiljadu ćudi”, jer nijedan čovjek nema u sebi toliko transformacija koliko je kritičara za zadovoljiti, baš kao što nijedan čovjek, koliko god se trudio da ne daje povoda za ogovaranje, nije uspio da od ogovaranja pobjegne.

I tako mi je odjednom, gledajući Davida na snimku posljednjeg izvođenja “Vuka” na Grad teatru, došlo iz dupeta u glavu da bi možda bilo vrijeme da prihvatim činjenicu da ja jesam drugačija i da to nije nikakav smak svijeta, ma ko negodovao zbog toga. Došlo mi je iz dupeta u glavu, recimo, da treba da me bude baš briga što će neko reći da mi ne pristaje da na blogu koristim izraz “iz dupeta u glavu”, i da treba da me bude baš briga koliko je bilo ko zadovoljan onim što govorim, radim, a kamoli mislim. Mnogima će ovo zvučati kao aksiom, čak i mlađima od mene, ali nažalost nas ima puno kojima život protekne zanemarujući sebe u pokušaju da zadovoljimo, ili bar umirimo druge. Meni je evo trebalo 36 godina da mi to dosadi.

Tako da se sada osjećam otprilike poput one grupe građana koja je juče prošetala Budvom pod kišom kamenica. Kamenice koje pljušte po meni su metaforičke, ali poruka koju nosim je ona koju je LGBT populacija nosila juče: jesam, drugačija sam. Iako ti to ne možeš da prihvatiš, iako nikad nećeš moći da me voliš, odbijam da samu sebe poništavam, utišavam, gazim da te moja različitost ne bi iritirala. Neću da se krijem, neću da se pretvaram da ne postojim, neću da budem nevidljiva. Hoću da budem to što jesam, bold ili italic, i ako mi jednom u godini padne na pamet da na sva zvona vičem kako postojim i kako je to u redu, moraćeš da me istolerišeš. Neko je to juče “viknuo” na Prajdu, ja sam to danas uradila ovdje, jer mi za šetnju Budvom pod pravim kamenjem nedostaje petlje (a dvoumila sam se da li da idem).

U zaključku, mučno je biti drugačiji od većine. Ali najmučnije je kad se čovjek trudi da bude drugačiji od sebe samog. To bi trebalo, na kraju krajeva, da shvati svaki zatucaniji Balkanac kad god mu se dogodi Zapad, gdje nikad ne može potpuno pripadati zbog te neizlječive strasti prema oružju, turbo folku, neradu, bijeloj trik-majici ispod košulje (da pokupi znoj), bureku s mesom, a najviše zbog spremnosti da kamenuje ili zapuca na svakoga ko ga u tom trenutku nagazi na žulj, zvao se on liberal, musliman, Dukljanin, Srbin, Hrvat – ili peder.

U zaključku, još jedna sličica s porukom:

U Crnoj Gori je, nažalost, taj ugao još uvijek predaleko.

Orkanski visovi

Ja sam očajni čitalac.

Ne, pridjev “očajni” se ne odnosi na kvalitet mog čitanja – premda je možda i on diskutabilan – već na činjenicu da mi odabir knjiga i iskustvo koje mi donose pričinjava sve manje zadovoljstva, a sve više frustracije. A mnogo se trudim: molim za preporuke, proučavam kritike, tumačim komentare čitalaca i pratim svjetski poznate nagrade, pa opet, nikako da doživim ovo “wow” koje bih očekivala od Nobelovca, ili Pulicerovca, ili bilo koga drugog za kim uzdišu današnji intelektualci.

I tako, pozajmljujući tuđu metaforu (premda smatram da svi sjedimo na brdu nepročitanih knjiga, samo što je nečije veće, a nečije manje), zaključujem da ja već godinama sjedim na brdu knjiga koje su me ostavile praznu, ali i na brdu početih, a nikad završenih. Prvo brdo je današnja literarna elita, koji zasigurno umije da barata rečenicom, ali me tjera da tragam za bilo kakvom naznakom emocija, jer mi duša očito ne ide u korak sa vremenima u kojima živim i načinom na koji danas treba izraziti osjećanja da bi vas kritičari tapšali po ramenu. Na drugom brdu je sve suprotno: barata se emocijama, ali kroz prozu koja ne vrijeđa, već otvoreno psuje svaki postulat lijepog pisanja.

I koliko god bila spremna da prihvatim tezu da sam diskutabilan čitalac, ili intelektualac, ono što ne mogu prihvatiti je da prestanem da u knjigama tražim i produhovljenje i katarzu, ali i zabavu – zašto da ne? – jer za mene književnostnije skup vježbi retorike, već mnogo, mnogo više.

Ralph Fiennes i Juliette Binoche
kao Heathcliff i Catherine

I tako je, prije nekoliko dana, počeo moj povratak vremenima studija. Počeo je, zapravo, televizijskim kanalom HBO, koji je emitovao ekranizaciju “Orkanskih visova” u kojem je Žulijet Binoš do te mjere dala najgore od sebe, da je ni Ralf Fajns nije mogao spasiti. Odustala sam nakon petnaestak minuta, ali me je sama pomisao na Hitklifa i na jednu od najslavnijih ljubavi svih vremena, natjerala da potražim bolju. Vođena pubertetlijskom opčinjenošću glumcem Tomom Hardijem, opredijelila sam se za sjajnu tv dramu koju su 2009.g. Britanci snimili za njihovu televiziju, iz dva dijela, i efekat je bio toliko snažan da sam se popela na stolicu, sa police skinula Pengvinovo izdanje sa fakulteta, uzela olovku, gumicu i rječnik i već od prve rečenice prepoznala sve ono zbog čega toliko volim knjige.

Tom Hardy kao Heathcliff

Naravno, baš kao što ja ne idem u korak sa današnjim poimanjem izražavanja emocija, tako ni današnji čitalac neće ići u korak sa Emili Bronte ukoliko ne odbaci uobičajena tumačenja svijeta oko sebe, jer i Hitklif i Ketrin umiju da budu toliko surovi, da će se svakom moralisti zavrtjeti u glavi. Ključ za tumačenje “Orkanskih visova” zasigurno nije borba između dobra i zla, već između različitih priroda. Sjećate li se Viljema Blejka i njegovih čuvenih pjesama “Jagnje” i “Tigar”? Trebalo ih je čitati zajedno, kako bismo u potpunosti uočili razliku između te dvije životinje i nagona koje ih vode kroz život. Upravo na tom kontrastu počivaju “Orkanski visovi” i upravo je to konflikt koji nam Emili Bronte daje ne samo kroz likove, već i kroz kompletan ambijent! Trenutno ne mogu da se sjetim ni jednog romana koji tako vješto, a tako jednostavno preplijeće prirodu i čovjeka, i to već od prve stranice: “Orkanski visovi”, koji daju naslov romanu, zapravo su naziv imanja koje počiva na vrhu brda okovano snažnim vjetrovima; priroda je divlja i gruba, kao i ljudi koji tu žive i emocije koje ispoljavaju; s druge strane nalazi se “Thrushcross Grange” (kosov salaš), okružen pitominom, otmenošću i potčinjenošću, baš kao i njeni stanovnici, Lintonovi.

