Avantura zvana “filmski scenario”

Autor: Ksenija Popović

Protekla sedmica je za mene bila nevjerovatno stresna, jer sam konačno “zagrijala stolicu” (uf, što mrzim kad sam toliko umorna da ne mogu da se sjetim nečega čime bih zamijenila klišee!) i svoj scenario prvo prevela na engleski, zatim ga amerikanizovala, pa registrovala radi zaštite autorskih prava i krenula u lov na agenta. Ne znam hoće li filma ikada biti, i vjerujte da mi u ovom trenutku to uopšte nije važno, jer se sad trenutno osjećam kao da sam osvojila najveći i najteži vrh i s njega gledam unazad na nevjerovatni proces koji mu je prethodio. I neizmjerno sam srećna, jer sam našla nešto što volim da radim čak i više od pisanja knjiga, nešto čime apsolutno želim da se bavim i u čemu želim da se usavršavam. Što bi rekle knjige iz popularne psihologije, izgleda da sam našla samu sebe, a to se, bogami, svrstava u najljepše trenutke u životu, tik uz prvi ples nakon vjenčanja i milion i jedan osmijeh mojih pačića.

Sada, dakle, postoje dvije verzije mog scenarija – naša i američka. Naša je prilično holivudski napisana, što znači da postoje možda jedan ili dva reditelja na cijelom Balkanu koji bi se usudili da tako nešto rade. Naši se reditelji, znate, uglavnom visoko-umjetnički zgražavaju tog Holivuda, kao da se ovdje snimaju najbolji filmovi na svijetu (ili bi se snimali da ima više para), a tamo isključivo smeće. A pošto se ja Holivuda baš nimalo ne zgražavam, naprotiv, ja sam krenula onom mojom da ko nije probao, nije ni uspio. Tamo tražim agenta, ovdje ga već imam – moj drugar Andrija Milošević je čitao scenario, voli ga i bori se za njega – pa što bog da.

Što se tiče amerikanizacije scenarija, dugo sam vijećala da li da to učinim, ili da pokušam da napravim priču koja se odvija kod nas, a koju će neko tamo htjeti da gleda. Onda sam ipak odlučila da bi to bila greška, i da bih došla u situaciju da mi scenario bude suviše američki za Balkan, suviše balkanski za Ameriku. Roman sam smjestila “nigdje” upravo da bi mogao da putuje svugdje, pa nek putuje i tamo.

Dakle, mog voljenog Vuka sam potpuno preselila u Ameriku i promijenila nekoliko ključnih stvari koje su mu se desile u životu, jer nigdje na zapadu više nema ove vrste domova, niti šanse da ostavljeno dijete odrasta u instituciji. Tamo postoje samo Group Homes, gdje djeca privremeno borave dok ne odu u hraniteljsku porodicu.

U amerikanizovaj verziji, moji likovi su sljedeći:

Vuk Ničiji – John Doe
Štos ovog imena je to što, kad u Americi imaju posla s neidentifikovanim licima, upisuju ih kao John Doe ili Jane Doe. U ovoj novoj verziji priče, tek pronađenu bebu upisuju kao John Doe. Kad mu nađu majku, zadržavaju ime John, a mijenjaju prezime. Onda John bude usvojen, pa se tu nešto desi, ali to ćete sve saznati u filmu ako neko nekad snimi. A ako ga ne snimi, ispričaću vam ja, ili ću baš ovdje objaviti scenario, pa nek čita ko voli! 🙂

Ćoro – Mickey
Ovo je ime kojim sam najmanje zadovoljna, ali baš nije bilo nikakve šanse da nađem nešto što bi odgovaralo Ćorovom liku i djelu. Ukoliko neko ima ideju, molim za komentar ispod.

David – David
David, ili Dave, je ostao isti, i dalje jedan od mojih omiljenih likova. Što je rekao moj dragi Milo Radonjić kad je čitao – David je uvijek gospodin čovjek. Mada Milo tu nije mjerodavan, on je uvijek navijao baš za Davida.

Klara – Claire
Klara je najviše promijenjena u odnosu na roman, jer je izmještena na četvrto mjesto po važnosti, i biografijom se odvojila od doma i od Hilde. Htjela sam Vukovu priču, napisala Vukovu priču, tako da je Klara morala u njegovu sjenu. Još uvijek je povučena, nesigurna, zatvorena, ali sa drugačijim životnim okolnostima do trenutka kada se sve desi Vuku. Živjela je s bakom. Majka je dolazila i odlazila, sve dok nije prestala da dolazi. Baka je umrla, Klara je završila u domu. Od tog trenutka, sve je kao u romanu.

Joe Lunga – Ben
Joe je morao dobiti skroz drugačije ime, jer filmski scenario ne trpi ni imena koja počinju istim slovom, a kamoli koja su toliko slična koliko Joe i John. A pošto me Ben uvijek asociralo na nekog toplog nježnog meda, ovo mi se rješenje učinilo najprikladnijim. Joe (ili Ben) ima mnogo veću ulogu nego u romanu i mnogo ga volim.

Inspektor Bogdani – Detektiv Momo Bogdanović iz Njeguša
O da, moj amerikanizovani scenario ne bi bio moj da nema jednog lika iz naše male kužine. I to iz Njeguša, naravno. Ime i lokaciju sam odabrala nakon intervjua sa Momom Otaševićem, jer ne znam ko bi ostao imun na one predjele i one ljude. A ovaj moj Crnogorac ima mnogo veću ulogu od one koju Bogdani ima u romanu, a pri tom apsolutni miljenik svih dosadašnjih čitalaca (nakon Vuka, naravno, ne dirajte mi Vuka!)

