Zgrožena

Poznato je da se užasavam sujevjerja, crvenih konaca oko ruke, zaklinjanja i sličnih običaja naših ljudi koji bi trebalo da nešto znače, a ne mogu značiti ništa. Desi se, naravno, i meni da kucnem u drvo ili se zakunem (a onda zgrozim samom sobom), ali eto, dešava se. Baš kao što se nedavno desilo da se ujedem za jezik kad sam ovdje objavila da u avgustu snimamo naš film o narkomaniji, od straha da ću nešto da ureknem. A kako se snimanje izjalovilo, svaki normalni Crnogorac bi mi sad rekao: eto vidiš da tu ima nečega.

U pravu je, ima. I to onoga istoga što nas tjera da vezujemo crvene končiće, pomjeramo se s mjesta i dižemo sa stolice kad god se pomene Ostrog, uz obavezno propratno “slava mu i milost”. A to nešto se zove Crna Gora – u svom najgorem svjetlu.

Dakle, još u davnom martu, producent filma i ja odlazimo na sastanak u jednu crnogorsku opštinu, računajući da je lijepo da se nešto snimi i negdje mimo Podgorice i Budve, ima još Crne Gore. Sa sobom nosimo scenario filma, pisma podrške, saopštavamo da želimo da film snimimo u tom gradu i pitamo da li je moguće da dobijemo njihovu podršku. Ljubazni potpredsjednik opštine nam kaže da ne može da nam da novac, ali zato može da obezbijedi smještaj i hranu cijeloj ekipi. To je, vjerujte, velika pomoć, čista para, tako da presrećni odlazimo odatle i nastavljamo pripreme filma. Prvobitni, preambiciozni plan da snimimo već u maju nam propada zbog nedostatka sredstava, ali uspijevamo da se organizujemo tako da možemo da snimimo na ljeto, to jest u avgustu. Dogovorimo opremu, ljude, kompletnu logistiku, jedino imamo problem što nam se potpredsjednik nešto ne javlja na telefon i nikako da dođemo do njega. Ljubazna sekretarica nam govori da je sve u redu i da će sve biti kako smo se dogovorili, ali potpredsjednik je čas zauzet, čas na putu, čas na odmoru. Avgust se približava, od potpredsjednika ni traga, ni glasa, sve dok konačno ne dobijamo informaciju da je sve u redu. Prolaze još dva dana, ponovo se čujemo, i tu saopštavaju da je potpredsjednik otišao na odmor i ostavio nepotpisan papir na svom stolu. Dakle, dvije sedmice pred snimanje, muka.

Tu se onda, kako to već i biva, pokreću veze da se dođe do informacije, i preko veze saznaje sljedeća, za mene frapantna vijest: pomenuta opština ne želi da se film snima kod njih, jer ne žele da ljudi asociraju njihov grad sa narkomanijom. Oni imaju problem sa narkomanijom, znate, ali se o tome ne priča, već se samo šuška i svima je jako muka od te teme.

Moram vam reći da sam višestruko zgrožena i da sam se dugo dvoumila da li da ovo objavim, ili ne. Zgrožena sam, prije svega, zato što mislim da je osnovni red javiti ljudima da ne mogu da snimaju film kod vas, umjesto višemjesečnog “zavlačenja” (ne mogu da se sjetim boljeg izraza). Da nije bilo veze koju smo našli, ko zna kad bi se neko udostojio da nam saopšti da nijesmo dobrodošli.

Zatim, zgrožena sam nedostatkom svijesti da se problem narkomanije ne rješava šuškanjem. Takvi se problemi rješavaju podizanjem svijesti, a niko nikad nikome nije podigao svijest ni šuškajući, ni ćuteći. Narkomanija nije nešto što će nestati ako zažmurite i napravite se da ga nema!

Ali dobro. Idemo dalje. Preselićemo film u Podgoricu, nadam se na jesen, i to ćemo snimati bez prepoznatljivih elemenata grada, za svaki slučaj. Priča je svakako univerzalna. I toliko edukativna da nam je “Zavod za školstvo” dao papir na kojem piše da će naš film preporučiti za dio nastavnog materijala u predmetu “zdravi stilovi života” u višim razredima osnovne škole i u srednjim školama širom Crne Gore.

Neka bude anonimni grad ako je tako nekome lakše. Kome – e, to mi jedino nije jasno, ali što moram ja sve razumjeti. Ponekad mi je, zapravo, i bolje da ne znam.