Odatle možemo zaći i u detalje: Ketin i Hindlijev otac, vlasnik “Orkanskih visova”, odlazi na službeni put i, umjesto obećanih poklona za djecu, sa sobom dovodi dječaka kojeg je našao na ulici u Liverpulu i kojem daje ime Hitklif. Sa Hitklifom ostvaruje bolji odnos nego sa rođenim sinom, i dok Keti i Hitklif postaju nerazdvojni, Hindli mrzi uljeza. Nakon očeve smrti, Hindli postaje gazda “Orkanskih visova” i prvo što čini je da Hitklifa tjera da spava u štali, da radi najteže poslove, i da ga svakodnevno kažnjava krvavim bičevanjem. Hitklif se kune u osvetu, ali sve to trpi samo da bi ostao pored Keti.

Keti, s druge strane, pripada divljini čija je inkarnacija Hitklif, ali je privlači svijet Edgara Lintona i titula “najveće gospođe u komšiluku”. I ovdje treba razumjeti da su se u viktorijanskoj eri udavale djevojčice, a ne djevojke, i da se na brak gledalo kao na ugovor, a ne na krunisanje ljubavi – pa otud Ketina nezrela iluzija da brak sa Edgarom neće ometati njen odnos sa Hitklifom. No, postoji  granica do koje čovjek može da trpi, a za Hitklifa je to Ketina odluka da se uda za drugog; tada on odlazi i vraća se promijenjen i naizgled beskrupulozan. Keti će uništiti i sebe i njega, on će uništen nastaviti da uništava sve oko sebe, do posljednjeg trenutka progonjen njenim duhom.

I na kraju, kad su oboje postali duhovi koji zajedno lutaju oko Orkanskih visova, narator stoji na njihovom grobu i kaže:

“Zadržao sam se tu, ispod dobroćudnog neba; gledao sam mušice kako lepršaju nad stepom, i zvončiće; slušao mekani vjetar kako diše kroz travu i pitao se kako je iko ikad mogao da zamisli da neko nemirno sanja u toj mirnoj zemlji.”

Jokovi mostovi okruga Zagarač

Autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka

Emotivna hronika jedne porodice i jednog mosta, zasnovana na titogradskim glasinama i naknadnim tumačenjima zlih jezika


San Francisko 21. Novembar 1962… 

Golden Gate, San Francisko

Stari Joko je udobno sjedio u svojoj naslonjači. Dok je lijevom rukom nervozno prčkao po nosu, desnom je prevrtao po džepnom satu, željno iščekujući lokalnog poštara, koji mu je nosio milodar iz postojbine. Već treći dan žudno je iščekivao tog bubuljičavog službenika US Post Service-a, koji em što mu nije donosio željeno pismo, em što mu je sa čudnim glupavim osmijehom posmatrao kćerku – a ova odgovarala sa još glupljim osmijehom. U tim trenucima, jedino što ga je više mučilo od pisma koje nikako da stigne, bijaše dilema o tome kako bi lokalni pravosudni sistem reagovao za slučaj da tog poštara izbuši kao kantu sa karabinom koji je donio iz rodnog kraja. No, redovno je takvo razmišljanje završao sjetnim uzdahom i prigušenom kletvom surovog američkog kulturnog ambijenta, koji je nametao svakojaka ograničenja ljudskim kreativnim potencijalima i impulsivnoj socijalnoj interakciji.

Elem, mnogo se muke sakupilo u ovom časnom starcu u danima koje je smatrao posljednjim. Cijelog je života, od kako je odlučio da napušti posao krojačkog šegrta u predratnoj podgorici i sa svojom vjernom Gospavom krene put Amerike, gdje će posljednjih 30 godina ostaviti svoje najbolje godine potrošiti po tekstilnim fabrikama ove zemlje, koju nikad do kraja nije razumio. Dobro, bilo je tu i lijepih momenata. Vjerna Gospava je održavala toplo porodično gnijezdo, dok je on onog malo slobodnog vremena trošio na kockanje, raspusne ljubavnice i ragbi utakmice. Ovo potonje ga je posebno fasciniralo, jer je iako nikad nije do kraja shvatio pravila te igre, nekako mu je vazda bilo toplo oko srca kad vidi onoliko krupnih momčina kako se mlate po poljani i u tim momentima se emcionalno prisjećao rodne grude, pa je nerijetko u suzama napuštaop stadione, što su njegove komšije smatrale prvorazrednim navijačkim fanatizmom. S te strane se nije ima našto požaliti, pa je često, u potaji, pisao svojim prijateljima iz rodnog kraja kako je često uživao u egzotičnim ženama raznih boja kože. Jednom je, nakon noći pune alkohola, zamalo klepio i jednog Italijana, zvao se Đan Paolo i bijaše sav onako vižljast i zalizan i… tu mu se tok misli poremeti, zakašlja se časna starina i poče da vileni o 2 sina, koji su se nakon završenih fakulteta poženili se sa nekim Amerikankam, odbacili svoja krsna imena koja im je udijelio kako nikad ne bi zaboravili odakle su došli – i pred očima su mu postajali stranci. Možda ga je upravo to u poznim godinama okrenulo ka rodnom kraju, kojeg je do tad posmatrao sa dozom likovanja zbog ličnog životnog uspjeha i zavisti onih koje je tamo ostavio, ali i neke čudne ljubavi za koju mu je bilo drago što u njoj uživa sa sigurne geografske distance i egzistencijalne sigurnosti. No, nakon jedne kratke posjete rodnoj grudi (tad je još mogao da zdravstveno izdrži naporno putovanje), obnovio je pokidane veze sa svojom širom porodicom, i nakon toga, u redovnim intervalima počeo da im šalje priliče svote novca, kako bi im pomagao u rješavanju brojnih problema. Od kupovine zemlje, stoke, školovanja, liječenja, pa do simpatičnih poklona za najmlađe i najstarije. I bogami, bi mu milo kad je od jednog prijatelja saznao da se njegovo ime s ponosom pronijelo rodnim Zagarčem, kao dobrotvorom jednog brojnog bratstva.


Zagarač, 12. Novembar 1962…

Zagarač

Kao da je bomba pala u staru porodičnu kuću zagaračkog bratstva X. Na najstarijeg bratstvenika, Mikonju, stiglo je pismo iz Amerike i to od starog dobrog znanca i uz to bliskog rođaka Joka. Prije su njegova pisma bila dočekvana uz narodno veselje, jer su uglavnom podizala lokalni BDP. Zli jezici su govorili da je opština Danilovgrad te famozne Jokove donacije često kalkulisala u opštinski budžet, čisto da bi podigli sebi značaj na republičkom nivou. I bogami su Jokovi bratstvenici lijepo živjeli od Jokovih para. Oni njemu pošalju zamolnicu tipa “a evo te pozdravlja i baba Staka, i bi se od srca jadna nasmijala koliko si joj drag, no se, jadna ne bila, ne smije kršteno nasmijat, jer ju je sramota da širi usta kad đa’oljega zuba nema. Pa ako možeš poslat koji dinar da riješimo taj problem i da opet vidimo baba Staku nasmijanu – i nama bi lakše padale ove muke što nemamo uslova da za ovu nastupajuću oštru zimu da kupimo neke tople džempere za ovu makanjad, da se jadni ne prehlade kad pješače po 5 kilometara do škole. A pri njima, mali nam je problem što Bele i Trifun idu po selu prslija gaća, pa ih zajebavaju fucmuti kad pođu u Podgoricu na pazarni dan”. A Joko nije štedio.


