Saobraćajne rupe, iliti jame. Prošlog utorka.

Odlučih prije par dana da isprobam novootvoreni stari put od Danilovgrada do Podgorice, onaj što ide kroz Spuž. Držali su ga zatvorenog od prije ljeta zbog rekonstrukcije, a prije rekonstrukcije nosio je neslavnu titulu najgoreg puta u Crnoj Gori (a konkurencija mu nije mala, priznaćete). Trebalo je da ga otvore 1. novembra, ali se otvaranje odložilo jer su se radovi odužili. A onda su konačno sa njega skinuli crveni plašt prije nedjelju dana, što je trebalo da svakome od nas značajno pojednostavi svakodevno putovanje do glavnog grada.

Ovo nije baš taj put,
ali situacija je bila baš ovakva!

Naime, kad bih to što se nalazilo na tom putu nazvala rupama, podcijenila bih njihovu dubinu, a nije lijepo podcjenjivati tuđu dubinu, usaglasićemo se valjda za toliko. Ne, to su bile odvaljene gromade puta za kojima su ostale jame, a kad biste kojim slučajem upali točkom u neku od njih, u najboljem slučaju biste se oprostili od tog točka, a u najgorem završili dolje u Zeti, što se nekima i dogodilo.

Posebno dvije od tih rupa su bile opasne. Nastupale su jedna za drugom, sa oko 1m dužine, 1m širine i barem 20cm dubine, ako ne i više. Ukoliko biste ih obilazili, morali biste da zauzmete suprotnu traku koja, naravno, nije obilježena, čime biste ponovo rizikovali da ostanete ili bez lijevog dijela automobila, ili bez prednjeg, ili bez točka, ili bez života – kako vam se zalomi. Upravo na tom mjestu sam se i ja zakucala (čime je narušen moj besprjekorni vozački staž), jer sam pobjegla ulijevo od rupe, gledala ima li nekoga iz suprotnog smjera, ali nijesam računala na čika koji me je baš u tom trenutku preticao. Srećom nikome ništa nije bilo, a ovo pričam jer je avanturi s rupama uslijedila jedna komična tačka, a to je bio pokušaj krpljenja istih.

…a ako nemate živaca da gledate WikiHow,
to otprilike izgleda ovako.
Osim, naravno, ako ste Crnogorci.

Naime, prošlog proljeća, nakon stradanja jedne nesrećne žene, neko je došao na ideju da bi možda bilo mudro zakrpiti te rupe. Kako kaže WikiHow, to se otprilike radi ovako: How to Fix a Pothole

Kako rekoh ispod slike – osim, naravno, ako ste Crnogorci. Ako ste Crnogorci, to radite na sljedeći način:

1. brusilicom izrežete asfalt tako da rupa postane pravougaona
2. napunite rupu šljunkom
3. …

E da, nema treće tačke! Ček, nijeste je valjda stvarno očekivali? Ali treba stvari gledati sa pozitivne tačke, ipak je tu neki geometrijski, ako ne baš i umjetnički dojam, jer realno se ljepše gine od pravougaonih, nego od onih nepravilnih, ružnih rupa!

No, mom sarkazmu je došao kraj jer su konačno zatvorili put i njime nijesmo mogli da saobraćamo sve do prije nekoliko dana. Kad su najavili da je otvoren, ja sam se najiskrenije obradovala. Vidite, nikšićkom magistralom mi je potrebno minimum 30 minuta do centra Podgorice, a starim putem ukupno 20, sa parkiranjem, a ako je put rekonstruisan toliko mjeseci, to je moralo značiti da smo zaista dobili pravu malu auto-pistu na kojoj će, nadam se, posaditi gomilu saobraćajaca kako bi mi, svakodnevni putnici do posla i nazad, bili pošteđeni trkača i mogli bezbijedno da dođemo na odredište.

I tako sam ja, prošlog utorka, s posebnim ushićenjem krenula u svoju prvu vožnju starim putem (u utorak zato što sam se u ponedjeljak zaboravila i po navici otišla novim, ali to je već druga priča). Uglavnom, razmišljam ja usput hoće li mi nedostajati geometrijski dojam onih rupa, hoće li mi nedostajati razrovareni šljunak pored puta, koji je toliko dugo čekao na asfaltiranje i proširenje puta. I ponosna sam na opštinu D&G što se zasigurno priključila opštini PG da zajednički srede onaj užas, svako svoju trasu.

