O novoj verziji Dječaka iz vode

Jedan od predloga za nove korice

Otkako sam objavila da pripremam novu verziju Dječaka iz vode, nekoliko ljudi mi se javilo da pita zašto to radim. Nekima to djeluje glupo, jer smatraju da treba da se okanem već napisanog i da pišem nešto novo. Drugima je to suludo, jer računaju da ću svakih nekoliko godina htjeti ponovo da pišem. A neki su čak uvrijeđeni jer hoću da mijenjam roman koji su oni voljeli takav kakav je.

Prije svega, ja sam Dječaka napisala sa osamnaest godina. Odnosno, tad sam počela da ga pišem, a završila negdje sa dvadeset i dvije. Onda sam sačekala da diplomiram, došla u Crnu Goru i sjela sa lektorkom da ga sređujem. Napisala sam ga veoma mlada, dakle, i to nakon godina provedenih u inostranstvu. Još od šestog osnovne nijesam učila školu na svom jeziku, posljednji čas gramatike koji pamtim su bili padeži, i stvarno mislim da imam svaki razlog da budem ponosna i zadovoljna što sam, uprkos tim teškoćama, napisala roman koji su ljudi zavoljeli i koji je dobio čak i nagradu.

Međutim, sa trideset i šest godina, nakon skoro decenije od objavljivanja Dječaka, čitam ga i nijesam zadovoljna, jer prepoznajem odličnu priču koju kvari autorkina stilska nezrelost i sklonost da pada u patetiku, kako je i dolikovalo jednoj pubertetliji. Uviđam da je, tokom rada na prvoj verziji, lektorka puno uticala i na neke sadržaje svojim senzibilitetom (opis mosta, na primjer) i to mi danas smeta. Osjećam, odnosno ZNAM da Dječak može da bude mnogo bolji roman, odličan roman, i ne vidim zašto to ne bi postao kad sam ja živa i zdrava i spremna da ga popravim. Ne očekujem, naravno, da svako ko ga je kupio pođe da ga ponovo kupi i čita. Ali Dječaku želim još mnogo izdanja i još mnogo čitalaca, van Crne Gore, i ne znam zašto bi budući čitaoci bili uskraćeni za najbolju moguću verziju te priče. A i oni stari koji je iskonski vole, i kojima sam na tome neizmjerno zahvalna, vjerujem da će sada još više uživati.

Ono što je meni zanimljivo u cijeloj priči je to što, kad sam sjela da pišem novu varijantu, bila sam uvjerena da ću preformulisati čitav roman, ali sadržaj ostaviti netaknut. To se ipak nije dogodilo, jer sam radeći uvidjela da su i neki sadržaji nezreli, barem po mom sadašnjem shvatanju života. Naravno, suština ostaje ista, ono što se desilo u prvom, drugom, trećem, četvrtom Dječaku – desiće se i u ovom, ali zlikovci neće biti zlikovci bez razloga, a neke odluke se neće tako olako ni donositi, ni izvršavati.

Najveću promjenu će pretrpjeti jedan od dva glavna muška lika. Pošto ne želim ovdje da otkrivam detalje radnje, jer je roman postavljen tako da, ukoliko samo saznate ko je Dječak iz vode, kompletan doživljaj je upropašten, reći ću samo da sada želim da čitalac od početka do kraja navija kako za Sašu, tako i za Andreja. Da voli obojicu, da žali obojicu i da ono što će se desiti na kraju bude stvarno tragedija za sve učesnike. Jedini negativac u ovom romanu će od sada biti Petar, i uvjerena sam da to tako treba i mora.

Sašin brat će se ipak zvati Vlado, kao u prvom rukopisu (i u Marijinom filmu), jer ne mogu da podnesem da mi se lik zove kao moj Filip, i Vlado će biti pojačan kao lik. I svim likovima su dodati slojevi, jer im je to prosto nedostajalo.

A da bih vam pokazala kako sve to izgleda u praksi, ovdje ću objaviti staru i novu verziju čitavog jednog poglavlja. Dvoumim se između prvog i četvrtog, i mislim da ću ipak odabrati prvo. S tim što ću početi od nove verzije:

Septembar 1998.

