Prvi ljetnji blogić

Pa dobar dan. Odavno se ne družimo. Nekako proguta ona danilovgradska svakodnevnica, varijanta kuća – televizija – kuća (nijeste valjda mislili da ću napisati kuća-pos’o-pos’o-kuća?), pa ponestane tema, makar onih ovozemaljskih, dok paralelne živote koji mi se odvijaju u glavi čuvam za neke druge formate. Sada sam na ljetnjem programu već mjesec dana, gdje je sve sasvim suprotno od te danilovgradske rutine, pa tema i na pretek, samo što vremena fali.

Donijelo je, za sada, ovo ljeto nekoliko lijepih stvari. Taj Grad teatar, recimo, lijepo utočište za nas nekoliko zakletih anti-grandovaca koji ne podvriskujemo u ekstazi kad Seve obeća da će ovo biti dobra noć, iako smo primorani da slušamo nju i njoj slične i tokom predstava, jer bi gašenje muzike tih sat i po nepovratno ugrozilo starogradske ugostitelje. Donijelo je i nekoliko lijepih poznanstava, pa i sklapanje sasvim novog i drugačijeg trojnog pakta iz kojeg se izrađa roman, pisan u tri ruke, prvi za koji nijesam sigurna koliko će se dopasti publici jer je potpuno eksperimentalan. Donijelo je puno ideja za nove priče, možda u nekim novim oblicima, kao i realizaciju projekta “Ruske kape” o kojem vam do sada nijesam pričala.

Dakle, prije nekoliko mjeseci, prišao mi je moj dragi prijatelj, inače reditelj moje emisije, inače i srećno zaljubljen u moju sestru (koja idućeg petka diplomira – ja ponosna!), da mi saopšti da za magistarski rad iz produkcije želi da snimi kratki film o narkomaniji i da mi naruči scenario na tu temu. Moje je bilo da odaberem između igranog i dokumentarnog filma i ja sam, naravno, birala ovo prvo. Snimanje smo zakazali za treći avgust, a u filmu igraju Momo Otašević, Andrea Mugoša, Mišo Obradović, Kristina Stevović, Branka Stanić i Vanja Milačić. Kad god se desila, premijera će biti u Steru u Delti, a ako sve bude onako kako treba i kako je dogovoreno, filmu je zagarantovan i dug život nakon premijere. No, o tome nešto više kad se stvarno desi.

U međuvremenu, moram i reći da ljeto ne bi bilo ljeto, makar u mom slučaju, da ne donese sjekiraciju ili dvije, a ja sam nakon ovih junskih zaključila da, što više vrijeme odmiče, to mi je potrebniji neki kurs da postanem flegma i da, nakon što izignorišem s osmijehom ljude koji su pokvareni, licemjerni ili prosto nedopustivo drski (taj dio dobro radim), poslije na njih ni ne pomislim (e, ovo drugo mi nije jača strana!). Iz nekog razloga, na sve životne nepravde mogu da se naviknem osim na ničim izazvanu drskost.

Juče sam, recimo, imala neodoljivu potrebu da jednoj babi i njenim unučićima uskočim u dječiji bazen i da ih ščepam za grkljan. Igra baba lopte sa svojom dječicom, mlađe od pet-šest godina i starije od desetak godina. U bazen ulazi moj sin od nepunih pet koji jako želi da se igra sa njima, toliko da se non-stop vrti oko njih, smiješi, skakuće, pokušava da se uključi u igru sigurno pola sata, a da ga pola sata ni ta djeca, ni ta babetina ne udostoje pogleda. Djecu, naravno, mogu da razumijem, ali babu ne mogu nikako! Kako je moguće ignorisati pola sata petogodišnje dijete koje samo želi da mu ponekad dodaš loptu?! I to me je toliko zaboljelo da je stalno tražim pogledom i razmišljam da li bi trebalo, ako bi se ispostavilo da govori neki od jezika koje znam, da joj kažem “dvije sindikalne”. Ne bi trebalo, naravno, ali nekad to učtivo ignorisanje ostavi gorak ukus u ustima, kao da ste se pustili dušmanima.

Za razliku, recimo, od preksinoć, kad sam učestvovala u razgovoru koji se, bez štriha, može pretočiti u odlični dramski ili filmski dijalog, i gdje mi je drago što nijesam uzvratila istom mjerom.

Dakle, pisac za kojeg do prije par dana nikad nijesam čula i koji je prilično namćorast i učtivo nevaspitan, odlučio je iz još uvijek neutvrđenih razloga da me uzme na zub. Pri prvom susretu mi je nešto podviknuo, pa se sljedećeg dana izvinio poklonivši mi knjigu sa posvetom, da bi se poslije ipak predomislio i odlučio da me ne podnosi. Ovako je tekao taj naš antologijski razgovor:

“Dobro veče”, kažem ja.
“Dobro veče. Kako ste?”
“Umorna. Kako ste vi?”
“Sutra konačno putujem odavde. A što ste umorni?”
“Imala sam puno posla.”
“Pa vi ste naspavajte. To vam je bar lako, pošto sigurno spavate sami.”
“Baš vam hvala, ali pored muža i dvoje djece, teško bi mi pošlo za rukom da spavam sama.”
“Uh, deca”, kaže on. “Prezirem decu.”
“Vidi se.”
“Koliko vaša imaju godina?”
“Tri i četiri.”
“Katastrofa. Deca su tako dosadna i glupa. A pri tom, sve znaju i sve vide. Evo, vaša deca da sad mene vide, odmah bi me mrzela, jer bi odmah znala da sam vam ja neprijatelj.”
“Je li tako?”
“Pa kažem vam ja.”
“Nije vama lako”, zaključujem.
“Tu ste u pravu.”

Ako mene pitate, previše gorčine u premalo čovjeka.