U susret beogradskoj premijeri

Poster predstave

I tako stigoh ja juče u Beograd povodom premijere predstave Uspavanka za Vuka Ničijeg u Narodnom pozorištu. Pekarskim letom, što znači da sam ustala u pet i do popodne već bila potpuno izgubljena.

Inače, do deset dana pred put sam bila odlučna da na put ne krećem. Predstavu znam napamet (ne pretjerujem, stvarno je znam napamet), formalna okupljanja nikad nijesam voljela, a potrošio me je proces pripreme predstave, usaglašavanja teksta i međuljudski odnosi koji su među pozorišnim svijetom notorno čudni i u kojima ja nijesam baš vješto plivala. Pri tom, Beograd mi je dosta naporan, potrošim grdilo novca na taksi jer nemam pojma gdje je što, i sve u svemu sam smatrala da mi je pametnije da ostanem kući.
Međutim, moji prijatelji iz crnogorskog pozorišnog svijeta, na čelu sa Ivanom Mrvaljević, Stelom Mišković i Momom Otaševićem su se vrlo nedvosmisleno izjasnili da je to najveća budalaština koju su odavno čuli, a s tim se usaglasila i Snežana Trišić, genijalna srpska rediteljka koju imam čast da nazivam svojom prijateljicom. Računajući da oni, za razliku od mene, ipak znaju zašto je toliko važno da budem tu, ja sam spakovala svoj kofer i doputovala sa raspoloženjem koje se kod nas u Crnoj Gori naziva “eto te ka’ kuvana noga”. I hvala bogu što sam ih poslušala!

Da se razumijemo, i dalje znam Vuka napamet, i dalje imam nelagodu prema ljudima, i dalje mi je Beograd naporan da naporniji ne može biti. Ali tek kad sam juče kročila u Narodno pozorište na konferenciju za štampu, pa kasnije došla do ulaza na scenu Raša Plaović, ja sam prvi put zaista shvatila što se to ovdje zapravo dešava i koliko je to ogromno, važno, i čudesno za nekoga iz Crne Gore, imajući u vidu da se savremeni crnogorski tekstovi ne igraju ni u Crnoj Gori, a kamoli napolju. Odnosno nijesu se igrali do sad. Jer sad se igra Vuk, moj Vuk!

Prije press konferencije dajem intervju za Tanjug i Radio Beograd nekim divnim, vaspitanim novinarima koji postavljaju divna pitanja. Zatim listam katalog predstave i šokirana sam kad vidim da na prvom mjestu stoji moja biografija sa ogromnom fotografijom, premda su uzeli biografiju sa Wikipedije umjesto sa mog sajta, tako da u katalogu ja još uvijek živim u Rimu i radim u ambasadi. Smiješim se pri pomisli na moje čuvene stranke (će mi daš pasovan?) i spremam se da držim govor koji nijesam pripremala. U međuvremenu saznajem da mi je zakazan intervju za RTS za uveče, gostovanje u nedjelju na jutarnjem Studija B, dok Pink televizija dolazi na premijeru da radi razgovor sa mnom. Uviđam koliko je to važno za moju knjigu i samo pomišljam: “Kuku, ja zamalo ne dođoh!”
Na pressu govorim drugačije nego u Budvi, jer ovi ljudi ipak nijesu čitali roman i nemaju ideju o čemu se radi, i naglašavam četvrto izdanje sa novim koricama, koje polako stiže u knjižare širom Srbije. Objašnjavam kako je bilo najvažnije da se u predstavi ispriča Vukova priča, baš kao što sam ja u scenariju za film ispričala Vukovu, a ne Klarinu priču – doduše potpuno drugačije nego što je to učinjeno u predstavi, pa i u samom romanu – različiti mediji, različita pravila. A onda izgovaram standardne dvije neugodne stvari koje stalno naglašavam, i zbog kojih se stalno po neko ljuti.
Prvo, govorim o tome kako je i zašto nastala Vukova priča. Nastala je još davno kad sam ja htjela da budem hraniteljka jednom dječaku iz doma. Moji su doživjeli nervni slom, a nepoznata žena mi je, tipično crnogorski, nepozvana iznijela svoje mišljenje i rekla: “Što će ti dijete iz kontejnera od tuđe jebačine?” Naravno, u medijima prećutim tu ogavnu riječ, ali je to suština mog romana: evo vam dijete iz kontejnera koje ćete svi morati da volite, jer je predivan, da vidite kako to izgleda kad ga prepustimo institucijama da bude samo ime u fascikli među gomilama fascikli, na milost i nemilost nedovoljno stručnih, nedovoljno moralnih i nedovoljno plaćenih socijalnih radnika.
Drugo, ističem koliko su divni glumci koji igraju u predstavi i podvlačim još jednom da je najteži posao bio Viktorov. O Mariji Vicković nema potreba da ja govorim, žena trenutno igra glavnu ulogu na velikoj sceni i svi znamo ko je i kakva je glumica. Bojan Krivokapić je genijalan u ulozi Ćora i publika ga s razlogom obožava; Vanja Milačić i Pavle Jerinić su zaista fantastični glumci, a pri tom su svo troje i veliki profesionalci i divni ljudi. Ali za mene kao publiku, za mene kao autora romana, ništa od toga ne bi moglo da nadomjesti lošeg glavnog lika, jer ako iko zna što je Vuk i koliko je teško s Vukom, onda sam to ja. Barem znam koliko je meni bilo teško s njim, jer je ključ pisanja Vuka kao lika (a i igranja, sigurna sam) pronalaženje prave mjere za svaku riječ koju izgovori, svaki njegov pokret i potez. To što se njemu događa je toliko osjetljivo i strašno, da bi i najmanje prenaglašavanje, a kamoli padanje u patetiku bilo pogubno. Vuk ne smije da se ponaša kao Ćoro, on mora da bude potpuno sveden, jer on je takav lik. Pri tom, on je jedini među likovima koji doživljava radikalnu transformaciju, prelazi od potpune svjetlosti i nevjerovatne harizme, druželjubivosti, optimizma – u potpuni mrak, zatvorenost i distancu prema svima. Jedino što je konstantno od početka do kraja je to njegovo čudesno dostojanstvo, ta borba za lični integritet od koje neće odustati pa makar ga potpuno uništila (i jeste ga uništila). I zato je Vuk ključ svega, barem po mom shvatanju ove priče. Zato sam bila očajna kad je Momo Otašević morao da izađe iz projekta, jer sam znala i znam što on može, a onda ponovo potpuno mirna već nakon prvog telefonskog razgovora sa Viktorom, kad mi je ispričao kako je shvatio Vuka. Isto kao što sam mirna sad kad znam kako ga igra i to volim i želim da kažem, i govoriću kad god mi se ukaže prilika.