„Koji je to trenutak“, pitao se Branko Petrović, „kad čovjek spozna, bez sumnje, da je dotakao dno?“ I kako se baš njemu, nekada bučnom osuđivaču „kukavičluka nad kukavičlucima“, odnekud prikrala turobna zagonetka što glasi: „skočiti il’ ne skočiti?“. Nemoćan i star, samovao je u vlažnoj i zagušljivoj sobici bolnice kojom je upravljao čitav radni vijek i na svijet gledao unatraške, valjda zato što u određenim godinama to tako mora. Petrović je tu robijao kaznu koju je sam sebi izrekao, okružen pažljivo probranim uspomenama među kojima je gospodarila izblijedjela fotografija pokojne sestre.
Njoj je volio da se obrati, čak u raspravu da se upusti kad god bi ga spopala pomisao da bi ipak sebe valjalo osuditi na smrt. Tad bi potražio sestrine oči boje rijeke i nasmiješio im se s roditeljskom naklonošću, jer bio joj je roditelj više nego brat, i naglas rekao:
„Sjećaš li se, Ane, kako si govorila da je lako uglednim provincijskim punjenim ćuranima, poput mene, da se razmeću propovijedima o hrabrosti i borbenosti, a nikad nijesu imali petlju ni da odu iz svoga sela? Zvala si nas ispranim mozgovima i bila si u pravu što si bar ti htjela da odeš. Samo si mogla odabrati put s povratkom, odnosno bila si obavezna da ga biraš, jer nijesmo isto ti i ja. Nazivaj me lažnim moralistom koliko hoćeš, pričaj mi o usamljenosti koja dušu izjeda, o strahovima i kajanjima o kojima bih i sâm mogao tomove ispisati – ali činjenica je da ti nijesi smjela da odeš zauvijek, jer ti si imala Minu, a ja je nemam.“
Pomisao na Minu bi ga natjerala da skine naočare i obriše vlažne oči, a zatim da u polumraku podigne kažiprst kao da drži besjedu i doda:
„Znao sam da će se vratiti jednog dana i da će biti sasvim nova osoba, s mrakom u očima i odlučnošću da svima naplati dug prema pravdi i istini, počev od mene. Ipak sam joj ja bio najveći dužnik, veći i od onoga nesrećnika.“
Zagonetku „skočiti il’ ne skočiti?“ Mina Petrović je pripisivala genetskom nasljeđu, jer ju je pamtila kao svoju jednako dugo koliko je pamtila i sebe. Samo, ranije je bilo nekako lakše zanemariti je, dok se nakon onog događaja valjalo svakodnevno rvati s njom. Suviše su bili daleki, možda i mrtvi oni rijetki koji su Minu voljeli, a ona je nastojala da matematički izračuna stepen sopstvene usamljenosti, stostruko uvećane pri svakoj pomisli na njih i na činjenicu da je čitava decenija prošla otkad su joj posljednji put čuli glas. Znala je da je ne mogu zaboraviti, jer ljude je lako smetnuti s uma, ali njihove tragedije nikad. Ona je svoju nanovo obnavljala svake noći, preslažući inventar zvukova, mirisa i bolova. Zvukova pogotovo: jedne rock pjesme pjevušene šapatom, Sašinih prigušenih krika i Andrejeve ogluvljujuće šutnje. Pomiješani s onim slankasto-rđavim mirisom krvi i bolom od kojeg joj je pulsiralo u ušima, stalno su je cijepali napola, uzduž pa poprijeko, sučeljavali sa groteskno besprjekornim osmijehom Petra Vukčevića i nimalo šarmantnom malograđanštinom njenog ujaka Branka Petrovića i ujne – pritajenog despota.
Upravo su je Petrovići i spakovali na put u Milano, ocu kojeg nije poznavala i koji je nije želio. Trudio se, doduše, da to prikrije, makar u početku. Premda je znala da je bijeg od odgovornosti oduvijek bio njegov način, Mini se činilo da se ipak prelako predao pred ženinim otvorenim neprijateljstvom ka kopiletu dopremljenom iz Crne Gore sa gipsom na ruci i licem iskrivljenim od podliva.
Život u stalnom nezboru s ukućanima istrpjela je nešto manje od dvije godine i sa sedamnaest riješila da konačno pobjegne. Spakovala je svoje stvari, među njih položila neizostavne dvije fotografije koje su s njom doputovale iz Crne Gore i koje će vući gdje god je život povede i ispraznila koverat koji su otac i maćeha krili u ormaru spavaće sobe, da im se nađe za ne daj bože. Pronašla je sobu u studentskom stanu preko oglasne table državnog univerziteta i popodnevni posao u McDonaldsu na bulevaru Vercelli. Tako je živjela do mature, a onda prešla na fakultet – medicinu, podrazumijeva se, jer je zvanje ljekara predstavljalo najvažniji dio njenog plana. Ubrzo je McDonalds zamijenila poslom medicinske sestre, zarad prakse, a studije završila u roku sa besprjekornim ocjenama. Odmah je obavila tromjesečni staž i položila državni ispit koji joj je omogućio upis u registar ljekara Italije. A kad je sve to obavila, učinila je ono što ne bi nijedan normalni Balkanac tokom Devedesetih: odbila ponudu za specijalizaciju, još jednom spakovala kofere i kupila avionsku kartu za Podgoricu, preko Beograda, u jednom pravcu.
„Dottoressa, uvijek sam znao da ste kontraš po prirodi, ali ovo ni od vas nijesam očekivao“, rekao joj je mentor i spustio naočare na sami vrh nosa, onako kako je činio kad je trebalo gledati sagovornika strogo podignutih obrva. „Koliko sam upućen, a redovno čamim u tim komisijama za nostrifikaciju, kolege iz vaše zemlje su spremne da konobarišu i čiste kuće dok ponovo ne polože ispite kako bi ovdje mogle da rade svoj posao. Da zanemarimo rat, ili sankcije u vašem slučaju, znate li da tamo pacijenti moraju od kuće da nose zavoje ako misle da ih u bolnici nečim previju?“
„Čitala sam o tome.“
„Pa ako već imate vokaciju misionarke, što nijesam dosad primijetio, zar nije mudrije da sačekate da specijalizirate, pa onda da idete da se bavite praistorijskom medicinom, umirete od gladi i zarađujete oreol?“
„Nijesam vam ja za oreole.“
„Pa koji vam je onda đavo, ako smijem da pitam?“
„Čeka me pacijent.“
„Vas čeka?“
„Tako je.“
„A što baš vas?“
„Pa ne zna on da čeka baš mene, ali znam ja. Zbog njega sam medicinu i upisala.“
„Ali nijeste specijalizirali.“
„Dovoljno mi je zvanje ljekara da bih došla do njega.“
„A nakon što dođete do njega?“
Mina je slegnula ramenima.
„E, to još uvijek ne znam. Ali ako se završi na najbolji mogući način, ili pođe skroz naopako, nije rečeno da se neću vratiti i opet konkurisati kod vas za specijalizaciju.“
„A ja ću vas baš čekati raširenih ruku. Što ste umislili?“
„Makar ćete imati kandidatkinju sa iskustvom iz praistorijske medicine“, nasmiješila se Mina.
„Tu ćete me usrećiti. Nego, može li se znati dijagnoza tog vašeg pacijenta?“
„Zvanična?“
„Postoji i nezvanična?“
„Vjerovatno. Ali ja ne znam ni jednu, ni drugu.“
„Blago njemu s vama.“
„Lako ćemo se usaglasiti da je u svakom pogledu mogao bolje da prođe.“
„Onda neka vam je oboma Bog upomoć“, rekao je profesor, uručio joj dokumenta i ispratio je podignute obrve, iako su i on i ona znali da će joj, uprkos tobožnjoj ljutnji, njegova vrata uvijek biti otvorena.

