Orkanski visovi

Ja sam očajni čitalac.

Ne, pridjev “očajni” se ne odnosi na kvalitet mog čitanja – premda je možda i on diskutabilan – već na činjenicu da mi odabir knjiga i iskustvo koje mi donose pričinjava sve manje zadovoljstva, a sve više frustracije. A mnogo se trudim: molim za preporuke, proučavam kritike, tumačim komentare čitalaca i pratim svjetski poznate nagrade, pa opet, nikako da doživim ovo “wow” koje bih očekivala od Nobelovca, ili Pulicerovca, ili bilo koga drugog za kim uzdišu današnji intelektualci.

I tako, pozajmljujući tuđu metaforu (premda smatram da svi sjedimo na brdu nepročitanih knjiga, samo što je nečije veće, a nečije manje), zaključujem da ja već godinama sjedim na brdu knjiga koje su me ostavile praznu, ali i na brdu početih, a nikad završenih. Prvo brdo je današnja literarna elita, koji zasigurno umije da barata rečenicom, ali me tjera da tragam za bilo kakvom naznakom emocija, jer mi duša očito ne ide u korak sa vremenima u kojima živim i načinom na koji danas treba izraziti osjećanja da bi vas kritičari tapšali po ramenu. Na drugom brdu je sve suprotno: barata se emocijama, ali kroz prozu koja ne vrijeđa, već otvoreno psuje svaki postulat lijepog pisanja.

I koliko god bila spremna da prihvatim tezu da sam diskutabilan čitalac, ili intelektualac, ono što ne mogu prihvatiti je da prestanem da u knjigama tražim i produhovljenje i katarzu, ali i zabavu – zašto da ne? – jer za mene književnostnije skup vježbi retorike, već mnogo, mnogo više.

Ralph Fiennes i Juliette Binoche
kao Heathcliff i Catherine

I tako je, prije nekoliko dana, počeo moj povratak vremenima studija. Počeo je, zapravo, televizijskim kanalom HBO, koji je emitovao ekranizaciju “Orkanskih visova” u kojem je Žulijet Binoš do te mjere dala najgore od sebe, da je ni Ralf Fajns nije mogao spasiti. Odustala sam nakon petnaestak minuta, ali me je sama pomisao na Hitklifa i na jednu od najslavnijih ljubavi svih vremena, natjerala da potražim bolju. Vođena pubertetlijskom opčinjenošću glumcem Tomom Hardijem, opredijelila sam se za sjajnu tv dramu koju su 2009.g. Britanci snimili za njihovu televiziju, iz dva dijela, i efekat je bio toliko snažan da sam se popela na stolicu, sa police skinula Pengvinovo izdanje sa fakulteta, uzela olovku, gumicu i rječnik i već od prve rečenice prepoznala sve ono zbog čega toliko volim knjige.

Tom Hardy kao Heathcliff

Naravno, baš kao što ja ne idem u korak sa današnjim poimanjem izražavanja emocija, tako ni današnji čitalac neće ići u korak sa Emili Bronte ukoliko ne odbaci uobičajena tumačenja svijeta oko sebe, jer i Hitklif i Ketrin umiju da budu toliko surovi, da će se svakom moralisti zavrtjeti u glavi. Ključ za tumačenje “Orkanskih visova” zasigurno nije borba između dobra i zla, već između različitih priroda. Sjećate li se Viljema Blejka i njegovih čuvenih pjesama “Jagnje” i “Tigar”? Trebalo ih je čitati zajedno, kako bismo u potpunosti uočili razliku između te dvije životinje i nagona koje ih vode kroz život. Upravo na tom kontrastu počivaju “Orkanski visovi” i upravo je to konflikt koji nam Emili Bronte daje ne samo kroz likove, već i kroz kompletan ambijent! Trenutno ne mogu da se sjetim ni jednog romana koji tako vješto, a tako jednostavno preplijeće prirodu i čovjeka, i to već od prve stranice: “Orkanski visovi”, koji daju naslov romanu, zapravo su naziv imanja koje počiva na vrhu brda okovano snažnim vjetrovima; priroda je divlja i gruba, kao i ljudi koji tu žive i emocije koje ispoljavaju; s druge strane nalazi se “Thrushcross Grange” (kosov salaš), okružen pitominom, otmenošću i potčinjenošću, baš kao i njeni stanovnici, Lintonovi.

Odatle možemo zaći i u detalje: Ketin i Hindlijev otac, vlasnik “Orkanskih visova”, odlazi na službeni put i, umjesto obećanih poklona za djecu, sa sobom dovodi dječaka kojeg je našao na ulici u Liverpulu i kojem daje ime Hitklif. Sa Hitklifom ostvaruje bolji odnos nego sa rođenim sinom, i dok Keti i Hitklif postaju nerazdvojni, Hindli mrzi uljeza. Nakon očeve smrti, Hindli postaje gazda “Orkanskih visova” i prvo što čini je da Hitklifa tjera da spava u štali, da radi najteže poslove, i da ga svakodnevno kažnjava krvavim bičevanjem. Hitklif se kune u osvetu, ali sve to trpi samo da bi ostao pored Keti.

Keti, s druge strane, pripada divljini čija je inkarnacija Hitklif, ali je privlači svijet Edgara Lintona i titula “najveće gospođe u komšiluku”. I ovdje treba razumjeti da su se u viktorijanskoj eri udavale djevojčice, a ne djevojke, i da se na brak gledalo kao na ugovor, a ne na krunisanje ljubavi – pa otud Ketina nezrela iluzija da brak sa Edgarom neće ometati njen odnos sa Hitklifom. No, postoji  granica do koje čovjek može da trpi, a za Hitklifa je to Ketina odluka da se uda za drugog; tada on odlazi i vraća se promijenjen i naizgled beskrupulozan. Keti će uništiti i sebe i njega, on će uništen nastaviti da uništava sve oko sebe, do posljednjeg trenutka progonjen njenim duhom.

I na kraju, kad su oboje postali duhovi koji zajedno lutaju oko Orkanskih visova, narator stoji na njihovom grobu i kaže:

“Zadržao sam se tu, ispod dobroćudnog neba; gledao sam mušice kako lepršaju nad stepom, i zvončiće; slušao mekani vjetar kako diše kroz travu i pitao se kako je iko ikad mogao da zamisli da neko nemirno sanja u toj mirnoj zemlji.”