San Francisko 01. Novembar 1959…

Dobro, nije ni on veslao sise, znao je da ga malo iskorišćavaju, ali se pravio lud jer je to bila cijena koju je plaćao za pronošenje svog imena na dobri glas u rodnom kraju. Nije vodio baš previše računa o tome koliko je sve para usuo u rodni kraj tih godina, ali je neđe svakako razmišljao da bi bilo bolje da je sam podigao jedan kvalitetni kliničko-bolnički centar, imajući u vidu kolikom je broju ljudi plaćao liječenja po inostranstvu. No, kad je već započeo, povratka nije bilo. A opet, dumao je dobri stari Joko, koliko se god liječili, svi će oni jednog dana završit na straži pored lokalne crkve (čiju je rekonstrukciju takođe isfinansirao). Školovanja, odjeće, obuće, novi kućni aparati… sve je to bilo lijepo, ali nekako mu se nije uklapalo u konačni spomenik njegovoga dobročinstva, koji je trebao ostati da buduće generacije podsjeća kakav čovjek bijaše Joko (iliti Joke, kako su ga zvali njegovi prijatelji Amerikanci). Nešto mu se nije sviđala ideja tipa “uh, kakav mi je kuk ugradio juče onaj novi doktor u KBC, ma nije ni primać’ onome što mi ga je Joko finansira na tetku pokojnu, a koji je tol’ko dobar bio, da smo tetku bez njega ukopali” ili “ah, kakve su ti te cipele, strelica te fištila, đe si našla štiklama da forsiraš ove krše; a ćuti crna druge, u Zagarač ti se ćera moda, ka’ u Milano od kad je đeda Joko počeo da ni šilje ove modne aksesoris iz bijeloga svijeta”. Dobro, nije da Jokovoj taštini nisu i takve priče prijale, pogotovo kad je jednoj rođaci posla čipkasto donje rublje, a znao je da je laka na jezik, taman ka’ na provjetravanje istog, pa mu bi drago da će barem malo doprinijeti seksualnoj revoluciji u Zagarču (što bijaše tema, na koju je posebno bio osjetljiv).

No, jednog dana, jedan od tih brojnih zahtjeva mu je zaparao oči. Naime, nekolicina daljnjih rođaka (za koje i nije bio baš siguran da su mu uopšte rođaci, što su oni vehementno pobijali kao mogućnost) mu je tražilo jednu manju sumu novca kako bi podigli jedan most u rodnom kraju preko neke rijčice, kako bi time riješili gorući problem lokalne ekonomije, infrastrukture i kulturne povezanosti sa Podgoricom. Kako su oni objašnjavali, taj most bi im značajno skratio svakodnevne poslovne i lične obaveze, a ušteđeno vrijeme bi mogli da posvete nekim drugim poslovima, pa zašto da ne – da krenu i Jokovim stopama, i u ime filantropije, samostalno doprinesu opštem dobru u Zagarču. “Most”, pomisli Joko… To je ono što mu je trebalo! Most će nadživjeti i njega i njegovu generaciju. Tim će mostom hoditi svi, kako sjutra, tako i za 100 godina. I svi će znati da je to njegov, Jokov most!

Zagarač, 12. Decembar 1959…

Bogami se ljudi iznenadiše kad dobiše vatreno pozitivan odgovor od Joka u vezi gradnje mosta. A tek su se stišale svađe između rođaka Boška, koji je poslao originalni zahtjev, i rođaka Milentija, koji je smatrao da su prećerali i da će ih Joko sad fino poslat u tri fine i da više dinara neće gledat’, te da bi sad trebali centralizovati slanje pisama Joku, pa da odabrana komisija verifikuje svako pismo, a ne ovako da svako izigrava slobodnog strijelca. “Ovca se šiša, a ne dere, ajvanu jedan”, urlao je Milentije, uplašen zbog mogućnosti da izgubi redovni izvor subvencija za svoju propalu prodavnicu kokica u Spužu. A onda se sjeti da je upravo svog patrona nazvao ovcom, pa pocrvenje, ali ipak srećom opazi da je taj incident promakao prisutnim rođacima. Onda stade i pomisli kakva su oni stoka, jer svi i vjerovatno misle da je ovca, za razliku od njega, kojem je to samo nekako nezvano palo na pamet.

“Ništa sad, no da se pravi most”, objavi Mikonja i samonametnu se za glavnog poslovođu. Iako je bilo nekih gunđanja, na kraju se svi složiše i pa prosuše priču kako novi dani sviću za Zagarač, a sve zahvaljujući viziji dobrog rođaka Joka iz Amerike…

San Francisko 01. Septembar 1962…

Dobro, nije sad Joko očekivao da izgrade Golden Gate preko Zete, ali se ova gradnja Jokovog mosta odužila brate mili. Za 3 godine bi napravili podzemni tunel, a kamoli jedan obični most. Nije njega toliko brinuo iznenadni i konstantni porast troškova izgradnje mosta, koliko odugovlačenje finiširanja radova. Doduše, jeste načuo neđe da je jedan rođak kupio 2 konja od dijela para namijenjenih mostu, pa je s tim konjima otvorio prevoznu kompaniju koja je saobraćala na relaciji Orja luka – Podgorička Gimnazija. No kako je ubrzo uveden autobuski saobračaj u tom kraju, ovaj poslovni poduhvat je neslavno propao, pa je Joko to posmatrao kao poetsku pravdu, ako je uopšte bila istina.

Zagarač, 01. Septembar 1962…

A bogami, fino se živjelo od toga mosta. Da se razumijemo, već poslije 3 mjeseca i od prve tranše Jokovija para – izgrađen je jedan betonski mostić, dužine 9m koji je spajao dvije obale između okućnice rođaka Staniše i zajedničke šume u koju su svi brali drva za ogrijev i prodaju u Podgoricu. Istina, taj most im jeste pomogao – em što su lakše tovarili i podvrgavali ona drva špediciji, dok s druge strane, sad su i lakše dobijali pića i ića od domaćica, a mogli su i kafu da naruče ili čak neki roštilj (roštilj: primitivni podgorički izraz za gradele) da obrnu, sad kad im je Stanišina kuća tu na 3 koraka, a prije su morali da šire po pola kilometra ili da se dobacuju s hranom preko rijeke.

Međutim, oslačale im one pare od Joka, koji se oduševio idejom mosta i nije htio da čuje nizašta drugo. Propadoše liječenja u inostranstvo, školovanja u Beograd, kupovina robe i ostalih artikala, Joko je sve podredio mostu. Bi im mučno prvi put kad od novca za most kupiše neke teletinu na popust kod mesara Šanjevića, ali kako Joko nije žalio ovca za most, već poslije 3. pronevjere oni počeše lagano da namiruju svoje obaveze.

