Ne sudi knjizi po koricama

Opšte je poznata stvar među nama koji imamo kontakta sa svijetom izdavaštva, da dizajneri rijetko kad imaju predstavu o sadržaju knjige čije korice priređuju. Stoga, kako ne bi pravili budale od sebe, izdavača, a pogotovo autora čije im je djelo povjereno, osnovno je vaspitanje da, ako već nemaju vremena da čitaju, pitaju lektora da im prepriča o čemu je riječ. Znate, ono kao za lektiru. Ukoliko pak ni lektor nije pročitao knjigu – što se nažalost često dešava, sudeći po greškama koje su redovne u domaćim izdanjima – postoji dražesna stvarčica zvana “Google”, ili famozna “Wikipedia” u kojoj je prepričana bukvalno svaka iole poznatija knjiga na svijetu.

Zahvaljujući tome, recimo, možemo da izbjegnemo da “Avanture Hakleberija Fina”, inače genijalna knjiga o dječaku iz Misisipija koji sklapa prijateljstvo sa odbjeglim robom u doba pred američki Građanski rat, na koricama prikaže nešto što asocira na renesansnu Italiju:

Ili da “Isijavanje” Stephena Kinga u brazilskoj verziji liči na bombonjeru iz 80-ih:

Ili pak da japanska “Lolita” liči na golu vanzemaljku koja skita ulicama Tokija:

I mi, naravno, konja za trku imamo. Ne jednog, već više njih. Tako bi, recimo, sudeći po izdanju komšijskog Vulkana, kupac mislio da je “Skerletno slovo” Natanijela Hotorna ljubavni vikend roman čija je heroina zgodna dama u elaboriranoj crvenoj toaleti…

…a ne mučna drama o ženi koja je živjela u puritanskoj Americi i bila primorana da nosi veliko izvezeno crveno slovo A na haljini (A kao “adultress”, u prevodu “bludnica”) zato što je rodila vanbračno dijete, i koja je bila obučena ovako:

Da tek ne pričam o rečenici “Kada je bliskost zabranjena, a strast je greh, ljubav je najdrskiji zločin od svih”. Ne, dragi autore, vaša korica je najdrskiji zločin od svih!

Inače, “ne sudi o knjizi po koricama” je američka fraza koja se koristi umjesto našeg “odijelo ne čini čovjeka”, a kako vrijeme odmiče, tako sve više uviđam i da je ona tačna, i da naš narod funkcioniše upravo po suprotnom principu. Kod nas su korice toliko bitne, da svakoga ko zastupa tezu o važnosti “onoga ispod” etiketiramo kao smarača, peglu, ili gubitnika. “Ljepota je prolazna, ali je ružnoća trajna”, ili “o unutrašnjoj ljepoti govore jedino gabori” su samo neke od budalastih fraza koje sam imala priliku da čujem tokom proteklih godina, a najbudalastija od svih mi je bio odgovor na konstataciju da jedna žena ima nevjerovatno veliku platu i poziciju, s obzirom na to kako radi i kakve su joj sposobnosti – odgovor je glasio: “e, ali je dobra riba”.

Ja sam se prije neki dan suočila sa spoznajom da je korica po kojoj neki sude meni ta da sam režimsko-dvorska spisateljica. U prvom trenutku sam se na to nasmijala, a onda sam, kako su dani odmicali, sve više hvatala sebe kako pokušavam da shvatim zbog čega bi me neko tako etiketirao. Da se odmah razumijemo, ne poznajem lično osobu koja je to rekla, znam ko je i njegovo mi mišljenje ni po čemu nije relevantno, ali mi jeste žao ukoliko neko od ljudi do čijeg mišljenja držim razmišlja o meni na taj način.

Ono što sam zaključila je da, prema shvatanju ovog vrlog komentora, režimsko-dvorski umjetnik je svako ko poznaje Mila Đukanovića i ko javno i privatno ne govori da je on ološ. Potpuno je nebitno da li taj umjetnik vrlo kritično govori i piše o pojavama u društvu, a kamoli da li to što piše ima ikakvog kvaliteta – pa valjda se podrazumijeva, majku mu, da ga ne može imati! Takođe je sto postotno sigurno da ta osoba laže kad tvrdi da je ne zanima politika i da ne zna šta je koji političar lupio danas. Laž je i to da smatra da se previše ljudi već bavi politikom, te da nema potrebe da bude još jedna u nizu. Ukoliko dakle ne piše o politici, diktaturi, korupciji i organizovanom kriminalu, to je sigurno iz poltronstva ili straha i svaka druga opcija je nezamisliva i neprihvatljiva.

Međutim, prema mom očito neukom shvatanju režimsko-dvorskih umjetnika, na tu se titulu stiče pravo kroz nekoliko kriterijuma: ukoliko vam država finansira projekte, ukoliko vam obezbjeđuje položaj, ukoliko lobira da dobijete nagrade i naravno ukoliko se kao autor stavljate u službu vlasti, hvalite njene učinke i/ili kritikujete njene protivnike. Nesporno je da Crna Gora, poput svake države na svijetu, ima takvih umjetnika, ali ne znam otkud ja u tome društvu. Odnosno znam – poznajem Mila Đukanovića i ne govorim ništa loše o njemu. Prema tome, sasvim je nebitno to što su mi oba romana objavile privatne izdavačke kuće, što sam iz diplomatije otišla da radim u privatnoj firmi i bavim se kulturom na način od kojeg malo koji režim može imati koristi; dva puta sam bila kandidat za nagradu “Meša Selimović” i oba puta su pobijedili moji konkurenti iz Crne Gore – što mnogo govori o tome koliko se za mene lobiralo – i konačno, najvažnije, čikam svakoga da nađe i jednu moju polu-rečenicu u kojoj branim ikoga.

Tako da komentatore poput tog gospodina doživljavam upravo onako kako doživljavam autore korica koje sam maločas pomenula – nedopustivo lijenim i površnim u doba kada su na interenetu dostupne sve informacije o svima. Ne moraju pročitati knjigu ako već neće, ali bi se mogli raspitati prije nego što joj nacrtaju koricu. No dobro, imajući u vidu kakve korice Crnogorci vole da prišivaju ljudima, ja sam još i dobro prošla.

A da završimo veselo kako smo i počeli, evo druge krajnosti ove priče, kad dizajner ode iz izmišljotine u bukvalizam. Obje su varijante podjednako glupe i podjednako simbolične. I komične u svoj svojoj tuzi, što je ipak najvažnije.