Leon je ostao Leon, njegova žena je na našem Lana, na engleskom Rose, a njihov prijatelj doktor je na našem Goran, na engleskom Richard.

Imamo i jednog jezivog socijalnog radnika, kao i neke nove likove iz doma i neke Davidove drugove, a nema direktorke, Hilde, Nikolinija.

No, kad već pričam o svemu ovome, postoje tri osobe kojima moram posebno da se zahvalim.

Prva je svakako Stela Mišković, koja je za mene uradila ono što je prvobitno bilo predviđeno da uradi dramaturg prilikom pisanja dramatizacije za predstavu: bila mi je mentor, nadzorni organ, budno oko koje je pratilo svaku repliku, svaku situaciju i vrlo glasno je grajala kad nešto pogriješim. To je radila s mnogo strpljenja i dobre volje, a moram reći i to da na kraju nije htjela da uzme bilo kakav honorar, jer sam scenario zaista pisala samo ja. Kako smo se na kraju dogovorile – to neka ostane među nama, ali ono u čemu je bila najbolja je da me u dvije riječi otpetlja onda kad mi se čini da sam se zapetljala bez mogućnosti da se iščupam. Ako se ikad latite ovakvog posla, vrlo ćete brzo saznati koliko znači imati uz sebe takvu osobu.

O tome kako je tekao proces rada bi se mogli tomovi ispisati, jer je bilo svakakvih bisera i jako puno smijeha. Ali meni stalno pada na pamet njena reakcija kad sam završila treću ili četvrtu ruku (ukoliko pišete scenario, zlatno pravilo važi da ne smijete pomisliti da ga bilo kome šaljete dok ne prođete barem SEDAM tura prepravki): sjedimo Stela i ja kod nje kući, ispred dva različita kompjutera i naglas prelazimo red po red, situaciju po situaciju, repliku po repliku. Komentarišemo, raspravljamo, razmišljamo. A onda dolazimo do negdje pred kraj, a Stela diže ruke i viče: “Što je ovaj Vuk ovđe ovakav jado?!”

Da se razumijemo, bila je potpuno u pravu, bio je prestrašljiv u tom trenutku i to sam odmah ispravila, ali je ta genijalna reakcija za mene zauvijek ušla u anale i nasmije me kad god je se sjetim. Taj stepen njene iskrene iznerviranosti je bio nezaboravan!

Kako sam već rekla, ne znam hoće li od ovog filma ikad biti išta. Ali bilo ili ne, znam da će mojih scenarija i drama i te kako biti, a vama javno kažem ono što sam i Steli: gdje ja, tu i ona. Jer ništa na svijetu ne može da me kupi koliko pošten odnos.

Druga osoba kojoj dugujem zahvalnost je naš filmski reditelj Nikola Vukčević. On je, usred svoje tarapane sa finalizacijom filma, jedne večeri lijepo sjeo da moj scenario pročita, a onda me nazvao i našli smo se. Kad se izuzme Stela, niko ko je do sad pročitao (iako sam, naravno, zahvalna svakome ko je to učinio) mi nije dao toliko korisnih i nesebičnih savjeta. To se ne odnosi samo na zamjerke na tekst, kojih je zaista imao malo – čak mi je Stela rekla da je zapanjena i prezadovoljna koliko ih je malo, jer je Nikola poznat po tome da tekstove “kasapi” (opet kliše, ubiću se danas!). Mene je Nikola prvo naučio ko su redilji koji bi mogli kod nas da se usude da snime takav film, i što treba da radim u slučaju da neko od njih želi da ga uzme. Zatim me je naučio ko su profesionalci na Zapadu kojima treba da pošaljem scenario, što od njih da tražim i što da poslije s tim radim. Ili, ukratko, naučio me je sve što treba da znam, a što nijesam našla u knjigama, i pri tom me ohrabruje i savjetuje svaki čas, a ja se, vjerujte, ne ustručavam da pitam.

A treća osoba kojoj moram zahvaliti je glumac Petar Burić. On još uvijek nije pročitao ovu finalnu verziju, ali mi je pružio ogromnu podršku u trenutku u kojem sam počinjala da pišem, kad sam bila najnesigurnija i potpuno zatrpana nesređenim idejama. Ne samo što je pružio podršku, već je i pokazao nevjerovatnu nesebičnost i spremnost da me poveže sa svojim kontaktima, koje možda ne bi trebalo da troši na meni, jer ih nije lako steći, a lako ih je potrošiti.

Tako da, izgleda, u tom svijetu umjetnosti poznatom po ogromnim taštinama i tankom raspoloženju da se pomogne drugome, ima i ljudi koji su mnogo, mnogo drugačiji. Da nije bilo njih, ja bih opet napisala taj scenario, ali ne bih u njega mogla imati vjeru koju imam sad. Nema toga ko bi mi za njega mogao reći da je loš, nepopravljiv, neizvodljiv, jer prosto ZNAM da to nije. A to me čini mnogo spokojnom, i zato sam srećna čak i ako filma ne bude.

Mada, što kaže Stela, predosjećaj je mnogo, mnogo dobar! Toliko dobar da je ona već smislila haljinu za premijeru, dok kod mene to malo teže ide.