San Francisko 15. Septembar 1962…

Joko se tog jutra sneveseli nakon posjete ljekaru. Dok je gledao kako mu se drobovi prelivaju preko novog kožnog kaiša, slušao je ljekarevu tirade, koja što se vise približavala kraju, poprimala je sve mučniji ton. Kad mu ljekar na kraju saopšti da ne planira ništa za novogodišnje praznike, zaćuta se, zahvali i sporo izađe na hodnik. Razmišljao je da li da zaplače, ali onda shvati da i nema za čim. Svi ljudi koje je po slovu zakona bio obavezan da voli – i onako su jedva čekali da ode bogu na istinu. Sinovi bi se konačno kurtalisali osjećaja krivice što su ličili na Amerikance vise nego što je Joko mogao da prihvati, ćerka bi se konačno posvetila bezbrižnom šmekanju sa onim bubuljičavim poštarom, a Gospava se odavno udaljila od njega, nekako mu se surovom tišinom sveteći zbog onih njegovih beskrajnih ljubavnica; pa sad kad je već zanemoćao I ostarao, ona je odlučila da ga surovo kazni ignorisanjem. On sam, iživio je to što je mislio, probao sve što mu je bilo servirano… sem jedino most. Most nije bio završen. Kruna njegovog života. Odmah se uputi u najbližu poštu i posla kratko pismo svojim rođacima u Zagarač…

Zagarač 12. Novembar 1962… 

Dakle, kao da je bomba pala u kuću Mikonje X. Pismo su čitali 16 puta, dok se na kraju nisu uvjerili u ono što je zaista pisalo. Joko je dakle, suočen sa nastupajućom smrti, tražio da mu pošalju sliku toga veličanstvenog mosta, kojeg je već godina izdašno finansirao, kako bi je ponio sa sobom u grob. Nervozni Ljubivoje je palio cigar za cigarom, sve dok u kući ne postade neizdržljivo. Kako poslat Joku sliku betonskog mostića dugog 9 metara, skrivenog u zagaračkim vukojebinama i reći mu da je na to u posljednje 3 godine spiskao pravo bogatstvo… Bruka!

Najzad, nesnosnu tišinu prekide Radislav, jedan od starijih i mudrijih. On zgrabi stari fotoaparat, koji je visio okačen na zidu, pa onda ga tutnu u ruke Milenku, jednom od mlađih I glupljih, kojem su tek prošle godine dozvolili da pušti brkove, I prodornim glasom mu reče: “Idi I slikaj most!” Milenko zbunjeno i mutavo odgovori: “Koji most?”

San Francisko 15. Decembar 1962…

Bijaše doktor u pravu, nije Joko dočekao Novu godinu. Ali sliku mosta iz rodnog kraja jeste. Kažu da je umro srećan, sa blaženim osmijehom i slikom mosta u rukama. Gospava i đeca odlučiše da ga ukopaju u rodnom kraju, koji je toliko izdašno pomagao, jer im on ođe nije nešto i trebao da ih čak I nakon smrti podsjeća na međusobna razočarenja. Kupiše jedan fini kovčeg, na čijem pramcu fino napraviše mali pozlaćeni ram, u koji je stala slika onog mosta, kojeg je tako željno iščekivao, spakovaše ga za avion i odmah poslaše depešu rođacima da im Joko ovoga puta dolazi lično u vizitu I da se ne misli vrćat’ nazad…

Golubovci 28. Decembar 1962…

Kiša je padala tih dana, dok su Jokovi bratstvenici, poređani kao Daltoni ispred aerodromske zgrade čekali da iznesu Jokov kovčeg. Nije im bilo milo, pogotovo jer im je Gospava već saopštila da je era Jokovih donacija završena. Ali što da se radi…

Elem, službenici izniješe kovčeg ispred zgrade, a na njegovom pramcu – blještao je ram koji je okruživao sliku čuvenog Jokovog mosta, kad odjednom jedno makanje priđe bliže kovčegu, valjda privučen onim blještavilom i zastade začuđeno… Okrenu su put starijih rođaka, potraži svog oca među njima I glasno upita: “Tata, što će slika od mosta Blaža Jovanovića na kovčeg đeda Joka?”

Joko je ukopan istog dana, u tajnoj procesiji, na jednom porodičnom imanju, daleko od očiju radoznalih komšija. I dan danas se pominje po dobru u cijelome Zagarču.

Izborna nedjelja u Grliću

Sva sreća što sam urednica kulturno-zabavne redakcije, pa mogu sebi da priuštim (ili se bar nadam da mogu!) da kažem da prezirem izbore i da im jedva čekam kraj. Glasaću, naravno, jer smatram da je dužnost svakog građana da glasa, ali mi iz godine u godinu sve više opada prag tolerancije prema predizbornim prepucavanjima. Pogotovo po Facebooku. Na Twitteru je to nešto podnošljivije, ipak ste ograničeni na 140 karaktera.

No, lagala bih kad bih rekla da ova izborna sedmica nije sjajna  za mene. Novine ne kupujem, ignorišem debate – kako naše, tako i američke, jer mi je i Romnija i Obame preko glave – ali zato moja emisija pauzira do 21.10, muž mi je u Strazburu, a Filip je na Cetinju, što znači da imam sedam dana polu-odmora! Lena i ja uživamo same! Dok ona gleda Pooh-a, ja sam već odgledala dva (odlična) filma, još uvijek čitam “Ptice umiru pjevajući” – prespora je knjiga, pomalo i dosadna, i nikako da dođem do dijela u kojem je ova porasla i kreće u akciju sa popom – i sređujem sve ono što zapostavljam već sedmicama, počev od scenarija koji želim da što prije završim. Iglice su konačno sazrele, pa se stalno motam po dvorištu, a naš pas skoro da je naučio da ne obavlja svoje biološke potrebe po kući. Ili, ukratko, sve cvjeta iako je jesen na pomolu!

Što se životinja tiče, kod nas je puna kuća. Nakon pogibije našeg fenomenalnog mačora Ikera, takođe poznatog kao Iko, Kiko, i Kikajlo, odlučili smo da ovoga puta porodicu proširimo psom. Iako Ivan još uvijek pati za srednjim crnim Šnaucerom, kojega smo prošle godine posjedovali čitavih mjesec dana, a onda vratili uzgajivaču, ja sam bila ta koja je preuzela ulogu predreferendumskog Mašana i “prelomila” da uzmemo nešto manje i praktičnije. Tako je stigao naš West Highland White Terrier, poznatiji kao Westie, i još poznatiji kao Obelixov pas u crtanom “Asterix i Obelix”. Da se razumijemo, nijesam očekivala da će nam čuveni škotski pas stići baš iz Prnjavora, ali znate kako: ako u Francuskoj košta 1000 eura, a u Prnjavoru 230 – živio Prnjavor! A kako bismo ispoštovali njegovo škotsko nasljeđe, odlučili smo da ga nazovemo Elliot, što je, vjerujte, mnogo jednostavnije od Ivanovog nauma da ga nazove Wallace u čast Williamu Wallaceu iz “Bravehearta”! Bilo je u opticaju i ime Blake, ali je ljude iz nekog razloga asociralo na black, što definitivno nije naš slučaj. Psić sada ima 3 mjeseca i kilogram i po, knjiga kaže da može dostići do 9kg, a sjajan je čuvar, što je već dokazao tako što, kad se pojavi komšijska mačorčina i miroljubivo krene da nam uđe u kuću ili da priđe Leni, Elliot mu prepriječi put i laje do iznemoglosti.

