Utisci sa Barskog ljetopisa

Priznaću da, kad su me pozvali da gostujem na Barskom ljetopisu, nijesam znala što da očekujem. Bar je grad moga djetinjstva, u kojem sam proljela predivna ljeta; međutim, otkad nema dede, pa zatim bake, nikako da smislim dobar razlog da tamo pođem i ostanem. Čudno je to: ponekad svratim, prokomentarišem kako se divno izgradio i promijenio nabolje, a onda se vratim prema Budvi da kukam kako je nepopravljivo devastirana. Jer, kud ćete većeg kontrasta na primorju od Bara i Budve – on primjer racionalnog, ona suludog urbanizma. S ove tačke Bar može da napreduje koliko god hoće, dok Budvi pomoći nema.

A kad je već riječ o Baru i Budvi, zadesila me je čast da u nekoliko dana gostujem i na XXV jubilarnom Barskom ljetopisu i na Budva Grad teatru. Priznaću da je Grad teatar taj od kojeg sam imala veću tremu jer, kao što već rekoh, nijesam znala što da očekujem od Bara – imala sam promociju Dječaka u Baru na koju je došlo svega desetak ljudi, pa sam brinula gdje će se održati književno veče i hoće li iko doći. No, gdje god bilo i pred koliko god ljudi, za mene je uvijek čast da budem gost mojih Barana, pogotovo na prestižnoj manifestaciji poput Ljetopisa.

Međutim, ispostavilo se da su mi strahovi bili neosnovani, jer je lokacija najbolja koju Bar može da ponudi: plato ispred dvorca Kralja Nikole. Poslužilo me je i vrijeme – ni vruće, ni hladno. Ženska “delegacija” od nas četiri je stigla pola sata prije početka i ja sam, kao i obično, doživjela blagi napad panike kad sam vidjela da nema nikoga (naravno da znam da nema razloga da bude ikoga pola sata pred početak, ali trema i racionalizacija ne idu jedna s drugom), pa smo drugarica i ja odlučile da odemo u obližnji lokal i tamo sačekamo dvadeset minuta. Kad smo se vratile, gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, a okupljali su se i “stajači”.

Da skratim: nikad ljepše književne večeri, ljepšeg ambijenta i ljepše publike! Ovim ne želim da na bilo koji način umanjim gostoprimstvo koje su mi ukazali Kotorani, Tivćani i Podgoričani dva puta, a kamoli sjajnu interakciju koju sam imala s gostima svih tih večeri. Pa ipak, ne mogu da ne kažem ono što jeste: Barani su nadmašili sve. Toliko je bilo prefinjeno, toliko toplih i nasmijanih lica u publici, a tako fini, otmeni svijet! Pri tom, nikad nijesam imala književno veče na kojem sam poznavala manje ljudi, petoro ili šestoro ukupno. Moram priznati da su mi s jedne strane umanjili tremu od Grad teatra, a s druge mi dali motivaciju da nastavim da radim i da dajem sve od sebe. Jer, kad doživite čast da takva publika na takvom mjestu hoće da čuje ono što imate da kažete, ne možete da ne poželite da vam se to opet dogodi. Posebno imajući u vidu da sam upravo u tom vrtu svake večeri šetala s mojim dedom i mojom bakom, i da sam sinoć hiljadu puta zamislila da i oni sjede među tim ljudima, ponosni i srećni.