“Piss Christ” Andresa Serana

Ovih je dana ponovo aktuelna čuvena fotografija iz 1987.g. “Piss Christ”, američkog umjetnika Andresa Serana. Na njoj je prikazan krst sa raspećem, umočen u čaši umjetnikove mokraće.

Od trenutka svoga nastajanja, kada je osvojio prestižnu nagradu moderne umjetnosti, pa sve do danas kada su na Korzici organizovani protesti da bi se ovaj rad uklonio sa izložbe koja se tamo trenutno održava, “Piss Christ” je predmet polemika i jakog negodovanja kako crkve, tako i njenih vjernika, te se i u ovom slučaju otvaraju sva uobičajena pitanja modernog doba: da li treba da postoji granica slobodnog izražavanja, da li treba da postoji granica umjetničkog izražavanja, da li treba da postoji granica između onoga što možemo i onoga što ne možemo smatrati umjetnošću i, ono najvažnije od svih pitanja – ko je autoritet koji može da odredi gdje bi se ta granica postavila?

Mediji koji se bave umjetnošću mahom osuđuju proteste na Korzici. Kurator izložbe Erik Mezil objašnjava javnosti da umjetničko djelo moramo posmatrati onakvim kakvo ono jeste, bez izmišljanja mogućih namjera umjetnika. Andres Serano je svojevremeno rekao da ovim nije želio da osudi vjeru, već komercijalizaciju i pojeftinjavanje hrišćanske ikonografije u savremenoj kulturi. Ali ako je Seranova nakana bila tako plemenita, postavlja se pitanje kakva je bila nakana Erika Mezila kad je ovo djelo okačio pored platna iz XVIII vijeka koje prikazuje Djevicu Mariju. Obično muzeji određuju zasebne prostorije za nove, privremene izložbe, pa se pitam da li je ovakvim rasporedom Mezil želio da pošalje novu poruku koja mi je promakla, ili samo da se “ogrebe” o staru slavu Seranove fotografije tako što će vaskrsnuti nekadašnje polemike i time privući pažnju na izložbu koja bi bez toga teško dospjela na stranice svjetskih medija.

Kao neko ko se bavi umjetnošću, i ja često sebi postavljam ona pitanja od maločas. Bez ikakvih pretenzija na titulu autoriteta koji može da postavlja bilo kakve granice bilo kome, mogu samo učiniti što i svaki slobodan građanin i iznijeti lično mišljenje, te reći da smatram, prije svega, da svaki komad koji pretenduje na epitet “umjetnički”, mora između ostalog podrazumijevati nekakvo umijeće autora. Performans art smatram mnogo više performansom, nego artom, tako da kad osoba u ime umjetnosti kotrlja nosem kikiriki u ljusci sedam milja nizbrdo, ja tu ne vidim ni umjetnost, ni umjetnika. Kad smo već kod urina, zovite me staromodnom, ali spadam među one koji smatraju da “Fontani” Marsela Dešampa nije mjesto u Tejtu, i koliko god obožavala modernu umjetnost, čak i onu za koju ne znam šta tačno prikazuje (omiljeni slikari su mi Kandinski i Miro), vjerujem da ona granica između umjetničkog i ne-umjetničkog i te kako postoji, samo što je suviše varljiva i problematična da bi mogla biti išta više od ličnog doživljaja svakog člana publike.

Na kraju, vjerujem da bih bila naivna i glupa kad ne bih razumjela i poštovala provokaciju kao jednu od ključnih funkcija umjetnosti (ali ne i najvažniju), i tek je tu pipavo razgovarati o granicama. Međutim, poučeni ovim komadom, a još više posljedicama objavljivanja čuvenih karikatura Proroka Muhameda u švedskim novinama prije nekoliko godina, moramo se pitati dokle i na koji način smijemo dirati u vjeru kao nešto najintimnije i najbolnije, oko čega se još uvijek ratuje širom svijeta, i moramo se pitati ko na kraju plaća cijenu takvih provokacija. Potpuno podržavam napade na anomalije organizacija koje pretenduju na baštinjenje pravih vrijednosti vjere, a češće manipulišu vjernicima, nego što vrše dužnost iskonskih posrednika između njih i boga, ali treba li na ovaj način dirati u samo vjersko osjećanje ljudi, znajući da je mnogima to jedina utjeha u životu?

Ja ovaj odgovor nemam. Znam samo da mi se Seranov komad ne dopada, ali mogu donekle da ga razumijem. Mnogo manje razumijevanja imam prema kuratoru izložbe, a i prema indignaciji medija koji se pretvaraju da ne razumiju u čemu je problem. Problem je jasan. Jedino što je nejasno je njegovo rješenje.