Mina nije bila od onih koji u tuđini gaje nostalgiju prema domovini, druže se sa dijasporom, slušaju domaću muziku i tuguju za ćevapima. Naprotiv, osjećala je mučninu pri pomisli na povratak kući. Već je let do Beograda provela zgrčena na posljednjem sjedištu, sa slušalicama u ušima kako ne bi bila primorana da sluša svoj jezik, a zatim se preznojavala od treme u čekaonici tokom presijedanja. Čak ni sterilnost aerodromske sale nije mogla neutralisati navike bez kojih njeni sunarodnici nijesu kretali na put: ljubljenja u obraze, dovikivanja i onih cegera punih hrane – pršute i rakije u polasku, ajvara u povratku. Djeca koja nijesu plakala trčala su i vikala kao da su u svome dvorištu, a svaki skup od troje ili više putnika podrazumijevao je makar prolazni komentar o politici, ako ne i razmjenu iscrpnih analiza i pokušaj prevaspitavanja neistomišljenika. Svi su zabrinuto i naizgled vrlo iskreno govorili o nemaštini, iako su bili obučeni po posljednjoj modi, sa najnovijim modelom mobilnog telefona u ruci.
Kako se među njima nije imalo kud od uspomena, Mina ih je još jednom presložila tokom polusatnog leta za Podgoricu, vraćajući se na kratko na sahranu koja ju je otjerala u izgnanstvo. Niko nije znao da joj je i ona prisustvovala iz prikrajka, da je i ona čula svečani govor i zaklinjanje na osvetu, da se i ona potajno zaklela na svoju. Samo što sad kad je grabila ka njoj, deset godina kasnije, obuzela ju je slutnja da je predugo čekala. Posmatrala je načičkane planine ispod sebe, krivudave puteljke i rijetke crvene krovove posute duž njih, i dozvolila da joj se otme suza.
„Eto, zaplakala si“, pomislila je i u mislima se samoj sebi porugala, kao da joj ne polazi za rukom da bude strpljiva prema razmaženom djetetu. „I to je obavljeno. A sad se bolje mani patetike i smisli na čija ćeš vrata prvo da kucaš. Danijela će ti oprostiti što se nijesi javljala, iako si je time povrijedila. A kod ujaka i ujne ne smiješ s koferima. Pomisliće da ćeš ostati kod njih, a od ujninog infarkta niko ne bi imao koristi.“
Gorko se namiješila pri pomisli na Martu Petrović kako milosno njeguje svoje raskošne ruže i s komšilukom razgovara podignute glave, jer ipak je njen muž glavni. Oduvijek je voljela da se hvali kako su najslađe njene neprskane jabuke, kako joj je glicinija procvjetala u ljubičasto more, kako su joj i ove godine trešnje rodile bolje nego ikad. „Rodile su trešnje“, pomislila je Mina, „rodiće breskve, smokve, šljive, rodiće orasi i lješnici, i šipak i iglice, rodiće mačke i psi – jer sve na toj zemlji rađa. Osim ujne.“
S tom je mišlju i kročila na trošni podgorički aerodromčić. Bio je neugledan i prije čuvene decenije sankcija, koja je tom tipično socijalističkom dekoru dodala sivilo neokrečenih zidova, pukotine na pločicama, rupe na kafanskim stolnjacima i oguljene metalne stolice. Aerodromski radnici su istovarali prtljag iz aviona, zatim ga pretresali i uzimali što god im je moglo biti od koristi prije nego što ga polože na šrkipavu traku koja će ga isporučiti putnicima. Putnike je brkati carinik dočekivao naboranog čela, sa iskošenom kapom. Listao je pasoše polako, kao da se u njima krije bogzna kakva tajna, i selektivno dijelio pravdu: poznanicima propust bez provjere, neznancima detaljni pretres. Uzalud se potrudio oko Mininih kofera, jer u njima nije bilo ničega vrijednog, izuzev samo njoj važne dvije fotografije skrivene između gomile iznošene ženske i nove muške garderobe. Pogledao ih je, kao da na to ima pravo, a zatim vrhom prsta kucnuo na jednu i rekao: „Lijep par.“ Mina je kroz poluosmijeh procijedila jedva čujno hvala, na mjenjačnici prodala lire za njemačke marke, a zatim se uputila prema izlazu da potraži taksi.
„Kuda?“ pitao ju je ošišani vozač Mercedesa u kožnoj jakni, sa neizostavnim mobilnim telefonom u ruci.
