Pariz

Da je Pariz prelijep, to znaju svi, i ja sam uvijek voljela da raspravljam sa pobornicima teze da je najljepši na svijetu, govoreći da na nju ima pravo samo onaj ko je vidio i Veneciju, pa tek onda odlučio da mu se Pariz više sviđa. Ja tu ne umijem da odaberem: Pariz je pompezno, maestralno, fascinantno lijep, a Venecija je bajka na vodi kojoj, po mom mišljenju, nije ravna ni jedna koju su u međuvremenu osmislili ilustratori, filmadžije i autori raznih saga iz žanra fantastike. Često čujem zamjerku da se u njoj ne može živjeti i da kanali smrde – istina, ne može se živjeti i stajaća morska voda mora ponekad zasmrdjeti, dešava se to i Kotoru – ali to i nije njena poenta! Poenta je u toj vizuelnoj bajci, kojoj ne smiju i neće dopustiti da potone i postane nova Atlantida, iako je more tako naumilo, zbog koje će Venecija za mene uvijek biti posebna i makar rame uz rame sa Parizom, ako ne i ispred njega.

No, da se vratim na Pariz, jer nije namjera moje ljubavi prema Veneciji da na bilo koji način umanji utisak o njemu. Dočekao nas je poluprazan, jer su Parižani još uvijek uživali u avgustovskim odmorima i grad prepustili neumornim turistima koje ni vrućina ne obeshrabruje da čekaju u beskrajnim redovima da bi obišli neki od spomenika i atrakcija. Doputovali smo u društvu koje je ovdje prvi put, pa smo odmah krenuli u turistički život, obilazeći Trokadero, Monmartr, Jelisejska polja i nezaobilazni Diznilend (za moje nimalo pozitivne utiske o Diznilendu, kliknite ovdje).

Vjerujem da je bespredmetno da ja bilo što govorim o Ajfelovom tornju ili Jelisejskim poljima, jer ste ih toliko puta vidjeli na fotografijama i snimcima i toliko toga pročitali o njima. Ono što je tih dana ostavilo najveći utisak na mene bio je nešto drugačiji obilazak Monmartra, koji je opovrgnuo moje ubjeđenje da sam taj kvart već vidjela prilikom moje prve posjete gradu prije 12 godina. Ovoga puta, držeći se starog dobrog interneta, izguglala sam organizaciju koja se zove “Discover Walks“, koja angažuje Parižane da vas vode kroz grad i pokažu vam ga onako kako ga oni doživljavaju. Obilasci se ne plaćaju po fiksnoj tarifi, već na kraju vodič otvara crnu vreću u koju stavljate onoliko novca koliko vi mislite da je zaslužio. Prosječni “bakšiš” je 12 eura, a vodič ne vidi koliko ste mu dali, čime se izbjegava neprijatnost onome ko nema mogućnost da bude velikodušan. Za obilazak Monmartra, okupljanje sa vodičem je kod metro stanice pored Mulen Ruža u dva različita termina, a vodiča prepoznajete po roze prsluku.

Pogled sa crkve Sacre Coeur

Pigal, na kojem se nalazi Mulen Ruž, zadužen je za prodaju seksa. Osim niza kabarea u kojima igraju golišave ljepotice, tu je impozantan broj seks šopova. Nisu seks šopovi ništa novo, niti šokantno za bilo koga ko je obilazio velike gradove, ali moram da priznam da seks robnu kuću na nekoliko spratova nisam opazila ni u Njujorku, ni Amsterdamu, koje doživljavam kao vrlo liberalne. Djeca su se kikotala kad sam im prevodila neke od manje škakljivih priča iz Mulen Ruža, pogotovo za izvjesnog Žozefa Pujola, čija je specijalnost bila profesionalna flatulencija – da, i to postoji, i bilo je vrlo popularno u ovom kabareu, ali moram priznati da mi je bilo milo kad smo napustili Pigal i zaputili se uzbrdo prema crkvi Svetog srca, da im pričam o istoriji Monmartra, opaticama, mlinovima i Sezanovim slikama i da im pričam o kultnom filmu Ameli, koji je sniman u kafeu koji smo obišli.

Vinograd na Monmartru

Monmartr je nekad bio sirotinjski kvart, dok sada, prema tvrdnjama vodiča, tamo žive hipici debelog novčanika. To potvrđuje potpuno odsustvo samoposluga, jer oni vole – a mogu da priušte – male radnje sa proizvodima biološke poljoprivrede, i tamo se gotovo jedna do druge nalaze dvije dobitnice prestižnih titula najboljih zanatskih proizvoda u Francuskoj, jedna zbog sladoleda koji variraju od tradicionalnih, do ukusa “ruža sa krovova Pariza”, druga zbog bageta koji je, kažu, bez premca u cijelom svijetu. Obje se radnje nalaze u ulici Opatica, odnosno Rue des Abbesses.

Čarobne su uličice Monmartra, uske i prepune cvijeća. Neobična je kuća pjevačice Dalide, čiji je život bio melodrama u kojoj su se nizali vjerenici i ljubavnici koji su izvršavali samoubistvo, sve dok ga na kraju nije izvršila i ona. Nevjerovatno je vidjeti vinograd u sred urbanog Pariza, a posebnu čar ima veličanstvena crkva u čijem se podnožju prostire čitav grad. Kada se spustite niz ogromno stepenište, zalazite u gustu gužvu gdje valja dobro čuvati novčanik, da ne “odleprša”, ali i nalazite niz zanimljivih lokala i prodavnica gdje se može kupiti i po koji nestandardni suvenir.

