Prsten

Danica mi je umrla prije dva dana. Počinula, slobodno. Bila sam s njom do zadnjeg, govorila joj da se ne sjekira, da će sve da bude kako bit mora. Đorđa ću joj ja pripazit, gladnoga ga neću ostavit, a mogu mu ponešto i opeglat. Naće on novu, tješila sam je, bolju od one što mu šćaše crno ispod noktiju uzeti, i imovinu će povratiti. Mada bi bolje bilo da joj ništa od toga nijesam pominjala, da joj nijesam na muku stajala.

Anji sam ja javila da joj je majka počinula i da je sahranjujemo sjutradan. Nijesam izdržala da joj ne kažem da se mnogo ogriješila i da će tek sad da shvati što znači majka. Vazda je bila muanata ta mala, vazda nešto mimo svijeta. Dobroga je muža išćerala, veli neće ona da mu izigrava besplatnu čistačicu kad radi i zarađuje više no on. A radi stvarno mnogo, ne mogu da kažem bez da lažem. Sad je načelnica tamo na intenzivnu, dobra plata, plus dežurstva, plus narod čašćava. Stan, auto, žena da joj sprema, a još je i drugi muž iz dobre kuće. Ali njoj se to valjda malo učinjelo, pa joj je palo na pamet da nešto i naslijedi.

Svima nam je presjeo taj vaskršnji ručak. A koliko je samo Danica spremala! Ni sama ne znam kako se načela priča, i niotkud – čudo. Svi smo probali Anju da urazumimo, ali šanse nema, to je jedna glava – devet jezika. Nijesu nju, veli, otac i majka školovali, no se školovala sama. Otac je, veli, tad od državne plate donosio doma jedno jaje, a od poslovnih prostora je školovao Đorđa, tako da je sve morala sama. Pa je još i rekla kako je devedesetih, dok su joj drugovi i brat nosili pištolje za pas i dok joj se pola društva drogiralo, ona učila i radila i bila najbolji đak i poslije student. Danica joj je na to fino objasnila da je ona sad udata, da drugo prezime nosi i da treba da gleda muževljevo nasljedstvo, njegovu familiju. Probala je da joj objasni kako je muško – muško, brat je brat i tu ljutnje nema. A Đorđe je svo to vrijeme, dok se sestra svađala s roditeljima, onako njunjav piljio u tanjir i ništa nije progovorio. A i što bi.

Mato se tu silno naljutio i rekao da će ostavit testament, na što je poganulja odgovorila da će da uzme advokata jer je zakon na njenu stranu. I tu je Matu došlo crno na oči i razdrao se da mu neće popišulja đedovinu nasljeđivat i sinu jedincu od usta uzimat, i išćerao je iz kuće. Šećer mu je skočio, sav je pocrvenio, mislili smo da će kukavca kap da ubije.
A Anja, umjesto da se pokrije po ušima i ode, opsovala je brata jedinca i kuću u koju se rodila i slomila srce ocu i majci. Mato je nikad više nije pomenuo, a Danica se tri dana nije iz kreveta dizala.

Na kraju su, da ne bi razmišljali što će učinjet kad njih ne bude, svu imovinu prepisali na Đorđa. Bogami, možda bi bolje bilo da su sačekali, jer ju je Đorđe svu na kocku izgubio i prije no što je Mato umro, jedino su uspjeli da sačuvaju stan đe su živjeli.

Jutros smo Danicu sahranili. Ni to joj, greote, nije prošlo kako bog zapovijeda. Taman su je u zemlju spuštili i počeli ploče da postavljaju kad se Đorđe sjetio onoga prstena što joj je Mato kupio u Zlatarnu, što nije dala da se proda kad su sankcije bile. Morali su grobari ploče opet da dižu, da kovčeg vade i otvaraju. I eto Đorđe, onako smotan, nekako prelako skide s nje taj prsten, kao da to nije ništa, i ne okrenu se kad je ponovo zatvoriše i spuštiše. Ali ja ugrabih da pogledam i odjednom mi se učinje nekako gola. Ali ništa ne rekoh.

Srećom, nije nas mnogo bilo, nikoga liše nas nekoliko komšija i malo svojte.