„U Tužilaštvo“, rekla je i pustila da joj uzme kofere.
Ugurao ih je u gepek i otvorio joj vrata.
„Fiksna cijena deset maraka“, rekao je s teškim nikšićkim naglaskom.
„Prodato.“
Jedna mu je ruka služila isključivo za telefoniranje, dok je drugom upravljao volanom, mijenjao brzine i češkao se tamo gdje ne treba. Vozio je skoro ležeći i nadvikivao se sa radiom koji nije ni pomišljao da utiša. Mina mu je prebrojala zavidni inventar ukrasa: zlatnu minđušu, debeli zlatni lanac, Rolex sat, narukvicu, brojanicu i burmu, dok je kontrolnu tablu kitio niz slika pravoslavnih svetaca, a retrovizor drveni krst, vjerovatno s Ostroga, na čijim dimenzijama bi pozavidio bilo koji vladika.
„Odakle putuješ?“
„Iz Beograda.“
„Kažu da se Beograd ne može prepoznat’ koliko se useljačio“, rekao je i pretekao, bez žmigavca, zaprežna kola natovarena starim gvožđem kojima su upravljala dva bosonoga romska dječaka. „Znao sam da je ova zemlja pošla po kurcu, da oprostiš, još kad je kravica ostala bez cvijeta.“
„Kravica?“
„Ona sa tetra-paka. No, sreća što mene politika ne interesuje. Otkad sam kupio Mercedesa s osiguranja, riješio sam sve probleme. Pogledaj ga: dvije ’iljade maraka, prošlogodišnji, ful-oprema, ništa nije preš’o.“
Zadovoljno je potapšao volan i uzeo da čačka po radio stanicama. U podne su izreda emitovale vijesti, pa je gurnuo kasetu i zadovoljno klimnuo glavom kad je grunula obožavana narodna muzika. Muški glas je već u prvom stihu deklamovao da je dotakao dno života, a Mina je pomislila, „I ja još davno, i nikako da ustanem.“ Naglas se nasmijala uvidjevši koliko je lako pasti u patetiku uz te zvuke, pa je pažnju usmjerila na okolinu, koreći samu sebe što ništa ne osjeća prema tom drveću, travi, kućama, čak i komadima smeća, koji bi trebalo da je podsjete da je konačno došla kući, u svoju zemlju. Trebalo bi da pomisli kako se ništa nije promijenilo, a kako je ipak sve vidno gore, da osjeti toplinu, ili bar gorčinu; ali ona nije osjećala ništa, bar dok nije zakoračila u zgradu Tužilaštva, da nakon deset godina ponovo progovori o onome što bi najradije izbrisala zauvijek. Zadržala se tu do kasno popodne, a zatim drugim taksijem otputovala do svoga grada, gdje se ona pređašnja apatija pretvorila u lavinu emocija. Možda i zato nije pošla ni kod Danijele, ni kod ujaka, već je odabrala da prvo posjeti groblje. Dlanom je očistila sloj prašine sa pozlaćenih slova na majčinom grobu, počupala korov, a kičastu saksiju plastičnog cvijeća tutnula davno preminuloj baba-tetki koju nikad nije ni upoznala.
„To će se prije njoj svidjeti“, zavjerenički je namignula mermernoj ploči ispod sebe, a onda se tužno nasmiješila i sjela. S tim što ovoga puta nije zaplakala. Dotakla je slova nježnim pokretom prstiju, a zatim opipala privjezak u obliku slova A koji je nosila na lančiću, da provjeri je li još uvijek tu. Provjeravala je svaki čas, čak i u snu, u strahu da bi ga mogla ponovo izgubiti. Bio je suviše važan taj lančić, skinut s majčinog vrata uoči sahrane, sa slovom A kao Ana. Petrović. Posrnula Ana Petrović.
„Vratila sam se“, obratila joj se Mina. „A ti ako ikako možeš da pomogneš odozgo, ili odozdo, ili kako to već ide, ne bi bilo naodmet. Pa poslije ako završim u zatvoru, ne mari, samo da stignem da ispravim sve ono što su drugi iskrivili. A s ožiljcima će se već nekako živjeti, kao i do sad.“
Pogledala je u daljinu, prema onom grobu, pa brzo skrenula pogled sebi u krilo i odjednom se ljutito namrštila.
„Mogla si, majko, i bez ovoga“, rekla je i pomislila je li išta ostalo od majčinih dugih prstiju kojima je pravila životinje od sjenki na zidu kad je Mina bila mala. „Nećeš me još i ti danas rasplakati“, dodala je, odlučno ustala, tresnula prašinu s pantalona i otišla.

