Vraćaju mi se slike

Gostujući autor: Boris Raonić

Dok provodim ljeto sa Teom, koja polako počinje da shvata svijet oko sebe, vraćaju mi se slike dok sa ja bio u toj fazi prije skoro tri decenije. Pokušavam da uporedim kako su meni izgledale neke stvari, koje ona sada ima priliku da posmatra i shvata.

Petrovac moga djetinjstva je bilo ribarsko mjesto na čijim plažama se komotno mogao igrati badminton, frizbi, fudbal. Danas je on izbetoniran više nego Budva, u njemu nema parking mjesta kao nekada, a mjesta na plaži nema za dolazak do mora, ukoliko nekoga ne preskočite ili nekome ne zgazite peškir ili kesu sa hranom. Nelegalni izdavaoci skutera i ostalih morskih mašina su zauzeli koliko im treba i nema nikoga ko to smije da zaustavi.

Vozovi su bili čisti i sa njim sam mogao putovati sam. Gledao sam ih svakodnevno u Mojkovcu i brojao koliko auta nose. U Teinim očima oni su prljavi i nesigurni, a vrhunks vijest, koja pokazuje naše blagostanje, je da našom prugom prolazi voz koji vozi par stotina Fijata do Bara. Prvo su ga najavljivali, pa ga dva dana snimaju.

Strani jezici su se čujali na sve strane i zabavljali smo se pogađanjem koji je jezik u pitanju kada bi smo čuli nešto što ne razumijemo. Tea može da čuje samo ruski i to od onih kojima je veći Rus Putin, nego Dostojevski.

Vojnici u očima moga djetinjstva su bili momci koji stoje na straži dok ja spavam i brinu se da niko na osvoji moju zemlju. Heroji su se borili protiv stranih okupatora. U očima Teinih vršnjaka vojnici su neki ludaci iz vido igrica, „zavedeni“ na Dubrovnik, Bosnu i Kosovo, kao i ovi što su otišli po dnevnice u Avganistan da šire demokratiju i ljudska prava.

Sportsko slavlje se organizovalo kada pobijedimo utakmice i osvojimo prva mjesta. Danas treba objasniti djeci da su uspjesi i izgubljene utakmice, pa ma kolike kučke bile nekakve Bonaventure. Da ne spominjem da treba reći da je neki strijelac 38i, a ne posljednji. Objašnjenje proslave vaterpolista sam odložio za nekoliko dana, jer nikako da smislim neko objašnjenje.

Lektira se sa uživanjem čitala tokom raspusta. Pomognite ako znate kako da objasnim zašto ni jedno drugo dijete ne čita lektire i zašto je to bitni za nju. Ne bih sada o mojim i Teinim lektirama.

Prosto dok se vraćaju sve slike, nemoguće je da me ne uhvati panika, kada pomislim u kom pravcu idemo. A nijesam konzervativac uopšte.