Ovo je bilo tokom radova.
Jedina razlika između tad i sad
je što su negdje nestale ove mašine
i ovi fini crveno-bijeli znakovi.

I naravno, što otkrivam? Da mojoj nostalgiji nema mjesta. Rupe su još uvijek tu, i to više nijesu ni pravougaone! Opet su nekako obične, neravnomjerne rupe, još uvijek nespretno zakrpljene i spremne da se prodube pod uticajem ciklonskih kiša koje su nas spopale. Šljunak je još uvijek pored puta, jer put uopšte nije proširen. Ali zato dio od Rogama do ulaska u Podgoricu zaista izgleda divno, ali je nekako kratak, majku mu, za toliko mjeseci rada… Ispade da sam očekivala mnogo, mnogo više.

I stižem ja u Podgoricu nekako razočarana, razmišljam o apsurdima crnogorske realnosti (često me spopadaju takva razmišljanja u posljednje vrijeme, mora da je po srijedi neka dijagnoza!). Skrećem lijevo na Vezirov most, desno prema Hitnoj i dolazim do raskrsnice sa Milenijumom, gdje mi je crveno. Treća sam u redu da krenem. Pali nam se žuto, pa zeleno, a kako su ispred mene dva automobila koja voze stariji ljudi, oni kroz žuto ne kreću. Život ih je naučio oprezu i strpljenju. Računam, dakle, da nam je zeleno uključeno već 5 sekundi, što znači da je onima što dolaze s Milenijuma i idu na Milenijum crveno bar 7-8 sekundi, je li? E pa prema Milenijumu izlijeće džip koji je odlučio da to crveno za njega ne važi, udara one stare ljude ispred mene, koji se zakucavaju u druge stare ljude koji su sad s njihove desne strane, i ja u posljednjem trenutku uspijevam da stanem i da izbjegnem sudar. Dođe mi spontano da pogledam prvo u vozača džipa, jer ne mogu da vjerujem što je napravio, ali on tu ima još jedno iznenađenje za mene! Čovjek koji je uveliko proletio kroz crveno i udario u dva automobila, što mislite da će prvo da uradi? Da se prekrsti, naravno!!! Jer on poštuje boga i crkvu, a semafore ko jebe!

I tako ga mjerkam ja, vidim krupan čovjek, pa ne znam je li me Marko još uvijek dovoljno dobro spremio da bih poslušala svoj instikt, uzela kineski kišobran koji sam kupila na pijaci na pazarni dan u D&G-ju i dala ovome po guzici. Želja da ga istamburam se utrostručuje zato što stariji čovjek iz prvog automobila izlazi, srećom nepovrijeđen, i počinje da plače poput malog djeteta, a ja sam na stare ljude slaba. Kontam, iako je u godinama, možda ovaj čiča ima čemu da se raduje u životu, pa ne želi da se prerano odjavi zato što je skot odlučio da će negdje stići dva minuta ranije ako izignoriše crveno na semaforu.

Pojma nemam kako se sve to na kraju završilo, a ja sam otišla odatle ponovo misleći na one moje pravougaone rupe sa starog puta, jer upravo su te rupe, zapravo, metafora za čitav saobraćajni sistem Crne Gore. Sav je šupalj, zar ne? Šupalj je zato što su nam putevi strmoglavi, i zato što tim strmoglavim putevima saobraća gomila kretena nevaspitanih kretena. Žmigavci se koriste kad ih se sjetiš, normalno je da suvozač iz automobila usput izbaca boce i smeće po putu, a ima istine i u onome vicu da se mi prvo prekrstimo, pa pretičemo (ili prvo prolazimo kroz crveno, pa se prekrstimo – kako se već zadesi). Pješaci prelaze kroz crveno i boli ih briga, ili tamo gdje nema prelaza i boli ih briga, a svi možemo da ispričamo koliko smo puta vidjeli saobraćajce koji ne zaustavljaju automobil poznanika, ili funkcionera, ma koliki prekršaj oni napravili.

U zaključku, možda i ja počnem da se krstim svaki put kad sjednem u kola, iako nijesam neki vjernik. Ovdje je odavno đavo odnio šalu.