Stara verzija:
Čovjek spozna da je dotakao dno onda kada ne može da se prisjeti nijednog dobrog razloga zbog kojeg bi nastavio da živi. Kad osjeti da ga je nesreća nepovratno povukla do dna, nađe se pred teškom zagonetkom, dubokom kao Hamletovo “biti il’ ne biti”. Ta ga zagonetka, često bez najave, uznemiri izjutra: stepenik po stepenik, bos i jadan, penje se do krova i, ne usuđujući se da pogleda dolje, traži njeno rješenje.
Skočiti il’ ne skočiti. Pitanje je sad.

Branko Petrović je oduvijek osuđivao samoubistvo kao najveći primjer kukavičluka. Ipak, kada se našao sam, nemoćan i star, u vlažnoj i zagušljivoj sobici bolnice kojom je upravljao trideset godina, i kada je shvatio da je njegov jedini cilj čekanje svog potpunog utihnuća, poželio je da ono što prije dođe. Postao je opsjednut ubrzanjem tog sporog i mukotrpnog procesa. U uzdrhtalim rukama držao je izblijedjelu sliku svoje sestre Ane, i naglas ponavljao riječi koje mu je rekla 9. septembra 1985, dan prije nego je skočila u rijeku:
– Lako je ljudima da morališu kako je samoubistvo kukavički gest, i da nabrajaju sve nesrećne događaje iz svojih dugih, dosadnih života, koji su ih navodili da razmišljaju o takvom gestu; pa ipak to nijesu uradili, jer su, navodno, hrabri. Nijesu tražili “najlakše” rješenje, jer su, kako kažu, borci. Trebalo bi pitati te “narodne heroje” kako bi se borili da su bili toliko usamljeni, kao da više nije bilo nikog… nikog da ih ohrabri, da im pruži ruku, da im uputi toplu riječ i sitnu pažnju u najtežim trenucima…
Nakon ovih riječi Petrović bi zastao, zaplakao, i pomislio na Minu:
– Znao sam da će se vratiti! Samo sam ja u to vjerovao. Mina je bila i suviše opsesivna, osvetoljubiva, hrabra, luda, da bi dopustila da sve ostane kao što je bilo. Morala je da se vrati i istjera svoje zle duhove i svima nam naplati dugove prema pravdi i istini. Shvataš li, Ana? Da nije imala taj cilj i ona bi odavno skočila. Kako da ne bi kada smo joj sve uzeli?