No, ako je Elliot doputovao u našu kuću u 4 ujutro jednoga dana, stvar se iskomplikovala već u podne, kad se na našem pragu pojavilo mače koje toliko liči Ikeru, da bismo – da Kikajlo nije bio evnuh – sigurno pomislili da je njegovo! Sjećam se, sjedim ja u montaži i pripremam emisiju, Ivan mi šalje ovu fotografiju na telefon i pita što ćemo. Pa što bismo mogli, nego da ga zadržimo?! A kad smo već psa nazvali Elliot, mačka smo nazvali Ness.

Tako da naša izborna nedjelja u Grliću protiče idilično: lijepo vrijeme, Lena, ja i naš mali zoološki vrt, sa sve komšijskom mačkom.

A pošto je Lena upravo (konačno!) zaspala, odoh ja da gledam još jedan film. Ona dva dobra su “Hysteria” i “Like Crazy”. Prvi je istinita priča o tome kako je izmišljen vibrator (izgleda da je isprva trebalo da bude pernati električni čistač prašine!). Drugi je pozorišni film, što je moj način da kažem da je čisti scenario i gluma, te da će 99% ljudi smatrati da je dosadan. Oba su odlična.

P.S. Možda ste primijetili da sam gore-desno okačila link na sajt emisije, gdje stavljamo snimke naših debata i ljudima dajemo mogućnost da komentarišu, daju svoje sugestije, postavljaju pitanja. To je bilo i da ne bih ovaj blog opterećivala njima, jer ipak je ovo moj kutak.

Godina čitanja svijeta

Kao osnivač i vlasnik ovog bloga, rezervisala sam pravo da današnji tekst pripadne meni, zato što je jubilarni dvijestoti. 

Dvjesta tekstova je možda malo, imajući u vidu da blog postoji već par godina, ali za nekoga kome ništa ne drži pažnju više od pet sekundi, dvije stotine tekstova je ogromno dostignuće – čemu svjedoči bezbroj otpočetih projekata koji čuče po mojim škafovima. 

A ovaj moj jubilarni blog ću posvetiti nečemu mnogo lijepom što se dogodilo “Uspavanci za Vuka Ničijeg”, a to je da postane dio sjajnog projekta koji se zove A Year of Reading the World (Godina čitanja svijeta). Evo o čemu se radi: žena koja se zove Ann Morgan, koja je diplomirala englesku književnost na Cambridgeu, odlučila je da olimpijsku godinu proslavi tako što će pročitati po knjigu iz svake od 196 nezavisnih zemalja svijeta. Za Crnu Goru je odabrala moju knjigu, kupila je preko Kindlea i, na moje ogromno zadovoljstvo, knjiga joj se veoma dopala!

Evo linka na njen tekst na engleskom jeziku, a ja ću pokušati da ovdje za kratko vrijeme “proizvedem” pristojni prevod.

A prije nego što vas pozdravim, da vas i obavijestim da je u četvrtak, 26.7. moje književno veče na Barskom ljetopisu, a u nedjelju 29.7. na Budva Grad teatru.

Crna Gora: domske istine

24 jul, 2012.

Negdje krajem maja, petljala sam po Twitteru pokušavajući da nađem naslove kojima bih popunila rupe u spisku knjiga za projekat, kada je @markbooks uletio sa preporukom romana “Dolazak”, Andreja Nikolaidisa, za malu jugoistočnu evropsku zemlju Crnu Goru. @stujallen ju je upravo pročitao, rekao je. Upravo sam krenula da mu zahvalim, kad se @MissCathO pridružila zabavi da saopšti kako se nada, kad je crnogorska književnost u pitanju, da će uskoro dobiti engleski prevod romana @ksenijapopovic. Ubrzo se pojavila @ksenijapopovic s obavještenjem da se njen roman upravo nalazi kod lektora i da bi tokom narednih nekoliko sedmica trebalo da bude dostupan u formi elektronske knjige. Tražila sam joj da me informiše i ona je to uredno učinila, kad mi je 16. jula uzbuđeno tvitovala da je Uspavanka za Vuka Ničijeg sada na raspolaganju na Amazonu.

U međuvremenu sam malo pretražila Kseniju Popović (ili Xenia Popovich, kako piše na elektronskoj naslovnici engleske verzije). Ispostavilo se da je u pitanju neka vrsta crnogorske književne zvijezde. Njen prvi roman je bio bestseller, osvojio nagradu (za čije ime nijesam bila u stanju da pronađem zadovoljavajući prevod) i pretvoren je u film. Sama je prevela svoju posljednju knjigu, jedinu koja je dostupna na engleskom. Koliko god mi je bilo žao da preskočim Andreja Nikolaidisa, o kojem sam čula više dobrih komentara, morala sam ovo da pročitam.

Uspavanka za Vuka Ničijeg istražuje pozadinsku priču Klare, klasične pijaniskinje koja je postala domaćica, i sa 30 godina je već “stara i umorna”. Vraćajući nas kroz njeno teško djetinjstvo u sirotištu, ili “domu za greške”, u anonimnom polu-američkom, polu-evropskom gradu, priča istražuje užasne događaje koji su doveli do pada njene veze sa prvom ljubavlju, Vukom, i do njenog usamljeničkog braka.

Klarina oštroumnost i cinizam su jedna od najvećih prednosti romana. “Rođena gorka, nevoljna da se upušta u dječije varke”, ona gleda kalkulantskim mehanizmima Doma pravo u lice – mehanizmima koji čine da štićenici budu “pošteđeni pritiska da pohađaju srednju školu” kako bi išli da rade u fabriku prekoputa. Na samom početku knjige, kad nam Klara prikazuje manipulacije domskog osoblja kojima se nastoji da se dođe do donacija, istina nam je bačena u lice: “Direktorkin nepogrješivi sistem, koji je voljela da naziva svojim jedinim djetetom u moru tuđe djece, triumfovao je kad god bi neko od nas povukao gošću za rukav i pitao, neodoljivim glasićem: ‘Jesi li ti moja mama?'”

Pripovjedačka snaga osposobljava ovu priču da iznese težinu traumatičnih događaja koji se kasnije gomilaju. Iako šaltanje u eksplicitne opise zlostavljanja može da bude prenaglo i šokantno za ukus nekih čitalaca, neustrašivost i iskrenost Popovićeve ga iznose do kraja. Posebno je impresivno njeno pronicanje u način na koji ekstremna iskustva izvitopere dinamiku međuljudskih odnosa, pa sam se našla u situaciji da stalno ukucavam “sjajno” i “wow” u bilješke na mom Kindlu, dok sam čitala o psihičkom lavirintu kroz koji Klara luta u drugoj polovini romana.

Tajna uspjeha ove knjige je to što, za razliku od većine autora koji pišu o mlađima od 18 godina, Popovićeva nije odrasla osoba koja piše o djeci, već prosto osoba koja piše o ljudima. Njen rad je potpuno oslobođen one snebljivosti koju pisci obično ispoljavaju prema dječijim emocijama, dok su ovdje ljubav, strah, bijes, seksualna privlačnost i mržnja jednako sirovi, prisutni, šokantni i očaravajući za mlade likove, kao i za odrasle, ako ne čak i više.

