Australija

Mislim da ima i mjesec dana otkad sam napisala da čitam “Ptice umiru pjevajući”. Nije mi baš najbolje išlo s tom knjigom. Seriju sam gledala kao dijete i zapamtila samo da Meggie voli popa, samo što u romanu treba da čitate nekoliko stotina stranica prije nego što Meggie uopšte poraste dovoljno da može da voli bilo koga.

Juče sam konačno završila, pomalo razočarana što svako malo neko padne mrtav, ali sve u svemu zadovoljna što sam imala priliku da zavirim u nevjerovatnu stvarnost jedne australijske zabiti u kojoj su ljudi živjeli potpuno izolovani od svijeta i krvavo zarađivali svoj hljeb.

A čitanje ove knjige me je podsjetilo na činjenicu da sam nekada davno – pet godina je davno ako se u tom periodu udate, rodite djecu i dva puta preselite iz zemlje u zemlju – imala veoma precizan tajni plan da svoj život promijenim iz korijena, jer mi nikako nije polazilo za rukom da ga osjetim svojim, iskrenim, autentičnim. Taj je osjećaj kulminirao pri kraju moje prve godine u Rimu, gdje su mi se dani svodili na posao i nekoliko prijatelja koje sam prerijetko viđala da bi to moglo da mi bude utjeha. Stalno sam se osjećala usamljeno i pusto, a taj posao oko kojeg je sve gravitiralo nije pružao ni približno dovoljno satisfakcija, jer je valjalo uložititi ogromni trud, iznijeti previše toga na svojim leđima, a zasluge prepuštati nadređenom, za kojeg su svi moji uspjesi bili anulirani mojom (krajnje neprofesionalnom, priznajem) sklonošću da ujutro zakasnim dvadesetak minuta, premda sam, da budemo do kraja iskreni, imala i sklonost da ostanem do uveče kad treba.

A ja, kad ne umijem da riješim svoje probleme, radim što i većina običnih smrtnika: bježim od njih! Ovoga puta sam to htjela da učinim tako što ću otputovati (ni manje ni više, nego) u Australiju! Plan je bio jednostavan, vjerovatno naivan, ali vođen logikom da ko nije pokušao, nije ni uspio: provešću mjesec dana između Sidneja i Melburna, ocijeniti gdje mi se više dopada i tražiti bilo kakav prikladni posao – od prevodilačkog nadalje. Sa sobom ću ponijeti oba pasoša, i ukoliko mi pođe za rukom da se zaposlim, neću se ni vratiti u Evropu, već ću diplomatski pasoš poslati poštom za Rim i zamoliti nekoga od kolega da me spakuje i da spakovano pošalje poštom, naravno o mome trošku.

Štedjela sam novac za poštarinu i put, ljetnju robu već spakovala u kofer i tražila najpovoljniju avionsku kartu u jednom pravcu. Međutim, u međuvremenu je došao septembar, Ivan i ja smo počeli da se zabavljamo, zimske praznike sam provela između Strazbura i Pariza i sljedećeg juna se udala. Na Australiju sam pomislila kad smo planirali bračno putovanje, ali su cijene bile ogromne, pa smo se opredijelili za nešto drugo.

I tako je Australija ostala daleki san, na koji sam i zaboravila sve dok se nijesam latila romana o Meggie i njenom popu. Pomislila sam: “Što bi bilo, da je bilo? Gdje bila sada? Da li bih i dalje lutala sama, ili bih imala neku drugu porodicu, i da li bi me ta porodica činila srećnom? Da li bi bilo Vuka Ničijeg i kakva bi mu sudbina bila?”

Možda bih, kao u filmu “Sliding Doors” sa Gwyneth Paltrow, na kraju došla na isto, ali zaobilaznim putem, s tim što mi ostaje žal što tu Australiju nijesam barem posjetila, i naum da to kad-tad učinim, ili možda tamo stvarno pobjegnem jednog dana, premda u širem sastavu. Ne bih vam znala reći kakva je to čar novog svijeta, ali ona već generacijama privlači one koji bi, poput mene, voljeli da su se rodili negdje drugo i da im je sudbina dodijelila neke druge karte. Ne vjerujem da ta želja proizilazi iz nezahvalnosti, već nemirnog duha, jer se neki ljudi prosto rode kao slobodnjaci i tijesno im je u kolosjeku koju im je drugi namijenio. Ja evo dajem sve od sebe da postavim svoj ovdje, i čini mi se da mi dobro ide. Ali je ostala ta stara, nezadovoljena fasciniranost i pomisao na ono “kad-tad”. I biće. Kad-tad. Makar na samo nekoliko dana.