Misao o samoubistvu se poput zmije uvukla u svijest Mine Petrović kada je imala petnaest godina, i otada je danonoćno osjećala njeno prisustvo. Često se pitala je li možda ovaj nagon naslijedila od majke, i pripada li kukavicama ili nekoj drugoj, posebnoj vrsti ljudi. Pokušavala je da matematički izračuna stepen svoje usamljenosti, koja je vratolomno rasla kada bi pomislila na one, rijetke, koji su je zaista voljeli, a koji su bili daleki, možda i mrtvi. Ti ljudi su se odavno od nje odvikli; glas joj nijesu čuli već deset godina, i pri ponovnom susretu oni su mogli samo da je prihvate ili odbiju, kao što organizam prihvati ili odbije strano tijelo. A njihovu eventualnu smrt Mina ne bi mogla i ne bi željela da preživi. Svake noći odlazila je u krevet uz taktove prošlosti: nikada zaboravljene pjesme, užasavajući zvuk Sašine vike, i još užasniji zvuk Andrejeve šutnje. Ova buka cijepala joj je dušu i ostavljala je raspolućenu i osakaćenu, u uzaludnom traženju razloga svog postojanja, svog nasilnog gubljenja djetinjstva, neobjašnjive zlobe Petra Vukčevića, i malograđanskog razmišljanja Branka Petrovića i njegove žene.
Bio je petak kada je Mina, sa petnaest godina, mrzovoljno doputovala u Milano, i petak kada ga je najzad napustila. Završila je Medicinski fakultet, i na sam taj čin odreagovala nezainteresovano kao i na svaki drugi studentski uspjeh. Tokom studija izdržavala se radeći kao medicinska sestra, razapeta između želje da specijalizira hirurgiju i osjećanja dužnosti prema psihijatriji, za koju je vjerovala da vodi u propast. Bila je nekomunikativna, uvijek loše raspoložena, bez prijatelja. Djevojka s kojom je dijelila stan jedva je čekala da je se otarasi. Minina preupadljiva ljepota i njen opsesivni pokušaj da tu ljepotu prikrije nervirao je cimerku, koja, uz sav trud i njegu, nikada nije mogla da joj parira. Smatrala je grijehom da neko toliko omalovažava ono od Boga dato, što većina ljudi priželjkuje. Mina je bila visoka, ali gotovo anoreksična, po ukusu mondenskog Milana. Njene duge tanke noge izdizale su se do okrugle i čvrste stražnjice, koju su milovali vrhovi ravne crne kose. Imala je izražene jagodice i predivnu kožu lica na kome je maleni dječiji nos odudarao od senzualnih usana. Njeni savršeni zubi rijetko su se vidjeli, jer je još kao dijete izgubila naviku da se smije. Tanke i kose obrve naglašavale su dva zelena mačkasta oka koja su, po mišljenju njene cimerke, bila ogledalo Mininog ludila i perverzije. Njen joj je pogled djelovao zlobno, divlje i zagonetno.
– Odlaziš? – pitala je vidjevši da se pakuje, i tako započela jedan od njihovih rijetkih razgovora.
– Idem kući.
– U Crnu Goru? Pa ljeto je prošlo.
– Idem da živim tamo – odgovorila je Mina mrzovoljno pakujući stvari.
– A šta ćeš sa ispitima?
– Diplomirala sam.
– Šta? Kako? Kada? – pitala je začuđeno.
– Jutros.
Otišla je bez pozdrava.