Jedna ili dvije čudne riječi, kao što su ‘pianism’ i ‘snobbism’ su skliznule kroz prevodilačku mrežu. One iskaču, međutim, upravo zato što sve ostalo teče tako dobro – zasigurno potpomognuto godinama koje je Popovićeva provela u Americi kao dijete. Zapravo, kako knjiga napreduje, počinjete da se pitate je li možda tim riječima namijenjeno da budu Klarine kreacije, jer su toliko atipične za ostatak teksta.

Ali ovo je cjepidlačenje. Kao cjelina, ovo je izvanredan rad: sirov i neustrašiv. Ako ikome treba dokaz o vrijednosti autora koji sami objavljuju svoja djela kao ebooks, naći će ga upravo u ovom romanu: drugom koji čitam ove godine, a koji je samo-objavljeni prevod knjige koja je komercijalno objavljena na drugom jeziku. Fantastično dostignuće. Još, molim.

Inicijativa

Gostujući autor: Ivan Ivanišević
Ne znam da li sam ranije u svojim tekstovima pominjao Jurija Andropova. Ukratko, kontroverznu biografiju ovog bivšeg vođe KGB-a i jednog od najaktivnijih agenata Sovjetskog saveza u pokušaju gušenja Praškog proljeća, kada je naredio niz „aktivnih mjera“ poznatih pod nazivom PROGRES, protiv čehoslovačkih reformista, zapamtio sam i zbog uloge koju je igrao u odnosima između SSSR-a i međunarodne zajednice. Kad god bi neka zemlja uputila kritike SSSR-u o kršenju ljudskih prava i sloboda, kad god bi se ukazalo na bilo kakvu društvenu anomaliju, Andropov je bio zadužen da skrene temu, izbjegne širenje priče, te obesmisli ideju o postojanju problema u ruskom dvorištu. Ako bi rekli „Gulag“, on je odgovarao „Gvantanamo“. Ako bi pomenuli Čečene, on bi uzvratio Indijancima. Ako bi pomenuli demokratiju, on je replicirao Hirošimom.
Oni koji me dobro poznaju, vrlo cijene moju romantičarsku crtu koja se – po mojem skromnom mišljenju – najsnažnije ocrtava u veoma posebnom doživljaju Cetinja, gdje sam rođen i proveo najveći dio svog života. Budući jedno od one srećne djece koja su imala priliku da potpuno uživaju u ljubavi i pažnji cijele familije, oplemenjeno licima mojeg đeda, dvije babe, tetaka i ujaka, te ušuškan u savršenu harmoniju obožavanja prvog djeteta u čitavoj široj porodici i danas teško prihvatam neminovnost situacije u kojoj se sa mjesta, koje sam godinama ponosno čuvao, baškare moja djeca. Najranije djetinjstvo sam proveo u širem krugu Balšića pazara. Već od deset mjeseci sam prohodao, na oduševljenje đeda i oca, zaljubljenika u prirodu i planinarenje, pa na status omiljenog kompanjona za šetnje nijesam mnogo čekao. Do svoje šeste godine sam obišao sva brda u okolini grada i bio nezvanični prvak u penjanju na Orlov krš alternativnim putevima. Ptice sam razlikovao po cvrkutu, a zmije po boji. Rano sam naučio da je za bijesne pse najbolji lijek izdržljiv štap. Bio sam na vrhu liste u pijenju gustih Fruktalovih sokova u Gradskoj kafani i lično upoznao i imao dresove Veselina Vujovića, Zlatka Portnera, Mirka Bašića, Veselina Vukovića, među kojima se ipak isticala Vujina devetka sa prvijenstva svijeta koje je održano 1986. u Švajcarskoj. Od onih sam koji su ljetnja popodneva provodili uz lektiru, stripove i nijesu smetali komšijama od 2 do 5. Nenametljivost i skromnost, jasno postavljeni principi i veoma strogo omeđen krug prijatelja nešto je što me je još kao dječaka obilježavalo.
Devedesete su Cetinju, osim burnih političkih dešavanja, donijele i neocarinjenu markiranu odjeću čiji su simbol, bar u mojim mislima, ostale farmerke sa onim našivenim šarenim trakama sa strane. Između restrikcija struje i vode, svakodnevnih rukometnih treninga u prehladnoj sali Sportskog centra i prisustva svim događajima na kojima se promovisala ideja crnogorske nezavisnosti, izrastala je moja generacija, nesvjesna uloge koju će biti pozvana da odigra u maju 2006. godine. Za mene lično to je bila pobjeda i nad onim što ovih dana uzrokuje veliku raspravu upravo u gradu u kojem sam rođen. Vaspitan sam da svoj stav izrazim bez bojazni. Da, u stvari, sijem sve ono čemu sam naučen, o čemu sam sanjao, u što vjerujem. Nijesam se nikad služio podmetanjima, a ni lakovjernost i frazeologija mi nijesu svojstvene. Dobro pamtim. Naivno sam vjerovao da po određenim temama, bar u Cetinju, postoji opšti konsenzus.
Dugo sam odbijao da prihvatim kako posebnost cetinjske arije lagano umire pred naletom sveprisutnog kiča. Opet, nikad nijesam bio od onih koji su plakali za prošlim vremenima, niti sam prihvatao činjenicu da građanski duh podlovćenske kotline danas mogu predstavljati propali poslanici sa fotoaparatom u ruci, priučeni eksperti opšte prakse, nepismeni finansijeri sportskih udruženja, lovci na medijsku pažnju kroz populističke marifetluke i slični zaludnjaci čija će najveća mjera uspjeha biti broj svjedoka na sopstvenoj sahrani. Možda je i uzaludno, donkihotovski, probadati kopljima (istine?) sve te dvonoge vjetrenjače, koje od pojave jedne inicijative – u drugim okolnostima normalnog protivljenja ne znam ni kojem u nizu nipodaštavanju Građanina – dadoše sebi ni manje ni više nego slobodu da, napadajući ljude koji su izrazili svoj stav, brane Cetinje. Na raznim društvenim mrežama imao sam priliku da vidim demagogiju najniže vrste, floskule kojima se pravdaju između ostalog i lične neostvarene političke ambicije. To je onaj isti sloj koji kontinuirano artikuliše želju da neko drugi obavi posao, kako bi se u svom mikrokosmosu moglo biti bitnim, a da se ni korak ne napravi. Sve u cilju da bi neko od onih vjernih sljedbenika mogao da, tapšući po ramenu, izgovori „Kako mu ga reče!“. Još je pogubnije što uticaj „seljačke bune“, od kojeg je – da se ne lažemo – pelcovano tako malo stanovnika i stanovnica Cetinja, čini da danas svjedočim širokoj podršci pismu koje je, kao, napisao jedan od tih beketovskih boraca za bolju budućnost.
Uprkos osjećaju prezira prema onima koji institucionalnu podršku dolasku „Grand parade“ predstavljaju odbranom prava nekog od sugrađana koji je svojevoljno izabrao da bude dio tog cirkusa, odlučio sam da ne pišem o ličnom sentimentu koji uzrokuje mučna spoznaja da bi isto značilo potvrdu da su cetinjski duh i kultura na koljenima. Pismo gradonačelniku nijesam ni pisao, ni potpisao, ali ga svesrdno podržavam jer među potpisnicima viđeh i ljude koji su mi/nam bili „muzički saborci“ tokom devedesetih kad smo „čuvali“ rijetka urbana mjesta po kojima se prepoznavao Grad-heroj, a na koja nikad nije mogla ni da priviri neka beca, ceca, jeca, meca ili slične guske.
S druge strane, nije mi nova ni ljudska potreba da se, kroz isticanje neke ranije propuštene prilike, obesmisli legitimna građanska inicijativa. Na taj način se pravda i što niko od dušebrižnika nije uradio ili pokušao da uradi nešto od onoga što se naknadno priziva.
Inicijativu za sprečavanje prelaska iz faze „Grad-heroj“ u pojavni oblik „Grand-heroj“, pokrenuli su ljudi koji su iza toga stali imenom i prezimenom. Braneći svoj muzički afinitet, po mojem mišljenju, su stali na branik građanske tradicije grada koji vole. I drago mi je što su prava građanska družina. U pogledu na eventualne neprijatnosti koje mogu pročitati od raznik nickname-ova, poručujem im: Na Aragornovo pitanje da li ga je strah, Frodo je potvrdno odgovorio. Aragorn mu je odbrusio nešto, otprilike ovako: „Nijesi dovoljno uplašen. Znam što te goni.“. Frodo je svoje nade polagao u Gandalfa, čarobnjaka. Ipak, pokrenuta inicijativa, koliko god mojih simpatija i podrške imala, izgeda je samo iskrena ljudska ljutnja prema ogledalu koje se, sram ga i stid, usuđuje da reflektuje naše lice. Lice grada. Dok god nam nepismeni Vladimir i samozaljubljeni Estragon zauzimaju linije odbrane i argumentima iz arsenala Jurija Andropova dominantno odslikavaju raspoloženje većine, izlaz može biti samo jedan – konsolidacija sopstvenih redova u bezbjednom okruženju. Jedan od mojih omiljenih citata iz Gospodara prstenova je upravo Gandalfov: “Čarobnjak nikad ne kasni, Frodo Baggins. Niti dođe rano. On stiže upravo kad treba.” Zato, ako inicijativa i ne upali, sjeme ste bacilli. A vrane kao vrane. Neka oblijeću. Valjda Gandalf svrati i do Cetinja.

