Tanja

Jutros sasvim slučajno, zahvaljujući tekstu na jednom portalu, saznajem da je umrla Tanja Čučuk, osoba koja je u jednom trenutku moga života bila moja najbolja drugarica.

Upoznale smo se na kotorskoj smotri mode. Ja sam vodila program i radila PR, ona je pratila događaj ispred tv Budve. Postale smo nerazdvojne istog trenutka. Mnogo kome nije bilo jasno kako se, zaboga, zavoljesmo baš toliko za tako kratko vrijeme, ali ja sam znala: Tanja je bila beskrajno dobronamjerna, iskrena, vesela, puna ljubavi i željna ljubavi. Bila je dijete u tijelu odrasle djevojke, naivna, dobrodušna, spremna da za prijateljicu uradi sve. Sve smo jedna drugoj pričale, svuda zajedno išle, zajedno zimovale i ljetovale, slavile, plakale, dijelile sve čime bi nas život gađao. A onda se jednog dana prosto pogubile. Nismo se svađale, samo smo živjele u različitim zemljama i gradovima i prestale da putujemo jedna za drugom da bismo bile zajedno. Družile smo se preko mreža, čestitale rođendane, udaje, djecu. Ona je rodila dvije djevojčice i dječaka, prelijepu djecu koja će se sigurno kroz godine naslušati kakvu su divnu majku imala.

Ponukala me je Taki jutros da razmišljam o mnogo toga i da prebrajam ljude. Opet mi je na pameti to kakvu je privilegiju moj muž imao što se podigao uz svoje drugove. Ja sam od jedanaeste godine nomad, i uz Ninu koja je stub od kad postojim i koju sa tog mjesta ne bi mogao pomjeriti ni armagedon, i Elenu i Nadu koje su takođe oduvijek dio mene, ali i odavno geografski daleko, ja sam prijatelje sticala usput i mnoge usput i pogubila. Pa tako i Tanju. Neki su mi slomili srce, neki samo odlutali u neke druge životne priče, prema nekima sam se i ja ogriješila. Danas osjećam krivicu prema Tanji, jer sam dopustila da postanemo one što samo razmjenjuju čestitke za rođendane. Nije mi se smjelo desiti da ne znam da ima rak, niti da joj ne kažem kad sam ga imala ja; nije se smjelo desiti da joj se više ne javljam kad dođem u Budvu, da izgubim naviku na Tanju, ili ona na mene. Nije smjelo, ali se desilo, i sad se ne može nadoknaditi. Znam, znam, sve je to život. Ali je, kad je Tanja u pitanju, sve to i jedna velika, užasna nepravda.

Kopam danas po starim slikama. Nalazim mene i Tanju u akvarijumu u Madridu, i sa Bokeške noći. Nerviram se što ne znam gdje mi je jedan album iz tih godina u kojima je ima mnogo više, jer smo svuda zajedno išle, a bile mlade i lijepe, pa voljele da se slikamo. Usput nalazim i druge uspomene, drugih ljudi koji  su ostali negdje u prošlosti i danas mi nedostaju više nego ikad, i onih koji su i dalje tu, ali nedovoljno. Puna je kutija slika, pomiješane su i valjalo bi ih rasporediti hronološki i staviti u neki album. Ovoga puta ću podijeliti neke koje su mi se u ovom trenutku učinile posebno važnim, bez komentara jer im komentar nije potreban, osim da su to ljudi koji iz ovoga ili onoga razloga danas nedostaju više nego obično.