U avionu je čitala novine da bi pobjegla od misli na ono što je čeka. Pročitala je sve rubrike, čak i čitulje. One su je podsjetile na dvije sahrane kojima je prisustvovala; posebno na onu koja ju je ispratila na put u Milano, grad koji je oduvijek mrzjela.
Razmišljala je na čija vrata prvo da pokuca.
“Danijela živi pored ujaka i ujne, u bijeloj prizemnoj kući. Pored mosta. Naspram škole. Ujak i ujna žive u bijeloj dvospratnoj kući crvenog krova”, ponavljala je u sebi. “Ujna je posadila nove ruže. Žute. Još malo će da rode breskve, a zatim šljive, smokve i jabuke. I onda će najesen, napokon, da rodi šipak. Žena u prodavnici pored škole zove se teta Ruža. Žena koja prodaje sladoled zove se teta Bosa. Ona što prodaje na trafici zove se teta Kosa.” Minin prvi susret s novom, podijeljenom Jugoslavijom, bio je na trošnom aerodromu. Aerodrom je bio mali, ali sasvim dovoljan za tako ograničen promet. Avioni su letjeli samo za Beograd, Bari, Rim i Cirih. “Nije bio ništa bolji ni onda”, prisjećala se. “Ono je bio prvi septembar 1988, petak. Danas je dvanaesti jun 1998, petak. Onda su pričali o Kosovu. Sad isto pričaju o Kosovu. Zemlja mi nije napredovala u posljednjih deset godina… Naprotiv, rat i sankcije vratili su je unazad”, mislila je Mina.
Aerodromski prostor bio je provjetren, podovi čisti. Čistoća kao da je još više isticala njegovo propadanje: napukli zidovi, polomljene pločice, razbijeni prozori; na barskim stolovima progorjeli stolnjaci po kojima su lijeno šetale muve trljajući nožice. Stolice prošarane rđom i ostacima bijele boje. Za svakim stolom govorilo se o politici. Na stolovima mobilni telefoni i novine. Ljudi ozbiljni – umorna i zabrinuta lica. Tupost. Ogorčenost. Zbunjenost. Ljudi izmučeni životom koji dovodi u pitanje njihovo postojanje, identitet… Ko su oni: Crnogorci? Srbi? Jugosloveni? Zašto nijesu Amerikanci, Francuzi, čak i Kinezi? Za koga da glasaju, a da tim glasom obezbijede egzistenciju sebi i porodici? Može li zaista čovjek imati nadu ako sve u što je do tada vjerovao izgleda pogrešno?
Beskrajno mračni ljudi.
Očajni.
Traka koja je dovlačila prtljag bila je stara, i škripala je. Dok je pregledao pasoše, brkati carinik s iskošenom kapom podigao bi guste obrve, kao da ne vidi dobro. Putnike koje je poznavao propuštao je bez provjere, dok je druge posmatrao strogo, i do dna im pretresao kofere. Kada je otvorio Minine torbe, u gomili iznošene ženske, i nove muške odjeće, našao je dvije fotografije u staklenim ramovima. Zagledao se u njih, posebno u jednu, podigao obrvu i prokomentarisao: “Lijep par”. Mina se zahvalila, zatvorila torbe, i otišla da potraži taksi.
Odlučila je da čim u Sudu završi posao ode kod majke, a zatim kod Danijele. U bijelu kuću. S bijelim balkonima. S ljuljaškom. Okačenom o visoku šljivu.
Ispred aerodromske zgrade stajali su taksisti. Skoro su svi vozili Mercedese, neuobičajeno za taksi kola. Na parkingu je bilo desetak automobila: dva ružna i stara, osam lijepih i novih. Ti luksuzni automobili odudarali su od bijede koju je Mina očekivala od zemlje koja je preživjela skoro deceniju sankcija. Pretpostavljala je da se jugoslovenska stvarnost razlikuje od one koju su prenosile novine, a sada je shvatila da je u ovoj zemlji nemoguće bilo šta definisati na jednostavan i objektivan način: “Ne izražavaju bijedu samo srušene kuće i prosjaci, već mnogo suptilnije i skrovitije stvari.”
Taksisti su “lovili” mušterije.
– Treba li Vam taksi? – pitao je Minu jedan od njih. Krupan, mlad, ošišan do kože, s mobilnim telefonom u ruci. Klimnula je glavom.
Uzeo je torbe i smjestio ih u prtljažnik.
– Kuda?
– U Sud.