Protekal dijeta

Evo, oprobah se ja u još jednoj dijeti – Protekal – pa rekoh da vam prenesem svoja iskustva.

Naime, odlučila sam se na ovu dijetu zato što svako ko ju je držao je za kratko vrijeme postigao enormni gubitak kilograma; ljudi koji su čitavog života kuburili sa dijetama, odjednom su postali mršavi, lijepi i srećni. Djelovalo je kao čudotvorno brzo rješenje kojem je – uprkos stalnim preporukama ljekara da ne postoji brzo i čudotvorno rješenje, već samo promjena sopstvenih životnih navika – bilo suviše teško odoljeti.

Da počnemo tako što ću vam prepisati njihovu definiciju (sa sajta) o svojstvima i metodologiji ove proteinske dijete:

U aktivnoj fazi vas ubacuju u ketozu: zahvaljujući niskom unosu ugljenih hidrata nastaje hipoinsulinemija (nizak nivo insulina u krvi), što izaziva lipolizu (razlaganje masnog tkiva). Masne kisjeline se oksidišu u ketonska tela, koja sada postaju izvor energije, ali pored toga imaju i anoreksički efekat – odsustvo gladi i animički efekat – dobro raspoloženje sa dosta energije. U prvom dijelu aktivne faze se konzumiraju 5 gotovih proteinskih obroka, uz dodatak svježih salata i povrća. Obroci su u vidu supa, kajgana, pirea, kaša, šejkova, sokova, museva, pudinga, palačinki i kolača.

U drugom dijelu aktivne faze dva gotova proteinska obroka se zamjenjuju mesom, ribom, morskim plodovima i jajima.

U reedukativnoj fazi se postepeno povećava unos ugljenih hidrata, a smanjuje unos gotovih proteinskih obroka.

U fazi održavanja postignute telesne težine, riječ je o već promijenjenim navikama u ishrani i stilu života. U skladu sa polom, godinama i zdravstvenim stanjem svaki pacijent završava dijetu sa individualnim preporukama i periodičnim kontrolama. U ovoj fazi se postiže adaptiranje metabolizma na svakodnevnu ishranu i zahvaljujući ovoj fazi yo-yo efekat ne postoji.

E, evo sada mojih utisaka, nakon pet dana dijete.

1. Da biste počeli dijetu, morate uraditi gomilu nalaza koje nosite na prvi pregled. Sve nalaze osim hormonskih možete, uz pomoć izabranog ljekara, uraditi u domu zdravlja. Tako ćete uštedjeti preko 100 eura (hormonske nalaze sam platila samo 18 eura).

2. Pregled traje sat vremena i košta 50 eura. Za tih sat vremena vam doktor prostudira nalaze, izmjeri visinu i težinu, uzme vam mjere; nakon toga mjeri pritisak i puls, pregleda stomak. Taj dio traje desetak minuta, dok preostalih pedeset provedete u objašnjavanju dijete. Taj izuzetno ljubazni i mladi momak vam daje i svoj broj mobilnog telefona, kako biste mogli da ga kontaktirate pozivom ili sms-om ukoliko imate bilo kakve probleme. Upozorava vas da biste mogli da osjetite mučninu, vrtoglavice, pad pritiska, bolove u želucu – i ja sam na to već počela da paničim, ali je moja želja da smršam bila jača od toga. Maštala sam o svojoj staroj garderobi, o svom starom izgledu i, na ivici suza pri pomisli na konačno rješenje dugogodišnje agonije s kilogramima (jer se to već pretvorilo u agoniju), odlučila sam da me ništa ne može zaustaviti.

3. Od doktora sam dobila “propusnicu” za prodavnicu Protekala i otišla da kupim obroke. Tamo neki klinac prodaje crne kutije sa kesicama i suplemente. Jedete pet kesica na dan. U pitanju su praškovi koje rastvarate u vodi, i od njih nastaju hleb, krokete, kajgane, pudinzi, itd. Tu postoje tri čudne stvari:
– nigdje ne piše kakvi su sastojci tih kesica, već su one samo bijele sa nekakvim pečatom na njima (datum, serijski broj), tako da vi nemate nikakvu predstavu što unosite u svoj organizam;
– malo čudno i obeshrabrujuće zvuči to “sa ukusom piletine”, “sa ukusom kajgane” – dakle, čista hemija, čiji su sastojci potpuno nepoznati;
– jedem tri slatke i dvije slane kesice na dan, što mi ne djeluje baš preedukativno, jer su slatke kesice uglavnom s ukusom čokolade.

Pri tom, kesice i suplementi za dvije sedmice koštaju 260 eura!

4. Ishrana vam je na Protekalu takva, da treba svakodnevno da unosite sljedeće suplemente: 2 tablete vitamina, 2 tablete magnezijuma, 2 tablete kalcijuma, 4 tablete kalijuma i 6 tableta natrijuma!

