Neraspoloženi blog

Proteklih nekoliko dana sam neraspoložena. Upitate li me za razlog, ne znam hoću umjeti da vam odgovorim, jer pravog razloga nema. Lijepo mi je, radim posao koji sam oduvijek željela, nijesam umorna, čak se i ostvaruju neki veliki snovi – završila sam prevod “Vuka” na engleski i danas, najkasnije sjutra ću dobiti lektorisanu verziju, što znači da sam spremna da objavim. Sve je, dakle, dobro. Istina, nedostaje mi Ivan kojeg gledam samo vikendom, tim prije što po visokim temperaturama nikako da se dočepam onog sjajno raspoloženog zimskog ili proljećnog Ivana kojeg je nemoguće ne obožavati – jer ovaj ljetnji Ivan em ne podnosi vrućine, em ne voli more. I istina, još mi više nedostaje Filip, koji je kod babe i đeda na Cetinju i počeo je samog sebe da zove Pip. Lena je imala stomačni grip koji je trajao sedam dana i zbog kojeg je završila na infuziji, ali sve to je prošlo i sve ostalo je savršeno, tako da teško mogu objasniti koji mi je matrak.

Mislim da je sve počelo, zapravo, od Pearl Jama i moje omiljene knjige – “Bog malih stvari”.Knjigu sam pominjala  nedavno sa mlađim kolegom koji se veoma iznenadio kad je čuo da mi je omiljena, jer je i njemu omiljena. Podvlačio ju je kao i ja, i podsjetio me na rečenicu koju sam zaboravila, kad se Esta i Rahel igraju napolju i ugledaju koloniju mrava, pa jedno od njih dvoje predloži da ih ubiju, a drugo kaže: “Da ubijemo sve sem jednoga, kako bi mogao da bude usamljen”.

Ne, nije ovdje problem u usamljenosti, jer usamljena nijesam, već u onom iznenađenju moga kolege što mi je baš takva knjiga omiljena. Ono se nadovezuje na još iznenađenja, kao kad je naš montažer doživio šok (ne pretjerujem, čovjek je zinuo) uvidjevši da slušam grunge 90-ih, da (naravno) znam napamet Pearl Jam i Nirvanu i da volim većinu hard rock pjesama kao što su “The Immigrant Song” Led Zeppelina, ili čak “Toxicity” koju pjeva (ili se dere, ako vam je tako milije) System of a Down.

Dakle, došlo je vrijeme da se ljudi iznenađuju knjigama koje čitam, filmovima koje volim, činjenicom da i ja komentarišem kako izgleda koji glumac, da i ja znam da se otkačim i lupam gluposti, ili se smijem do besvijesti, ili pričam viceve. Stoga, zaključila sam da, iako još uvijek nemam ni bore, ni sijede, možda došla u godine kad mi ništa od toga što volim više ne pristaje. Ljudi me, izgleda, doživljavaju kao ozbiljnu, zrelu (čitaj dosadnu) ženu, suprugu i majku, koja piše romane, vjerovatno sluša Olivera Dragojevića (nemam ništa protiv njega, samo pričam o klišeima), čita ruske klasike i gleda intelektualne filmove, i koja sigurno ne umije da se opusti i zabavlja. Ili, ukratko, ljudi misle da je moje vrijeme prošlo!

Iako mi je prvi instinkt da kažem da nijesu normalni, svi odreda, bojim se da u tome ima i malo istine, posebno kad vam zapadne da radite posao gdje su svi preko tridesete metuzalemi. Činjenica je da sam sada majka, i supruga, da imam trideset i pet godina i dva romana iza sebe, i da me ljudi više ne posmatraju s istom ležernošću kao nekad. Mogli bismo i reći da je stoga tužna, pa donekle i licemjerna – iako ljudska – ta moja sjeta, jer tugujem za vremenom kad sam sanjala, umjesto da likujem zato što doživljavam ostvarenje svih mojih snova. Ali, koliko god to možda bilo površno, opet je i ljudski, ili bar ženski to što tugujem za nekadašnjim izgledom, za onim bezbrižnim zezanjem, za sitnim odlukama koje nijesu nosile bilo kakve posljedice za sobom. Sada sve nosi posljedice, od krupnih odluka, pa sve do najsitnijih – ako pojedem kolač, nastaviću da se debljam; ako odlučim da danas hoću da se kupam u bazenu i čitam knjigu na ležaljci, moram organizovati dadilju i skloniti Lenu od sunca; ako mi se izlazi uveče, moram imati u vidu da sljedećeg dana ustajem u sedam, pa ću biti premorena, i tako dalje. Ništa, ali ništa više nije besplatno, ni u kojem smislu te riječi.

No, sva sreća pa je tu Lena s njenim osmijehom, i Pip s njegovim pričama za koje bi nam ponekad valjao i prevodilac. I Ivan, čak i kad pufće od vrućine. Tu je “Uspavanka za Vuka Ničijeg” i fenomenalni trenuci koje donosi, kao juče, kad su se dvoje predamnom posvađali oko toga ko je tragičniji lik, Vuk ili David, da bi treća osoba upala i rekla: “Kakav bre David, meni je David potpuno nevažan”, a zatim četvrta osoba upala u sred te priče (osoba koja nije čitala roman, nema pojma o čemu se radi, ali mu je simpatično kako se ovo dvoje prepiru) i rekla: “Meni to liči na princip Lesi se vraća kući”.

I tu su more, ljeto i vrućina koje ja ipak volim, iako bi mi tridesetak stepeni bilo sasvim, ali sasvim dovoljno.