Taksisti je neprestano zvonio telefon: zvala ga je neka žena, svađao se s njom. Jednom je rukom držao mobilni, a drugom upravljao volanom, mijenjao brzine i češkao se. Oko vrata je imao masivan zlatni lanac, Roleks-sat i zlatnu narukvicu na jednoj ruci, a burmu i brojanicu na drugoj. Tako golem i tako okićen, Mini je djelovao čudno. Bilo je podne. Radio-stanice su emitovale vijesti. Uz obrazloženje da o politici i ratovima više ništa ne želi da čuje, taksista je energično gurnuo kasetu i iz radio-aparata je grunula narodna muzika. Iako strana svemu što je voljela da sluša, Mini se ta muzika dopala. Za nju je bila znak da je najzad stigla kući. Iz zvučnika je cvileći izvirao muški glas: “Dotak’o sam dno života sad verujem u sudbinu, ali tebe više nema u snovima ni na javi”. Mina se u tom trenutku sjetila kako je sa petnaest godina, upravo, dotakla dno, a onda je odlučila da ne sluša tu patetičnu pjesmu, i skoncentrisala se na okolinu. Svako drvo, svaka travka, svaka kuća, baraka, svaki komad smeća ostavljen pored puta bio joj je drag, jer je pripadao njenom gradu, njenoj zemlji, njenoj duši. Činilo joj se da je čak i to smeće ono od prije deset godina. Sve je bilo isto, ali i drugačije. Primijetno gore.
– Kako da kasnije nađem drugi taksi? – pitala je Mina kada je izašla ispred tipično komunističke zgrade podgoričkog Suda.
– Daću ti vizit-kartu, zovi me da dođem po tebe – rekao je taksista, koji je uzgred odlučio da budu na “ti”.
– Odakle ću Vas zvati?
– Sa mobilnog.
– Nemam mobilni.
Taksista se još jednom počešao i objasnio joj kako da pješke dođe do taksi stanice ispred lokala “Maša”. Mina se zahvalila, platila, torbe natovarila na leđa i ušla u Sud. Tamo je ostala duže od dva sata.
Drugi taksista bio je stariji od prethodnog, smrdio je na znoj i pušio u autu. Automobil je bio star, i poskakivao je po izrovanom asfaltu kao razjareno magare. Putovali su četrdeset minuta, a onda se zaustavili ispred kapije velikog mjesnog groblja. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora, ulice su bile puste.
Grob Minine majke bio je jednostavan i lijep, kao što je i majka bila, ali zapušten i prašnjav. Na crnoj mermernoj ploči zlatnim slovima ćirilice pisalo je:
Ana Petrović, 10.9.1955. – 10.9.1985.
Mina je htjela da, kao u filmovima, kaže nešto majci, ali je osjetila da bi to bilo glupo, kao da priča sama sa sobom – zato je ćutala. Počupala je korov oko groba. Mislila je kako će se i ona jednoga dana raspadati u zemlji, vjerovatno tog istog groblja, i pitala se da li je išta ostalo od tijela njene majke i njenih bijelih dugačkih prstiju.
“Nijesi morala da skočiš, majko”, ponavljala je u sebi. “Nijesi morala. Sve bismo riješile, ja i ti, kao uvijek. Znam da si se osjećala usamljeno, ali sam vjerovala da ćeš zbog mene nastaviti da živiš. Da sam ja dovoljan razlog.” Na kraju je progovorila:
– Mama, vratila sam se da se osvetim za ono što su mi uradili. Ne mogu da čekam da se Bog sjeti. Moram sama. Ali, ti učini da sve bude kako treba. Da ne idem u zatvor. Bar ne odmah.
Mina se nadala se da će njen dolazak ispraviti ono što su drugi iskrivili kada su promijenili sudbine tri porodice, i cijelog jednog grada. Grada koji je te događaje proživio pristrasno, osjećajući svu sreću i sav bol na svojoj koži, kao teške kapi ljetnje oluje koja dođe nenajavljeno, uništi plodove i poplavi zemlju. Takva se poplava teško zaboravlja. O njoj kasnije pričaju generacije pretjerujući u svemu, ali nikada ne mijenjajući suštinu stvari: da je izazvala katastrofu.
Oluja ljubavi, mržnje i smrti.
O njoj je razmišljao i Minin ujak Branko Petrović dok je ležao, sam i star, u bolnici kojom je upravljao trideset godina, dok je razgovarao sa sestrinom slikom, i kajao se zbog saučesništva u toj oluji.