A nakon konferencije za štampu odlazim do ulaza na scenu Raša Plaović, ispred pozorišta, zatičem ogromni poster Vuka, do kojeg stoji poster za predstavu Bizarno koju je režirala upravo Sneža Trišić koju sam maločas pomenula, i ja ne znam što mi u trenutku više mami osmijeh na lice – Vuk, ili činjenica da ona i ja stojimo jedna do druge. Odmah to fotografišem, tagujem, fejsbukujem, jer prosto se mora, a onda odlazim odatle nekako ponosna, srećna, zezam se što vidim sebe na ćirilici nakon sto godina i pomišljam kako su moji prijatelji bili u pravu i kako bi zaista bila velika budalaština da sam sve ovo propustila. Ipak je ovo prije svega moje.

 

I odmah mi padaju na pamet oni koji su s prezirom gledali na činjenicu da predstavu radi srpski ansambl, da se predstava igra na ekavskom, i da crnogorski tekst uopšte radi bilo ko mimo Crnogorskog nacionalnog teatra. Bilo je jako puno takvih komentara i ja sam do sad ćutala, ali znate što: Crnogorski nacionalni teatar je prvi dobio tekst i nije bio zainteresovan; u podjeli od pet glumaca dvije glumice su Crnogorke, a predstava je isprva pripremana na ijekavskom, sve dok ja nijesam dala predlog da pređu na svoj jezik, jer je upravo u tome suština moje odluke da roman smjestim u neimenovani grad neimenovane zemlje – da bi svako mogao da ga učini svojim, prevede na ono što pristaje njegovom govornom području, i da bog da se Uspavanka za Vuka Ničijeg igrala ne samo na srpskom, nego i na francuskom, engleskom, i još deset jezika! Ili, možemo to i kraće: ne pada mi na pamet da dokazujem patriotizam ne mrdajući iz Crne Gore u kojoj bi, ako ćemo pravo, previše njih prije sami sebe šutnuli u zube nego što bi priznali da je to što radim dobro, jer ne vide dalje od sopstvenih predrasuda.
I tako je, otprilike, prošao moj prvi dan u Beogradu. Kasnije sam prošetala centrom u potrazi za cipelama za premijeru (danas pravac TC Ušće), i u Knez Mihailovoj naišla prvo na izložbu Voja Stanića u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pa na izložbu posvećenu Njegošu. Obišla sam nekakvu fenomenalnu radnju čokolade, a onda se družila sa Snežom (treći put je pominjem, štucaće!) prije padanja u nesvijest u hotelskoj sobi, jer mi je čitav dan bilo na pameti ono ustajanje u pet.
A danas kumovi, potraga za cipelama i pretpremijera. Držite palčeve!