Dan Republike

Gostujući autor: Ivan Ivanišević

Mozda sam jedan od rijetkih, u svom okruzenju sigurno, koji na danasnji dan, pretposljednji novembarski, nema osjecaj da je nestankom nekadasnje Jugoslavije nesto izgubio. Vjerovatno ce to kod mnogih izazvati cudjenje zbog iskrene ljubavi koju su osjecali prema drzavnoj tvorevini nastaloj nakon Drugog svjetskog rata i emocijama zbog bezbriznosti koju je, ako je osoba to zeljela, pruzalo tadasnje drustveno okruzenje. Mnogi ce vjerovatno i prezreti cinjenicu da je meni neuporedivo drazi 21. maj, kao i niz drugih datuma cije bi nabrajanje neminovno podsjetilo na cuvenu scenu iz filma “Tito i ja” i ono kultno pismo, kojim presimpaticni Zoran zavrjedjuje mars Titovim rodnim krajem.

Dvadeset i deveti novembar me, i pogled na ubijenu i prasad koja je mirno cekala izvjesnu svoju surovu sudbinu, uglavnom sjeca na teske i tmurne dane, kasne jesenje, na Cetinju devedesetih. Ako zazmurim, sa balkona naseg porodicnog stana vidim covjeka koji ispaljuje metak iz lovacke puske u svinju koja, onako zapaljena, trci bulevarom Lenjina. Medjutim, promasuje, a sacma ostaje u svjeze izglancanim vratima bijelog Tristaca, koji komsija P. bjese pripremio za spremanje u garazu, do proljeca, da mraz ne pojede bas prije neki dan postavljene nove gume. Njihova zucna prepirka, obesmisljena pucnjem pistolja slucajnog prolaznika u jos uvjek goruce prase, ostala mi je pred ocima tokom citavog odrastanja kao materijalni dokaz onoga sto ne zelim u zivotu. Mislim da su dogadjaji poput opisanog i ucinili da se u nasoj kuci svinjetina koristi samo u gabaritima malog pojavnog oblika sarene slanine, kao – uz bijeli luk – “prijekog lijeka za prehladu”, sto govorase moj djed.

U sustini, obesmisljavanje proslave dvadeset i devetog novembra bio je i jasan pokazatelj sveukupnih drustvenih kretanja. I ne samo proslave ovog datuma. Ako analizirate promjenu nacina slavljenja rodjendana, porodicnih slava, obiljezavanja fakultetske diplome, odlaska u vojsku, zaposljenja, cetrdesnice, godisnjice ili nekog slicnog rokovima strogo utvrdjenog dogadjaja, dobijate nepogrjesivu sliku svih problema koji su zadesili kompletan region. Sve ono sto danas zovemo sundom; kicom, prostaklukom, proizvod je izvrtanja, obesmisljavanja i pretjerivanja prilikom proslave datuma koji su “predvidjeni” za narodno veselje.

O “drzavi od Triglava i Djevdjelije” nezahvalno je govoriti na bilo koji nacin sem pohvalnog. Ljudi su i dalje skloni da je identifikuju sa radoscu sopstvenog odrastanja, prvim ljubavima, sreci zbog brzog zaposljenja i osjecaju drustvene sigurnosti, kojima su naivno, kako to samo moze ljudski mozak zeljan spokoja, oblozene ekonomska neodrzivost i tinjajuce medjunacionalne tenzije u drzavi tog vremena. Sve one lijepe memorije najveci broj i mojih poznanika smjestio je u siroki drzavni okvir, sto je i razlog zbog kojeg tako dugo opstaje veza sa drzavom koju su “jednako izgradjivali i djaci, i studenti, i proleteri, i penzioneri”. Kolumnisti se svake godine takmice u nastojanjima da dirljivim osvrtom na zajednicke uspomene probude sjecanja masa, a ogroman broj stanovnika danas sedam nezavisnih drzava upravo na vjesto servirane emocije nadovezuje svoja prosla zadovoljstva.

Tome je, neupitno, uzrok i izuzetno losa istorija rezultata koji su svih sedam “nasih” zemalja postizale u prethodnih par decenija. Jedna ili, siroko tumaceci dvije, uspjele su da izgrade svijest kod sopstvenih gradjana da su upravo oni bili razlog uspjeha jugoslovenske price.

Ostali jos uvjek mastaju o svim onim vrijednostima koje se danas povezuju sa pokojnom SFRJ, a koje staju u jednu odavno poznatu i Zapadnoj Evropi poznatu (i ne sasvim dosegnutu) definiciju slobodnog gradjanina. Onoga koji je dovoljno nezavisan da od sopstvenog rada lijepo zivi. Ili bolje receno, onog koji zavisno obimu sopstvenog radnog angazovanja uziva dostupne mu blagodeti. Onoga koji putuje bez viza i opterecenja prijekih pogleda, odnosno – u mojem licnom dozivljaju – onog pripadnik nacije koja se nije dokazala na ratnom, vec na intelektualnom polju, itd. itd.

Danas od prijatelja i posebno dragih ljudi rado prihvatim cestitke upucene u znak sjecanja na drzavu ciji su grb krasile sest baklji. Nespreman da toplinu njihovih sjecanja i spremnost da podijele radost zbog zajednicki prozivljenih lijepih momenata ometem sopstvenim mozda drugacije sistematizovanim emocijama, odgovaram cestitanjem dana lijepih uspomena.