Poslijepremijerna inspiracija

Danas stavljam Bokija Krivokapića
kao ambasadora predstave.
Učinio je da svi obožavaju Ćora.

Jedna od najzanimljivijih stvari za mene kao pozorišnog laika – a lingvistu – koji stiče priliku da proviri iza kulisa, jeste pozorišni žargon. Tu su neke misteriozne riječi, poput proscenijuma i inspicijenta. Tu su i simpatični, ali razumljiviji izrazi, poput kostimiranja sufliranja.

A onda su tu i neki zbunjujući izrazi od kojih automatski pridižete obrvu, jer prosto znate da tu nešto ne štima, i o kojima bi se mogla napisati čitava studija. Prebacivanje rampe, recimo, koje nema veze sa rampama i bilo kakvim fizičkim aktivnostima već, ako sam ja uopšte dobro shvatila, znači da glumac treba da igra tako da ga i gledalac iz posljednjeg reda savršeno razumije. Progon nije situacija u kojoj neko nekoga negdje tjera, već proba u kojoj se glumi predstava iz cuga, bez prekida, kao da se igra pred publikom. Takvih je izraza mali milion, i tu nema opuštanja, jer nikad ne znate koji će da vam izvuku iz rukava u bilo kom trenutku; tako sam, na primjer, ja prekjuče naučila da to što talijanka ne smije da kasni nema veze sa nekom slabo organizovanom gospođom iz susjedne države, već je talijanka isprobavanje izlazaka na scenu, ili nešto u tom fazonu!

Pozorišni svijet ima i neke izraze da opiše psihološka stanja u koja upadaju u raznim trenucima, a jedno od njih se zove poslijepremijerna depresija. Ako sam dobro razumjela, nakon haosa sa pripremama premijere, pa konačno preživljenog prvog nastupa pred publikom (zapravo drugog, jer imate pretpremijeru, ili u našem slučaju šestog, jer se igralo i na Grad teatru), nastupa povratak u svakodnevni život, i to izgleda ljudima baš teško pada.

Ja danas, međutim, nijesam osvanula ni sa poslijepremijernom depresijom, niti euforijom, nego sa jednim nevjerovatnim elanom za rad. Samo nižem planove u svojoj glavi. Završiti Dječaka što prije. Prevesti scenario na engleski. Početi sa zabilješkama za novu priču. Srediti Vuka (roman) na engleskom onako kako je agent tražio, mada više nijesam sigurna da to želim da uradim. Redovno pisati blog, jer mi je stvarno nedostajao dok ga nije bilo.

Tako da pretpostavljam da bi prava definicija moga stanja mogla biti poslijepremijerna inspiracija. Jer, od svega lijepog i manje lijepog što sam naučila u kontaktu sa svim tim pozorišnim svijetom, ono što je najveći uticaj ostavilo na mene je činjenica da, koliko god to bilo teško, ti ljudi zaista funkcionišu, žive i rade u sferi kulture. Ne rade to u nekim ministarstvima gdje se zapravo bave birokratijom, već kreiraju, interpretiraju, postoje u nekom paralelnom univerzumu koji je tu ispred nas, a o kojem znamo tako malo, ako išta. Umjetnost je njihov život, njihov izraz, njihov vazduh, a to je nešto što na mene djeluje zarazno. To je nešto što čini da ne mogu sebe nikad više da zamislim kako popunjavam formulare sa nepismenim strankama, izdajem pasoše, ili obilazim zatvore; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako sjedim u nekoj kancelariji od devet do pet, jer mi neki šef štopa u koliko sam sati ujutru stigla, a u koliko popodne otišla, nezavisno od toga jesam li svoj posao organizovala i obavila; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako organizujem protokolarne posjete, govorim o sporazumima i reciprocitetima, a kamoli da se na bilo koji način ikad bavim politikom.

Sa mojim dragim
drugarom iz Milanskih dana,
koji je sinoć bio pravi džentlmen
i idealni pratilac na “crvenom tepihu”.

Nekako se ispostavilo, kroz ovo moje plivanje u vodama kulture proteklih godina, da mnogo veću katarzu doživim kad upoznam Tarika Alija, nego nekog stranog ambasadora. Sinoć mi je milije bilo što sam po petnaest sekundi porazgovarala sa Slobodom Mićalović i Natašom Ninković, nego da sam bila na ne znam kojem diplomatskom prijemu. Preksinoć sam nakon pretpremijere sjedjela i pričala prvo sa mladim rediteljem i nekoliko studentkinja glume, a zatim sa Vanjom Milačić i nekim divnim ljudima sa kojima je sarađivala na posljednjoj monodrami – i istinski sam uživala. Razmijenili smo mailovima scenarije i drame, pričali o temama u kojima se ja dobro snalazim, i ja sam se prosto osjetila živom, srećnom. To sam ja, to želim da budem ja! Ne želim da budem po profesiji prvo nešto drugo, pa onda pisac. Želim da budem prvo pisac, pa onda sve ostalo. I, ako bog da, da ne budem samo pisac romana, već i scenarista, pa što da ne, možda i dramaturg. Evo mi osmijeha na licu pri samoj pomisli!

Što se toga tiče, imam i jednu veliku prednost zahvaljujući iskustvu u diplomatiji: moje mnogo puta pominjane konzularne stranke su mi za dvije godine dale više materijala za pisanje nego što mnogo ko dobije za dva života! Možda sljedeću priču posvetim upravo njima.