Nakon odlaska gošći, u pokušaju da osjetimo Pariz po mjeri Parižana, uputili smo se na mjesto koje nam je postalo omiljeno u Parizu: Luksemburške vrtove. Park nije velik poput Bulonjske šume, ili Retira u Madridu, ali sadrži sve što treba. Tu su dva bloka teniskih terena, boćanje, velika fontana u kojoj djeca štapovima upravljaju malim jedrenjacima, nekoliko gazeba gdje se održavaju koncerti i drugi performansi, lutkarsko pozorište i dječije igralište. Prvi sam se put susrela sa igralištem za koje se plaća ulaz (3 eura po djetetu, 1 za svaku odraslu osobu), ali je zato igralište besprjekorno čisto, ima svoje toalete sa odvojenim odjeljcima za djecu i odrasle, kao i mogućnost kupovine vode, sokova i sladoleda.

Zanimljivo je i to što park ima vrlo malo klupa, i što se umjesto njih svuda nalaze stotine teških metalnih stolica koje ljudi pomjeraju kako im odgovara, tražeći hlad, ili se okupljajući oko nekog događaja. Tako je juče, na primjer, nastupao dječiji orkestar, pa su posjetioci parka privukli svoje stolice da bi ispratili koncert. Posebnu mi je pažnju privukao dedica koji je pored svoje odložio kesu prepunu knjiga, pa dugo birao koju će čitati u sjenci drveta, ali i baka koja je na koncertu tako čvrsto zaspala, da je nekoliko nas prilazilo da provjeri je li sve u redu.

Lutkarsko pozorište se nalazi odmah pored igrališta i priređuje predstave skoro svakog dana, a direktor pozorišta i glavni lutkar doziva djecu šetajući se i glasno zvoneći zvonom.

Tamo smo Lena i ja gledale “Tri praseta”. U pitanju je mali objekat u kojem se, pred početak predstave, spuste platnene roletne i gdje je prvih pet redova rezervisano za djecu. Sjedi se na tapaciranim klupama, a duž zidova su postavljene obične stolice do kojih sa prozora dolazi dovoljno svjetlosti da roditelji mogu da čitaju dok čekaju djecu, ne ometajući igranje. Predstavu, naravno, otvara najpoznatiji francuski lutak Ginjol, predstavnik francuske radničke klase, odnosno radnika iz nekadašnjih fabrika tekstila.

Od Luksemburških vrtova prema Notr Damu prolazi se pored Sorbone, i u tom se dijelu grada nalazi Latinska četvrt, moj omiljeni dio grada – uske uličice, nalik na one Monmartra, samo bez uzbrdica. Cvijeća je mnogo manje, ali sve vrvi od bašti lokala pristupačnijih cijena, prodavnica umjetnina, antikvarnica. U jednoj od radnji sam doživjela užasnu neprijatnost, ali sam sve to zaboravila pri čuvenoj hipi knjižari “Shakespeare and Company”, koncipiranoj po principima gostoljubivosti i ljubavi.

Napravljena po uzoru na nekadašnju istoimenu knjžaru u kojoj su boravili slavni pisci, i današnja će vas ugostiti ukoliko ste književnik u nevolji, ako im zauzvrat pomognete u poslu. Kreveti su zavučeni između polica na spratu, tu je i klavir koji slobodno možete da svirate, tako da se ljudi ovdje popnu na sprat, sjednu, razgovaraju i druže se, ili čitaju. Svi vas dočekuju osmijesima, a postoje samo dva pravila: nema fotografisanja unutra (stoga, fotografije sa Googla) i ne treba uznemiravati mačku Egi ukoliko spava. Natpis kaže da je čitala cijele noći, a svakako je pomalo namrgođena, opasno zgodna i prava gazdarica tog nevjerovatnog mjesta.

Muzeje još uvijek nisam obilazila, izuzev Ateljea svjetlosti, gdje preko 120 projektora prikazuje animacije poznatih umjetničkih djela i gdje je trenutno aktuelna izložba Van Goga. Za klasičniji turistički obilazak, gdje su standardno ogromni redovi, postoji nešto što se zove “Museum Pass”, kojim kupujete propusnicu dvodnevnog ili trodnevnog važenja po cijeni od 50 do 70 eura (vjerovanto postoje i skuplje za duže periode). Morate je koristiti dan za danom, a njome ste unaprijed platili pristup skoro svim muzejima, crkvama, pa i hop-on-hop-off autobusu. Osim što na taj način štedite ozbiljnu svotu novca, ne čekate u redovima, već odmah ulazite.

Naša će sljedeća sedmica biti upravo propraćena muzejskom propusnicom za mene (djeca ulaze besplatno), i odlascima u Luvr, Orsej i Pompidu. Uz nezaobilazno svraćanje u prodavnicu “Sennelier” preko puta Luvra, gdje porodica Senelije već generacijama prodaje najkvalitetniji slikarski materijal na svijetu, na čelu sa onim koji i sami proizvode.

Nema dileme da je Pariz jedinstveno, veličanstveno iskustvo i sreća je što se danas, zahvaljujući internetu, mogu naći mnoge opcije za obilazak koje turistima omogućavaju da uštede novac, a ne propuste ništa što ih zanima. U protivnom, rijetko je koji grad u Evropi tako skup. Ali i tako veličanstven. Osim Venecije, podrazumijeva se…