O šetačima i drugim virusima

Stiglo je proljeće u ulicu Lazara Đurovića u Danilovgradu. Usuđujem se da pretpostavim da je stiglo još negdje, ali smo ušli u završnicu treće sedmice samoizolacije, pa moj svijet počinje i završava na ovoj adresi.  Pojavili se sojke i djetlići. Cvjeta naša obožavana glicinija, japansko drvo čija je dva stabla posadio moj deda prije četrdesetak godina, i koja su izrasla u veliki prirodni šator pod kojim sjedimo već generacijama. Tu smo svakog ljeta jeli sve obroke, razgovarali, dočekivali prijatelje; tu su pređašnje generacije podizale nas, baš kao što ja sada podižem novu kojoj polazi za rukom da se posvađa i pomiri barem dvadeset puta na dan. Udaljila sam se od ove kuće na neko vrijeme, maštajući o danu kad ću joj se vratiti, dok su moji gradski-orjentisani prijatelji i rodbina izreda slijegali ramenima i zbijali šale poput “obišla svijet da bi sreću našla u Danilovgradu”. Kako ironija nalaže, danas bi se svi mijenjali sa mnom. Ili im se bar tako čini – veliko je bogatstvo imati ovakvo dvorište u ovakvoj situaciji, to je neupitno, kad bi samo neko drugi mogao da radi oko njega. A posla ima svakodnevno, što je jedan od razloga zašto mi u samoizolaciji vrijeme leti.

Nema dana kad ne osjetim zahvalnost što svih ovih dana imam priliku da budem napolju. To je privilegija koju nemaju mnogi, i vjerujem da je ogromni izazov prolaziti kroz sve ovo u stanu. Nije lako onima koji ostaju kući sa malom djecom željnom igre, a još manje onima koji su u tim stanovima potpuno sami, pogotovo ako su u godinama. Novosti koje dobijamo izvana su sve strašnije, a prognoze sve pesimističnije. Jedino što djeluje sigurno je da ćemo ovako živjeti mjesecima, a to za mnoge predstavlja ogromni ekonomski problem. Psihološki pritisak je nevjerovatan, zbog čega je i otvoreno savjetovalište za stanovništvo, na besplatnom broju 1555, svakog dana od 10 do 19 sati. Nije sramota okrenuti taj broj ukoliko neko osjeća da ne može da izdrži. Štoviše, treba iskoristiti svu podršku koju nam sistem pruža.

Podgorica juče

Imam i ja, koliko se god sjajno držala, svoje trenutke pada. Izuzetno sam teško podnijela saznanje da mi je porodični prijatelj iz Italije u komi, jer mi je od tog trenutka ova situacija dobila i ime, i lik, i sposobnost da me ujede za srce. Nervozu mi unosi stalni priliv štoseva na račun korone, prestali su da budu smiješni nakon nekoliko dana. Ne podnosim prosipanje demagogije o ugroženosti ljudskih prava u trenutku u kojem se država bori za opstanak stanovništva. A ono što me najviše izbacuje iz takta su oni koji još uvijek odbijaju da shvate ozbiljnost ove situacije. Fotografije Podgoričana u šetnji usred pandemije, sa sve djecom na rolerima i telefonima na licu, bude u meni agresiju. Tačno, imam dvorište, i tačno, lakše mi je zbog toga, ali to ne znači da bih ugrožavala javno zdravlje kad ga ne bih imala. Sad su odjednom svi postali prirodnjaci, pogotovo oni koje je ranije bilo nemoguće istjerati iz kuće. Sa više strana dobijam objašnjenja da je sve ovo pretjerivanje i da se mora živjeti – živjeti, da; raditi, poći u nabavku ako nemate mogućnost da poručite preko interneta, što mogu sebi da priušte svi Podgoričani sa pristupom mrežama. Ali šetati, slaviti rođendane, igrati karte po kućama – to nisu preduslovi za život, već hirovi zbog kojih će da ispašta čitav jedan narod. To je filozofija zvana “ne mogu da se suzdržim, jebi ga, ali da’ko neće mene, kad već nije Mirka, Marka i Janka”, filozofija koju obožavaju pijani vozači i trudnice pušači, sa posljedicama pomnoženim hiljadama puta, zbog koje je danas Italija na koljenima. Dijelio ju je i taj naš prijatelj s one strane Jadrana koji trenutno leži povezan na respirator, pa trećeg marta organizovao proslavu rođendana i rugao se koroni.

Moskovska ulica prije tri dana

Ne mogu da shvatim zašto ne pomažu apeli stručnjaka. Zašto ne pomažu ni suze Mihaila Vukića dok govori kako mu je život bio ugrožen zbog virusa – zdravi, jaki Mihailo Vukić, prijatni i divno vaspitani momak iz Bara koji se ni po čemu ne uklapa u priču da korona odnosi samo stare i hronične bolesnike. A čak i da je ta teza istinita, ona je duboko nemoralna, sa primjesama nacizma, jer podrazumijeva da je prihvatljivo da umre svako ko ne uživa savršeno zdravlje i mladost samo zato što neko baš nikako ne može da sjedi kući.

Tačno, imam dvorište, i zbog toga skidam kapu svakome ko sve ove sedmice disciplinovano provodi u stanu i nalazi način da normalizuje život u tim uslovima. A što se tiče onih kojima je moje dvorište izgovor da ugrožavaju javno zdravlje, sklona sam da se saglasim sa stavom da im treba tražiti da potpišu da se odriču respiratora ako im se nešto desi. Naravno, biće sistem odgovorniji prema njima, nego što su oni prema sistemu, iako neće biti fer kad zbog njihovog ponašanja ne bude dovoljno respiratora, pa neko ko je bio disciplinovan bude morao da ustupi mjesto baš njima. A dešavaće se upravo to. Oni stari će biti građani drugog reda u odnosu na njih, ubiće ih virus korona i virus razmaženosti i bahatosti.

Sve nam je nacrtano i obojano bojicama. Sve informacije imamo i ljudi se bore danonoćno da nas spasu od ovoga. Možda ne bi bilo loše da prestanemo da se pretvaramo da ne razumijemo i da im baš toliko otežavamo posao.