Rod

U nedjelju veče ću na “Trgu pjesnika”, u sklopu Budva Grad teatra, biti moderator književniku Miljenku Jergoviću i tom prilikom ću se, odlučila sam, fokusirati na njegov posljednji roman, “Rod”. Napraviću naravno i osvrt na dosadašnja djela, ali najkraći mogući, jer ih je toliko mnogo da bi bilo nemoguće sve strpati u sat vremena razgovora, a taj razgovor ne učiniti sasvim površnim.

Zanimljiv je “Rod”. Monumentalnih dimenzija, zaista, jer broji čitavih hiljadu stranica u kojima autor još jednom pravi inventar ljudi koji su obilježili njegov život, ali ovoga puta onih koji čine okosnicu njegove porodice i ličnog identiteta. Kreće od priče svoga pradjeda, pa odatle plete mrežu rođaka, komšija, prijatelja, svih onih koje želi da sačuva od zaborava.

Podsjetilo me sve to na situaciju kad mi je pokojna baka ispričala priču svog ogranka porodice Mrčarica, kojeg više nema, jer je željela da ja njih kroz neku knjigu sačuvam od zaborava. Ja je, kako valjda priliči tim godinama, nijesam dovoljno pažljivo saslušala da bih išta od toga zapamtila, a kamoli pretočila u roman ili bilo što što bi iko htio da pročita. Sad bih mnogo voljela da opet čujem njihovu priču, ali više nema nikoga da je ispriča. Ne mogu da ne pomislim koliko je to surovo, baš kao što je surovo to što, kad god pogledam veliku fotografiju koju čuvam u gostinskoj sobi u kojoj moja prababa Olga drži za ruku svoju majku, toj ženi ni imena ne znam, a direktno sam od nje potekla.

I onda ne mogu da se ne pitam, čitajući “Rod”, ko su to ljudi koje bih, izuzev najuže porodice, željela da sačuvam od zaborava. A pogotovo ne mogu da se ne pitam koliko bi se oni koji su živi naljutili kad bih ih prikazala neuljepšane, nepoboljšane, tačno onakve kakvim sam ih doživjela. Bilo bi i onih koji bi se iznenadili što se uopšte nalaze među mojim uspomenama, jer su mi kroz život samo protutnjali, možda me i zaboravili, ali iz nekog razloga ja nijesam zaboravila njih. A ti razlozi su rijetko kad lijepi. Evo glupog primjera: uvijek pamtim ženu koja je, dok sam uredno čekala red u pošti, na tipično naš način stala pored mene, nalaktila se na šalter, pa kad je došao moj red tutnula svoju uplatnicu i htjela da se napravi luda. Ja sam na to rekla: “gospođo, vidite li vi da ja čekam red?”, na što je ona zapanjeno skočila: “što ti bi, sestro mila?!”, kao da sam joj ko zna što rekla i napravila. Seljačka fora, nije upalila, ali sam je uvijek pamtila kao primjer nekog tipično našeg bezobrazluka kakvog nigdje drugo u svijetu nema, nekog ogavnog primitivizma kojeg se, bojim se, nikad nećemo riješiti.

I možda sam ja danas posebno pesimistički nastrojena, ali nekako mi se čini da je zaista premalo onih koji u našim životima igraju pozitivne uloge. Mnogo je više onih koji gaze, pritiskaju, lažu, lukave, koji hoće da iskoriste, ili prezru bez opravdanja, ili svoje komplekse liječe na drugima. Onih koji vole manje nego što su voljeni, ili uopšte ne vole onda kad su voljeni. Onih koji nijesu spremni da poštede drugog ni promil od onoga koliko očekuju da drugi štedi njih. Onih koji vole da se pravila znaju i postoje, ali da za njih ne važe, jer su oni ipak posebni. Onih koji vole da pridikuju o stvarima koje i sami svjesno rade, i da se postavljaju kao moralni stub onda kada su svjesno nemoralniji od drugih. Onih koji vole da se pitaju, da naređuju, da nameću stavove i rješenja, a nikoga ne slušaju. Onih koji su spremni da satru neistomišljenika. Onih kojima su drugi krivi za sve. Onih kojima sve smeta. Onih koji vas vole samo kad ste onakvi kakvim su vas zamislili, i nikad vas neće voljeti i prihvatiti onakvim kakvi jeste. Onih koji bi po prirodi stvari morali da vas vole, ali vas ne vole. I onih, naravno, koji odbijaju da dođu u situaciju da vas zavole, jer su unaprijed tako odlučili. Nijesu svi oni generalno negativci, ali u vašem životu prosto odigraju takvu ulogu. Neki je igraju iz dana u dan, neki samo onda kad protutnjaju kroz vas život i usput vas nagaze.

Iako se ponekad tako zapitam koga bih ispričala kao sastavni dio svoga života, ja – srećom po sebe i druge – nemam poriva za autobiografijama, dnevnicima koji se bave stvarnim događajima, ili popisima poznanika, baš kao što ne bih voljela da iko ikad popisuje mene. To je zato što, kad god zakoračim u te vode, raspoloženje mi ode u tri lijepe. I onda zaključim da mi je bolje na suvom, na mom malom ostrvcu, iz godine u godinu sve manjem. Tu makar uvijek znam na čemu sam.