MoMA

Pravi osjećaj gdje sam došla sam stekla tek kad sam ušla u čuveni njujorški Muzej moderne umjetnosti, poznatiji pod nadimkom MoMa. Da nisam kupila kartu na internetu još u Podgorici, odložila bih odlazak za drugi dan, jer je ponedjeljak bio sunčan, a utorak takav da mi je odjednom u metrou telefon počeo da ispušta zvuk koji nikad prije nisam čula, a to je bio alarm koji me je upozoravao da se nalazim u zoni podložnoj poplavama. Svi su pričali o poplavama, ja ih nisam vidjela, ali bi svakako bilo ljepše da sam taj dan provela u muzeju, a špartala po suvom.

Alberto Sánchez Pérez: Maternidad

Za mene je najljepši muzej na svijetu (koji sam do sada obišla) Muzej moderne umjetnosti Reina Sofia u Madridu. Imala sam privilegiju da provedem godinu u tom čudesnom gradu, a u Reina Sofia sam išla barem jednom sedmično. Tamo sam shvatila da je Žoan Miro mnogo više od tri slike sa po tri tačke čiju je vrijednost zaista teško objasniti (sebi prije svega) i pretvorila se u njegovog obožavatelja. Tamo sam svaki put dugo stajala ispred Pikasove “Gernike” i puštala da me progutaju oni izrazi lica i priča koju pričaju. Tamo sam preskakala Dalija da bih došla do prerijetkih radova Kandinskog, do ogromne Miroove “Žene, ptice i zvijezde” (Mujer, Pajaro y Estrella) koja je tada bila izmještena na drugi sprat, i do skulpture “Majčinstvo” (Maternidad) Alberta Sančesa Peresa, u koju sam dan-danas zaljubljena.

Slično sam iskustvo doživjela i u MoMA: uživo sam vidjela neka od kapitalnih djela svjetske umjetnosti – Van Goga, Pikasa, Monea, Miroa, Džeksona Poloka, Gogena, Rotka, spoznala da ne podnosim nekoga od velikana – ono što je bio Dali u Španiji, sada je Matis, i otkrila nekoga novog ko me je oduševio – Umberta Boćonija.

Omiljeni trenuci:

Vinsent Van Gog: Zvjezdana noć

Pablo Pikaso: Gospođice iz Avinjona

Pablo Pikaso: Tri muzičara

Gustav Klimt: Park

Umberto Boćoni: Stanja uma I: Opraštanje

Umberto Boćoni: Stanja uma II: Oni koji odlaze

Umberto Boćoni: Stanja uma III: Oni koji ostaju

Klod Mone: Lokvanji

Žoan Miro: Lovac

Žoan Miro: Rađanje svijeta

Rene Margit: Ljubavnici

Džekson Polok: Jedan. Broj 31.

Džekson Polok: Bijela svjetlost

Najneobičnija postavka, barem za mene, je ona o jugoslovenskoj arhitekturi u periodu od 1948 do 1980. Neobična, zato što ljudi iz čitavog svijeta stoje i posmatraju s ogromnim interesovanjem nešto što je bila naša svakodnevnica. Na ulasku u izložbeni dio ih dočekuje crveni kiosk iz našeg djetinjstva, gdje ljubazna teta sjedi i daje informacije vezane za eksponate. Unutra se na tri ekrana vrti trominutni film o izgradnji poslijeratne Jugoslavije, i političkoj i konkretnoj.

Nakon MoMA sam obišla radnje slikarskog pribora da se opskrbim materijalima za svoje umjetničke pokušaje, a danas je dan za prvu pozorišnu predstavu, odnosno mjuzikl na Brodveju, koji sam sebi priuštila zahvaljujući činjenici da idem srijedom, i to na matine izvedbu u 14h.