Scena

Čudno je, zar ne, to što je trebalo da napunim šezdeset godina da bih spoznao da sam proteklih dvadeset i tri živio kao da su samo jedna od proba, a ne premijerno i jedino izvođenje žanrovski neujednačene i prečesto patetične predstave koja nosi moje ime; da bih se prisjetio nekadašnjih uloga i nagrada, publike koja je za mene čuvala najveće aplauze, hvalospjeva kritičara i struke i zadovoljstva što mi se pozorišni svijet klanjao dok gutači „dinastija“ i „boljih života“ nijesu ni znali za mene.

Crnu Goru i glumu sam napustio 1991. i preko noći se, od doajena jugoslovneskog glumišta, pretvorio u neugodnu temu. Dvadeset tri godine su morale da prođu da bi me se neko od kolega javno sjetio i podržao to što umjetnik koji je posljednju ulogu tumačio u ljeto 1991. na Dubrovačkim ljetnjim igrama, nije htio da u decembru iste godine obuče uniformu rezerviste i zapuca sa Srđa na scenu na kojoj se donedavno klanjao. Nijesam mogao, naravno, i zato sam odbio poziv, u kofer spakovao nešto knjiga, garderobe i dostojanstva i otišao u inostranstvo da krečim kuće.

Mnogo mi je nedostajala scena. Čovjek se nekako s njom srodi. I zato sam na dan šezdesetog rođendana kupio avionsku kartu u jednom pravcu i uputio se pravo u Podgoricu, u pozorište. Upravnica je, srećom, bila žena starog kova i dobrog pamćenja, pa sam dobio manju, ali ne suviše malu ulogu u savremenom komadu po jezivom domaćem tekstu.

Predano sam strugao rđu sa zanatskih vještina, vježbao i u pozorištu i kući i nastojao da se prilagodim načinu rada novih kolega koji su kukavički štrihovali i „oprirodnjavali“ sve što je iziskivalo previše truda. Noću sam u glavi preslagao inventar crnogorskih pozorišnih zaljubljenika koji su u moje vrijeme redovno popunjavali prve redove, i smišljao što ću im ispričati nakon premijere, kada se ponovo okupimo.

Na taj svečani dan sam u pozorište stigao prvi, obukao kostim i zagrijao se. Kad sam zakoračio na scenu, osjetio sam onu staru tremu, stostruko uvećanu, i od silne želje počeo da preglumljujem. Ali presabrao sam se brzo, nastavio tamo gdje sam stao sa dobrom glumom, lošim tekstom, prekinutom karijerom, stvarnim životom; igrao sam, igrao se, smijao od srca, od srca plakao. I pomislio, evo mene opet kući.

Samo, nekako mi ta kuća više nije ličila na onu moju. One zaljubljenike iz prvih redova neko je preselio u posljednje, dok su na njihovim nekadašnjim mjestima zijevale i poruke kucale zvijezde sa estrade. Prepoznao sam nekoliko političara, nekoliko starijih glumaca, a kad smo izašli na poklon, ovacije je dobio jedino mladić sa viškom ljepote i manjkom talenta čije se lice proslavilo u savremenim „dinastijama“ i „boljim životima“ i koji se tokom procesa mučio sa gotovo svakom scenom i svađao sa gotovo svim kolegama.

Zaljubljenika nije bilo na koktelu nakon predstave. Ja sam, kako red nalaže, stao sa strane da sačekam svoj red da progovorim pred kamerama. Slušao sam glavnu glumicu kako izražava uvjerenje da će se predstava igrati „na kartu više“, rediteljku koja je ushićeno rekla da je proces bio težak, ali da je zadovoljna rezultatom, dok je najduže govorila folk diva iz prvog reda, čiji je utisak o predstavi novinarima bio veoma važan. Slavnog mladića su pitali koja mu je uloga iz snova i što više voli – pozorište, film ili televiziju. Mene niko nije pitao ništa.

A možda je i bolje što nisu. Jer da me je nekao pitao da li bi bilo bolje da nikad nisam otišao, ili da se nikad nisam vratio, što bih mogao da kažem sem da se nasmiješim i slegnem ramenima?