5. Na pitanje možete li da trenirate, odgovor doktora glasi: nećete imati snage za to!

E sad, ja sam se svega strogo pridržavala, i evo što mi se dešavalo:

1. dan:
Privikavanje na tu čudnu hranu, glad, nervoza, ali i veliki entuzijazam.

2. dan:
Vrtoglavice, jezivi pad pritiska, nervoza, ogromna glad.

3. dan:
Ušla u ketozu. Počinjem da pijem suplemente. Odustvo gladi još uvijek nije počelo, niti blaga euforija koju su mi obećali. Umjesto toga, ne mogu da ustanem iz kreveta od malaksalosti, a kad pokušavam to da učinim, hvata me nesvjestica. Dva puta bezuspješno pokušavam da ustanem. Popodne glad počinje da jenjava, ali ja uspijevam da budem produktivna samo sat, sat i po, sve uz takvu nervozu da ću morati saradnike da pitam jesam li koga što uvrijedila. A za to što su Ivan i djeca trpjeli im se sada javno izvinjavam, kao i svojoj majci, jer sam na njih skakala za svaku riječ.

U međuvremenu, kako ko od ukućana nekome ispriča da sam na Protekalu, do nas dolaze iskustva ljudi koji su se oprobali, fantastično smršali, a zatim vratili sve izgubljene kilograme. Naš drug sa Cetinja nam je ispričao da je za samo jedan vikend u Rimu dobio 3 kg. Meni to sve liči na onu priču o izgladnjivanju, nakon kojeg organizam skladišti sve što unesete da bi se sačuvao od mogućeg budućeg izgladnjivanja. Prijateljica mi priča o svojoj najboljoj drugarici kojoj, čim se opusti jedan dan, stomak nabrekne, i koja je sada željna svega, pa se jedan dan prejeda, a onda se 5-6 dana vraća na Protekal. Sve to djeluje obeshrabrujuće, ali ja nastavljam još jedan dan.

4. dan:
Ujutro osjećam blagu euforiju i energiju. Pomišljam – evo ga! Međutim, u vrijeme ručka pijem suplemente kalijuma, dobijam jezive bolove u želucu i povraćem. Kontaktiram doktora, koji kaže da pijem Ranisan kako bi mi kalijum lakše pao i da, ako vidim da ne mogu da izdržim, pređem direktno u treću fazu, u kojoj doručkujem i ručam normalnu hranu (naravno, jasno određeno koju), a kesice pijem za užine i večeru, uz mnogo manje suplemenata. Ja odlučujem da idem na sve ili ništa i nastavljam. Tokom popodneva sam malaksala i osjećam nenormalno brzo lupanje srca. Uveče pijem ponovo kalijum, večeram, dobijam bolove u želucu kakve nikad u životu nijesam osjetila i ponovo povraćem, a uz to mi i pozli u kupatilu.
Kontaktiram doktora, koji kaže da to moj organizam iz nekog razloga ne podnosi dijetu, i da ona svakako ne treba da me onesposobljava za normalni život i da čini da se tako loše osjećam, te da pređem u tu treću fazu.
Jedini problem je što sam jutros opet jedva ustala, što me još uvijek boli želudac i što, uprkos želji da pređem u treću fazu, čim sam ugledala kutiju s kesicama, došlo mi je opet da povraćem.

Na kraju, riješila sam da odustanem od Protekala. Možda je stvarno problem u mom organizmu (premda su mi nalazi bili savršeni), i možda je dijeta – kako kaže sajt i ovaj fini doktor – potpuno zdrava i blagotvorna. Bilo kako bilo, ja od ovoga dižem ruke. Osjećam se strašno razočarano, a najviše sobom, zbog još jednog neuspjeha, a bogami i zbog bačenih 330 eura. Nažalost, nijesam od onih koje boli briga za svoj izgled, već mi užasno teško pada višak kilograma. Baš, baš teško. Gledam svoje mršave koleginice, gledam kako im stoje haljine, šortsevi, pantalone i dođe mi da plačem jer sam ja nekad takva bila. Ovoga puta sam se baš nadala da sam sve riješila i da ću za par mjeseci biti ona stara ja, ali ništa od toga, bar ne još uvijek. Možda ću opet pokušati UN-dijetu, možda nešto drugo, ko zna. Ali ću makar izvući pouku da nema prečica u ovome. Ne deblja se preko noći, ne mrša preko noći, osim ako hoćete da padate u nesvijest i histerišete na ukućane i kolege. A ja smatram da nijesam zaslužila da padam u nesvijest i povraćam dva puta dnevno, a bogami ni oni da se istresam na njih.

Od filma do bloga

Lijepo je počela ova moja avantura sa blogovima: napisah jedan, završih, krenuh da ga objavim i pritisnuh nešto zbog čega sve nestade. Mogla bih reći da se prvi mačići u vodu bacaju, ali suviše volim mačke da bih koristila takvu izreku. Stoga, Jovo-nanovo.
Možda ovo i nije neki trenutak za započinjanje novog projekta kao što je blog, imajući u vidu bepca od tri mjeseca i mene samu u kući s njim svakog radnog dana do pet-šest sati. Pa ipak, moram! Barem mi se tako čini. Mnogo sam željela da budem majka, pa sam se u tu ulogu unijela do te mjere da sam zaboravila da imam pravo da ponekad glumim glavnu ulogu u sopstvenom životu. Makar dok beba spava.
I tako sam zaključila da mi je potreban projekat, samo je valjalo odabrati nešto. Lako bih da sam u Podgorici, tamo se za sve nađe i društvo i mjesto i način, uprkos onima koji vole da vjeruju da kod nas ništa ne valja. Ali ovo je Strazbur, lijepi, preslatki Strazbur, pa to ne ide tako lako: moj francuski podrazumijeva intenzivnu upotrebu pantomime, imamo svega šaku prijatelja koji se u inostranstvu ne druže na balkanski način, iako su Balkanci, a ovdašnje vremenske prilike bi i Eskima obeshrabrile od izlaska iz iglua.
Na kraju ispade da mi je bio potreban film da bih došla na prostu ideju kao što je blog. Ženski film, zove se Julie&Julia. Nijesam se nadala da ću ga odgledati do kraja, što zbog Filipa, a što zato što priča nije obećavala: neke dvije ženske se bave kuvanjem. Ali, jednu od njih glumi Meryl Streep, pa sam riješila da mu dam šansu.

I eto, film uopšte nije dosadan, niti tako banalan, mada sam uvjerena da neće konkurisati ni za jednog Oskara. Uglavnom, mlađa ženska u filmu dolazi na ideju da otvori blog i time (kako već biva u filmovima) rješava sve svoje probleme. Ja nemam njene probleme (mada i nijesu bili neki), ali mi se blog učinio kao savršena ideja, zato što podrazumijeva ono što sam zapostavila: pisanje! I to ja autor, ja urednik, ja izdavač, ja, ja, ja! Divota! Nema kud uloga da bude “glavnija”.
Prema tome, odoh ja sad da ukapiram kako ovo sve radi, prije nego što se Filip probudi da idemo u šetnju.
A ako iko ovo pročita, dobrodošli i vidimo se sjutra!